NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Evropski pokret otpora

Evropom caruje opšte nezadovoljstvo političarima "mejnstrima", odnosno establišmenta, kako je isto bilo moderno reći pre nekoliko decenija, a to nezadovoljstvo iskazuje se pre svega nedovoljnim izlaskom na birališta

      Englezi se još nisu oporavili od šoka što je u gradiću Hertlpul prošlog meseca na izborima za gradonačelnika pobedio lokalni majmun. Dobro, ne pravi, već majmun-maskota, odnosno stanovnik Hartlpula koji je zarađivao za život tako što je u lokalnom fudbalskom klubu bio uposlen kao maskota. Vikendom bi oblačio majmunsko odelo i skakao pored terena, animirajući publiku. Kada su raspisani direktni izbori za gradonačelnika, valjda iz vica i želje da populariše klub, prijavio se kao kandidat i vodio kampanju obučen u radno, majmunsko odelo. Ako pobedi, terao je dalje šegu, biće dobar prema deci a za sve će biti besplatnih banana...
       Protivkandidat mu je bio ugledni član Parlamenta iz vladajuće Laburističke stranke i, koje li ironije, uticajni čovek na osnovu čijeg je predloga i usvojen zakon o direktnom biranju gradonačelnika u Engleskoj. Ali se ispostavilo da je Hertlpul više voleo da umesto laburiste za gradonačelnika izabere majmuna, koji sada umesto maskote nosi odelo i prima platu od 50 hiljada funti godišnje. Ozbiljno kaže da će se truditi da opravda ukazano mu poverenje...
       Ako u ovoj priči ima kvake, ona je u tome što je tek svaki peti stanovnik Hertlpula izašao na izbore za gradonačelnika, dajući za pravo analitičarima koji tvrde da Evropom ne kruži bauk neonacizma već avet biračke ravnodušnosti i apatije. Izvlače se statistike po kojim su u prvoj rundi predsedničkih izbora u Francuskoj dve trećine glasova, dakle ravno 67 posto, otišle kandidatima koji su, bilo sa leva, bilo sa desna, nastupali protiv establišmenta. U priču o pobedničkom pohodu desnice na stari kontinent ne uklapa se, barem u Francuskoj, statistika koja pokazuje da su kandidati levice (socijalisti, stranke krajnje levice i "zeleni") u prvom krugu izbora osvojili 42,9 posto glasova, dakle dva procenta više nego pre sedam godina, dok su desničari, ultradesničari osvojili za toliko manje glasova nego 1995. Levica je, dakle, iz čeljusti pobede iščupala poraz, što Širakovu "veliku" pobedu nad Žan-Mari le Penom u drugom krugu čini kudikamo manje spektakularnom. Uvodničar londonskog "Tajmsa" podsmešljivo je primetio da za Francuze pitanje nije bilo "želite li Širaka", pitanje je bilo "želite li da vas smatraju fašistom". A ko to želi?
      
       Tihi susedi
       Evropom caruje opšte nezadovoljstvo političarima "mejnstrima", odnosno establišmenta, kako je isto bilo moderno reći pre nekoliko decenija, a to nezadovoljstvo iskazuje se pre svega nedovoljnim izlaskom na birališta. (Karl Kajzer iz nemačkog Saveta za spoljnopolitičke odnose kaže da je glavna evropska politička tema "opšte gađenje prema političarima", i objašnjava da što je manje glasača na biralištima, to bolje prolaze ekstremisti, odnosno stranke koje su u stanju da "mobilišuće" deluju.) Ekstremne stranke sve do jedne vode agresivne izborne kampanje protiv političkih elita i eksploatišu razočaranje birača Evropskom unijom u koju se navodno utapaju njihove nacionalne posebnosti i kulturni identitet. Strah od imigracije, najstarijeg goriva za potpalu evropske političke mašine, dodatno se podgreva strahom od bujanja kriminaliteta i terorizma: Evropljani su posle rušenja Svetskog trgovinskog centra sa užasom otkrili da su islamski fundamentalisti živeli mirno i neprimetno u Evropi i godinama neometano planirali terorističke akcije. Sada se ljudi najednom plaše čak i "tihih suseda", ako im je boja kože za nijansu tamnija.
       Sve to ima neke veze sa činjenicom da je postalo moguće da u mirnoj, uređenoj i bogatoj, umerenoj, tolerantnoj i liberalnoj Holandiji neko bude "ubijen u ponedeljak, proglašen za sveca u sredu, a već ovog četvrtka možda bude izabran za prvog mrtvog premijera Holandije" pošto mu je ime ostalo na izbornoj listi stranke koju je osnovao (izbori su 15. maja). Reč je o Pimu Fortajnu, koji je u Holandiji, izgleda, govorio ono što su drugi mislili, a nisu hteli ili smeli da kažu, ono što se nikad nije javno izgovaralo: da je "16 miliona Holanđana dovoljno" (otvorena aluzija na prisustvo onih 10 posto koji su došli sa drugih kontinenata) i da se netolerancija prema pridošlicama može i mora praktikovati kako bi se zaštitile vrednosti holandskog otvorenog i popustljivog liberalnog društva.
       Komentator londonskog "Tajmsa" tako je primetio da je Fortajn prema muslimanima bio netolerantan jer mu se činilo da muslimani prema njemu i onom što on predstavlja ne ispoljavaju naročitu toleranciju. Sam je bio maskota liberalizma, barem kad je reč o seksu, drogi i eutanaziji: bogataš, bivši marksista, homoseksualac i čovek koji je mrzeo Le Penov antisemitizam, poricao da je rasista i u stranci se okružio ljudima druge boje i neholandskog porekla (na izbornoj listi njegove stranke je i jedna bivša Jugoslovenka), bio je personifikacija složenih protivrečnosti holandskog društva. Njegova glavna politička tema bio je nacionalni identitet. Učinio je da ljudi osete da je legitimno plašiti se rasta stope kriminaliteta i problema imigracije, i da o sebi zbog toga ne moraju nužno da misle kao o rasistima i fašistima.
      
       Svete krave
       I što je možda najvažnije, bio je neko ko je stajao izvan vladajućeg društvenog konsenzusa, i izvan političke klase - autsajder koji se podrugivao "svetim holandskim kravama". I Jerg Hajder je u Austriji izgovorio ono što je bilo nezamislivo javno reći i tako proširio okvir političke rasprave -"mejnstrim" ga je uskoro apsorbovao, i mada on danas ima šest ministarskih mesta u vladi, politička karijera mu više nije u zaletu. U Italiji Liga za sever Umberta Bosija deli vlast sa Silvijom Berluskonijem, a u Danskoj je Narodna stranka Pije Kjersgard udvostručila mesta u parlamentu. Antiimigracione stranke popravljaju rejting i u Belgiji, Švajcarskoj i Norveškoj, a malo je koja od njih "fašistička" u starom smislu te reči. One širom Evrope poručuju da ljudi ne moraju biti rasisti ni fašisti zato što se plaše nezaposlenosti, bede i zločina koji caruju getima u kojima žive doseljenici. Samo prošle godine u Britaniju se doselilo 180 hiljada neevropskih imigranata, koji su se uglavnom nastanili u gradske centre. Građani evropskih država su na sopstvene elite besni i zato što znaju da bogati ne moraju da trpe posledice priliva imigranata: oni se jednostavno odsele u drugi deo grada ili zemlje gde toga nema. Rezultat je da širom Evrope oko 20 posto birača glasa za desničarske stranke.
       To ne znači da Evropom marširaju desnica ili neofašisti, već pre da je na delu mala, ali delotvorna pobuna protiv političkih oligarhija, odnosno da su vladajuće elite izgubile kontakt sa masom. U korumpiranu političku klasu prstom može pokazati samo neko ko nije i sam umrljan, ko stoji izvan, na margini. Samo novi ljudi mogu da deluju iskreno kada zovu na pobunu protiv političke korektnosti koja je javnu komunikaciju ispraznila od života i sadržaja, a napunila dogmama kako narod ne bi video da društvom vladaju privatno koristoljublje i javno licemerje. Ma kako ogavne bile neke od parola pod kojima danas u Evropi maršira desnica, na duže staze političku pobedu odneće oni koji prvi shvate protiv čega se zapravo protestuje, i koje su legitimne brige i strahovi birača. Nije, dakle, opasno to kako i za koga Evropljani glasaju, već zašto im je muka da uopšte izlaze na izbore.
      
       LJILJANA SMAJLOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu