NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Sećanje je bolje od amnezije

Devedesete ovde i sada etablirale su sistem vrednosti zasnovan na preciznim pink-kunst parametrima: novac - ma kako stečen, zabava - ma kako plitka, vlast - ma kako gola i lišena svake odgovornosti

      Nigde se u Beogradu na javnom mestu ne može videti skulptura jednog od naših najznačajnijih vajara srednje generacije Mrđana Bajića (kao, uostalom, ni onih starijih velikana - Olge Jevrić, Jančićeve, Bešlićeve...) iako je njegovo delo uvek upravo i mišljeno u monumentalnim dimenzijama. Moglo bi se, stoga, zaključiti da savremena skulptura u Srbiji i ne postoji. Ovom paradoksu uprkos, vrednost njegovog dela prepoznalo je Ministarstvo za kulturu Srbije i Muzej savremene umetnosti: Mrđan Bajić nas je svojim Jugomuzejom predstavljao ovog proleća na uglednom bijenalu u Sao Paulu, koje je nekad (1953) Lubardu predstavilo svetu i znatno uticalo na pozitivnu recepciju jugoslovenske umetnosti.
       Umetnik sa nizom izložbi u velikim evropskim centrima i delima u repernim kolekcijama, dobitnik niza nagrada (i one "Politikine" za 2001) profesor na Fakultetu likovnih umetnosti tvrdi kako smo tokom 80-godišnje istorije Jugoslavije "iz godine u godinu imali nekakve istorijske događaje koji, naprosto, nisu za žive ljude" i upravo ga je taj "višak istorije" motivisao na stvaranju Jugomuzeja u kojem smo, zapravo, svi odavno platili ulaznicu ili ne.
       Bajićev virtuelni muzej najpre je fotomontažama "komentarisao" značajne događaje, jubileje, praznike, pobede... a sve je započelo još avgusta 1999. postavljanjem velikog bilborda na Slaviji koji je "najavljivao gradnju", no Gradski sekretarijat za saobraćaj ga je ubrzo uklonio, jer je "ometao prolaznike privlačeći njihovu pažnju". Maketa (spomenik na Slaviji - kombinacija socrealizma, ruskog konstruktivizma i Holivuda) bila je samo jedan (najveći) eksponat na predstavljanju Bajićevog virtuelnog muzeja koje se premijerno dogodilo septembra 2001. u Paviljonu Veljković.
      
       Kako je publika u Sao Paulu reagovala na vaše delo?
       - To je teško oceniti kad 20 000 ljudi, koliko ih je bilo na otvaranju, tutnji prostorom. Upravo mi je stigao podatak da je izložbu do sada videlo 300 000 ljudi. Katalozi su razgrabljeni uz mnogo pozitivnih reakcija ljudi koji su mi prilazili, a sudeći i po tekstovima u novinama, mogao bih da kažem da je ideja Muzeja dobro funkcionisala. Bijenale je zaista gigantska izložba. Zajednička tema je ikonografija metropole, oko 200 umetnika, u okviru 76 nacionalnih paviljona i kustoskih selekcija iz 10 svetskih metropola - sve to vezano za odnos i iskustvo življenja u velikim gradovima. Sam odlazak u Sao Paulo, za mene je potpuno novo iskustvo. Pre svega zbog, za naše prilike, veoma složenih priprema u organizaciji Ministarstva kulture Republike Srbije i Muzeja savremene umetnosti; uz pomoć prijatelja; uz pomoć agencija Beomedija i Magične linije u produkciji reklama; i sa odličnim njeb-sajtom koji su uradili Macasev i Dolinka. Sve to počinje da liči na pravi ekipni rad koji je potpuno neophodan za organizovanje ozbiljnih poduhvata državnih prezentacija na ovako velikim izložbama.
      
       Muzej je planiran kao otvoren rad, a po nizu značajnih događanja mogli bismo konstatovati da se i dalje radi o "višku istorije".
       - Od prvog trenutka tzv. promene, na sreću po projekat a na žalost svih nas, nastavlja se priticanje viška istorije "po glavi stanovnika". Ipak, da budem pošten, nekadašnji nespokoj i ona svakojutarnja tenzija je nestala, pa je i moja motivacija da širim kolekciju jugomuzejskih eksponata, na neki način, splasla. Sada me više zanima da pronalazim nove segmente koji šire tezu o strukturi muzeja kao imaginarne institucije.
      
       Ipak još nam se događa Milošević, mada sada iz Haga?
       - To suđenje u Hagu postaje neviđena medijska šansa da se bivši ovdašnji predsednik izmakne iz onog što je proizveo i podlo poturi čitavu jednu državu između sebe i svoje odgovornosti. Ali ništa tu, nažalost, ne izgleda baš najuverljivije ni neutralnost sudija, ni nedodirljiva nevinost međunarodne zajednice, ni svedoci koji nikad nisu videli OVK. Sve to pravi jedan utisak parade i ja tu ne dobijam onu vrstu katarze koju sam želeo, niti pravo suočenje sa nesnosnim istinama koje bi očigledno baš svi najradije prilagodili svom tumačenju. Naprosto, opet imamo situaciju u kojoj se prepoznaje opšta želja da se istorija, na jedan suptilniji način - ispolira.
      
       U Muzeju i jeste reč o poliranju sedamdeset-osamdesetogodišnje istorije Jugoslavije. Radi se o konstanti na ovim terenima?
       - Moja pozicija svakako nije da presuđujem nego da događaje preispitujem nekakvim vizuelnim vokabularom. Pokušao sam da pokupim neke krpice onoga što sam učio; onoga čega se sećam; onoga čemu su me učili a što sam prihvatao a da o tome nisam razmišljao i što sada vidim drugim očima; da tako stečene a potisnute zablude i iluzije izvedem ponovo u polje vidljivog. Kako bi se ponovo sreli sa nekim stvarima koje su se dešavale i koje neće nestati time što ćemo ih zaboraviti ili se od njih jednostavno ograditi. Najlakše je sada paušalno i sa distancom mahati izjavom "50 godina smo živeli u tamnici", što je sada legitimacija nove pravovernosti. Gde nestadoše oni milioni glasača i članova. Naravno da su protutnjale sve malformacije levičarskih ideologija od pogroma, nacionalizacija i Golog otoka do pljačkaškog nacionalsocijalizma devedesetih, ali bilo je tu valjda i nekih emancipatorskih projekata, i uostalom ceo taj period još uvek participira u našem identitetu. Ne možemo ga samo jednostavno amputirati. Svako sećanje je, valjda, bolje od amnezije.
      
       Kada je reč o identitetu, padaju mi na pamet rojalisti, prestolonaslednik, prijemi koje priređuju u Belom dvoru...
       - Da nije tužno, bilo bi samo smešno. Kralj Petar Prvi Karađorđević došao je u ovu zemlju sa 11 kofera kao izdržavani zet kralja Nikole, i to posle javnog kasapljenja prethodnog vladara, njegovi naslednici posle niza diktatura, vanustavne vladavine sa suspendovanim parlamentom postaju, četrdesetak godina kasnije, vlasnici polovine Srbije. Onda malo potpišu Trojni pakt pa se malo sklone iz zemlje. Pa ne bih se ja ni tim periodom baš tako bezrezervno ponosio.
      
       S obzirom na stalna ponavljanja nekih istorijskih zabluda, samo drugačije kostimiranih - da li bi se moglo reći da smo nezrela nacija?
       - Motiv jugomuzejske priče i jeste da nikako ne uspevamo da naučimo jednostavne lekcije. Padneš, ustaneš, padneš, ustaneš pa opet srljaš na klizavicu kao da se ništa nije desilo. I to jeste neka vrsta nezrelosti. Ali, drugačije gledano, tužna karakteristika ovog prostora je da je Beograd grad koji je 17 puta u svojoj istoriji razrušen skoro do temelja, pa je i to možda uzrok periodičnom slepilu za klizavice. Onda je i sama činjenica da se sa ove klizavice nismo potpuno raselili, dosta optimistična i pokazuje mentalitet prilično veselih i vitalnih ponavljača.
      
       U Beogradu osamdesetih osećali ste se kao da živite u kosmopolitskom gradu...
       - Situacija ideološke raskravljenosti i vitalnosti početka osamdesetih davala je takav umišljaj. Ali činjenica je da se mnogo toga izmenilo i da su devedesete ovde i sada etablirale sistem vrednosti zasnovan na preciznim pin-kunst parametrima: novac - ma kako stečen, zabava - ma kako plitka, vlast - ma kako gola i lišena svake odgovornosti. Sada, 2002, Beograd sigurno nije kosmopolitski grad ali mogućnost da to bude ponovo nije zatvorena. Štoviše kanali se otvaraju. A to je strašno velika razlika u odnosu na situaciju do pre dve godine.
      
       Kakav je odnos prema gradu?
       - I to je na neki način tema Jugomuzeja i njegovog lociranja na Slaviju koja je simptom aljkavog i neplanskog stapanja različitih urbanističkih i istorijskih slojeva - ukratko - potpuno sumanuto povezani džumbus. Ali, ja u tom džumbusu prepoznajem neku vrstu posebnosti i vitalnosti. Naučili smo da u takvom haosu funkcionišemo, čak i sa nekim šarmom zbog kojeg i volimo ovaj grad, i zato ne mogu da zamislim niti želim da Beograd postane potpuno ispeglani grad srednjoevropskog tipa. To nije primereno ovom mentalitetu i načinu življenja na ovom prostoru. Jedan od razloga što sam se nakon šest godina vratio u Beograd jeste i u tome što sam shvatio da ne mogu da se totalno izmestim i da se osetim kao deo neke sasvim druge sredine.
      
       Možda je i to osećanje za Jugomuzej jer, uz sav cinizam tamo je i dosta nostalgičnosti?
       - Postoji, pre bih rekao, neka vrsta sentimentalnosti. Želja ne da se vrati, već da se prihvati epoha očeva, naravno pod uslovom da nam se dozvoli da o njoj slobodno sudimo. Bez želje da se kao i obično, samo promeni ideološka matrica i sve totalno odbaci i izbriše i počne iz početka iluzijom o bezgrešnosti epohe dedova.
      
       Nije li se nešto od partizanske pobedničke atmosfere osetilo i posle 5. oktobra?
       - Setimo se i malo dalje istorije. I ne samo kod nas. Pobednici se uvek ponašaju pobednički. Ali, nije problem sa petim oktobrom u tome - već što se nije dogodio pravi Kopernikanski preokret. I pored toga što sada živimo neuporedivo slobodnije, nažalost, partijska pripadnost je i dalje najbolja preporuka i mi zapravo još imamo partijsku državu, ali je ona sada višepartijska. Ustrojstvo i mentalitet ljudi se nije promenio. I dalje se očekuje direktiva iz centra, a šizofreni zaplet je u tome što unutar centra sada postoji sasvim vidljivi rascep.
      
       Vi govorite o biračkom telu, ne o političkim liderima?
       - Uopšte ne razdvajam jedno od drugog. Da je sa vrha političke moći poslat drugačiji signal ovde bi se ljudi drugačije i ponašali. Radikalno novog signala nije bilo pa se još uvek mnoge stvari valjaju po starim matricama.
       Došlo je, međutim, do promene za koju ste se vi veoma angažovano zalagali. Trkulja više nije direktor MSU. Bio je dosta ličan i određeni umetnici su tada bili favorizovani. Da li se to sa novim rukovodstvom izmenilo?
      
       Da li pričamo o postavci?
       Ne.
       - Ranije je deo prostora MSU služio kao direktorov atelje, u knjižari su se prodavali većinom njegovi katalozi, dok su u depou skulpture od buđi četkane žičanim četkama i dok je na Erovoj izložbi, jednoj od retkih uopšte organizovanih, selotejpom lepljen beli papir preko slika na kojima su bili pasaži sa komičnim prikazom Miloševića. Može li jadnije? Uopšte nije problem da li su neki umetnici bili favorizovani već u totalnoj degradaciji jedne važne institucije i u tome što je to prolazilo bez mnogo reakcija u javnosti.
      
       Ali bile su burne reakcije kad je postavljen?
       - Samo u tom trenutku. Posle se sve sleglo i nastavljena je osmogodišnja doslovna destrukcija Muzeja. Zato sam jako zadovoljan što je MSU sada aktivniji, umiveniji i što smo, čini mi se, dobili jednu smislenu postavku koja privlači publiku. Muzejska postavka nije Strašni sud koji određuje ko će u raj a ko ne, već rad jedne ekipe kustosa koja vođena svojom logikom daje interpretaciju jednog istorijskog perioda. Za nekoliko godina verovatno će neka druga koncepcija doneti drugačiju postavku, ali važno je da jedina institucija koja se bavi savremenom umetnošću ponovo funkcioniše.
      
       Valorizovanje umetnosti je uvek pitanje politike.
       - Kada je Žorž Pompidu postao predsednik francuske, jedna od prvih stvari koju je uradio bilo je da sliku Pusena, koja je stajala iza radnog stola za kojim predsednik po tradiciji sedi kada se obraća naciji, zameni slikom Sulaža. I niko, valjda, nije mislio da je neko nekog hteo da ubedi da je Sulaž bolji slikar od Pusena. Niko tu ne negira tradiciju. To je samo pitanje ozbiljne kulturne politike i razumevanja da je savremena umetnost pokazatelj emancipovanosti jednog društva kao i neki ekonomski pokazatelj ili procenat pismenosti. A onda je Žorž Pompidu izgradio Bobur koji sada ima godišnje osam i po miliona posetilaca. Mi ćemo pak da dobijemo novu Patrijaršiju na Vračarskom platou od 8 500 kvadratnih metara. Molim lepo. Dotle smo, za sada, dobacili.
      
       SAVO POPOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu