NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Ubijanje golim rukama

      Godine 1992. bosanski karikaturista Zoran Tovirac iz Novoga Travnika uradio je jednu karikaturu na kojoj je prikazao Amerikanca i Rusa kako razgovaraju. Obris njihovih širom otvorenih zubatih usta predstavlja mapu Bosne i Hercegovine. Osim šešira, odnosno kape, između dva čoveka nema veće ikonografske razlike. Obojica su odeveni u sakoe po zapadnjačkoj modi, i nose bele košulje s kravatom. I lica im, takođe, imaju iste crte, kao i uši, frizura, nos, oči, obrve. Izgledaju sasvim isto. Američki kauboj i ruski seljak raspravljaju o međunarodnim pitanjima, naročito o Bosni i Hercegovini. Svađaju se o ratu i miru u tom regionu ne pitajući za mišljenje ljude kojih se to tiče. Tovirac: “Latini sa Zapada i pravoslavci sa Istoka razgovaraju o Bosni. Jedino što narod koji tu živi ne postoji. Narod niko ništa ne pita.”
       Poruka je da “razgovor-rasprava-svađa” o ratu i miru u Bosni i Hercegovini preko grbače njenih ljudi ne rešava ništa. Pre će biti da stvara dodatne probleme. Rupa ili praznina u prostoru između američkog kauboja i ruskog seljaka ukazuje na to da bosanski narod nema moći nad sopstvenom sudbinom.
       Od početka rata u Hrvatskoj (1991), i Bosni i Hercegovini (1992), centralno pitanje o kom su raspravljali zapadni mediji i politički lideri ticalo se toga da li sukob okončati vojnom intervencijom u korist slabije strane, ili pregovorima. Sa stanovišta javnog mnjenja na Zapadu, uopšte nije bilo važno da li je sukob o kom je reč rat u Hrvatskoj, ili rat u Bosni i Hercegovini, pošto je “agresor” bio isti - Srbi.
       Od 1991, u Zapadnoj Evropi napravljeno je mnogo karikatura o pomenutoj debati o intervenciji. Uzmimo, na primer, karikaturu Patrika Šapata iz 1994, “Smesta prestanite, ili ćemo pregovarati!”. Šapat ilustruje situaciju ultimatuma Ujedinjenih nacija. Prikazuje tri aktera etničkog sukoba u Bosni i Hercegovini: bosanske Muslimane kao “žrtvu”, bosanske Srbe kao “agresora”, a Ujedinjene nacije kao “zaštitnika-progonitelja”. Žrtve (bosanski Muslimani) predstavljeni su kao žena koja leži na zemlji; agresori (bosanski Srbi), kao vojnik koji čuči iznad nje s rukama oko njenog grla. Ujedinjene nacije predstavljene su kao civil koji stoji na vojnom vozilu i preko megafona viče na “agresora”.
       Karikatura govori to što želi nizom vizuelnih i verbalnih protivrečnosti: prva je između vojnika i njegove žrtve. Između vojnika i njegove žrtve, osim čina davljenja, postoje i drugi elementi koji pokazuju moć muškarca i krhkost žene. Iako ima mašinku o desnom ramenu i bodež na levom boku, muškarac je odlučio da ubije ženu golim rukama, a ne oružjem koje ima. Bukvalno “nenaoružana”, žena je potpuno u njegovoj milosti i nemilosti. Ogromno telo muškarčevo, njegova ramena, i šake, u suprotnosti su sa njegovom nenormalno malom glavom, što predstavlja njegovu fizičku snagu i intelektualnu oštećenost. Da li je to neka genetska greška? Simbol mrtvačke glave koji nosi na levoj mišici identifikuje ga kao onoga ko donosi smrt. Sa svojom vojnom opremom i teškim čizmama, on predstavlja brutalnost vojske bosanskih Srba. Bosonoga, otvorenih usta i razrogačenih očiju, žena predstavlja bespomoćnu civilnu populaciju bosanskih Muslimana.
       Vizuelna i verbalna protivrečnost izražena je i stavom predstavnika Ujedinjenih nacija koji upozorava bosanskosrpskog vojnika. Ultimatum što ga on upućuje sa vojnog vozila nije stvaran, pošto UN nisu spremne da intervenišu. Verbalno zastrašivanje formulisano je na način za koji vojnik shvata da nije pravovaljan. Šapat: “Ovo pokazuje potpuno poništenje zastrašivanja. Ultimatum bi bio: ‘Prestanite, ili ćemo intervenisati’ - a ovde je ultimatum ‘prestanite, ili ćemo pregovarati’”. U stvari, kao što Šapat i pretpostavlja, bosanskosrpski borci znaju da iza ultimatuma Ujedinjenih nacija ne stoji ozbiljna pretnja. Oni mogu da nastave da vrše nasilje.
       No, karikatura Patrika Šapata otkriva i raspoznatljive osobine iz kolektivnog nesvesnog čitaoca zapadnih novina. Osim teksta u balončiću, na crtežu postoje još samo dve etikete: “Bosna” za žrtvu, i “UN” za zaštitnika-progonitelja. Zašto nema etikete za agresora, čije ogromno telo zauzima centralni prostor, i čiji je čin nasilja glavna radnja na kompoziciji? Posle više od tri godine ratovanja, prosečni čitalac novina na Zapadu zna da su “rđavi momci” u etničkom sukobu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini Srbi. No kad skrati naziv “Bosna i Hercegovina” u “Bosna”, i to upotrebi kao neizrečeni sinonim za bosanske Muslimane, čovek bosanske Hrvate i bosanske Srbe etiketira samo kao “Hrvate” ili “Srbe”. Ovi, očigledno smatrani za “strance” u Bosni i Hercegovini, na kraju se mogu smatrati za “agresore”, takođe.
       Jasno, procesi skraćivanja i redukcije uobičajeni su u novinarstvu. U umetnosti karikature, simplifikacija predstavlja sredstvo prenošenja neke poruke, te time poboljšava neposredno razumevanje novinske priče. Ipak, primena simplifikacije na ovome mestu - najštedljivije što može biti, verbalno ili ikonografski - nosi opasnost od gubljenja složenosti socijalnih i političkih pitanja. Kao posledica, procesi skraćivanja i redukcije mogu, čak i nenamerno, odvesti iskrivljenju informacija. Skraćivanje, redukcija, i simplifikacija služe prilikom gradnje kolektivnog nesvesnog. Oni pomažu stvaranju društvenih vrednosti, a time i ubeđenja koja otkrivaju politička gledišta koja postoje u društvu.
       Kao što pokazuje Patrik Šapat, trougao “žrtva-agresor-zaštitnik” je nestabilan, pošto je promena uloga inherentna sistemu odnosa između strana. Prikazani stav Ujedinjenih nacija jeste stav oklevanja povodom intervencije protiv bosanskih Srba. U interesu “pravde”, na kraju je “zaštitnik” u iskušenju da postane “progonitelj”. Napadajući “agresora”, “progonitelj” brani “žrtvu”. Ako Ujedinjene nacije, međutim, napadnu bosanske Srbe da bi odbranile bosanske Muslimane, Ujedinjene nacije se ponašaju kao “agresor” prema bosanskim Srbima, koji tada postaju njihove “žrtve”. Bosanski Muslimani, čije je spasavanje bila svrha početne intervencije, nalaze se izvan igre. Debata u javnom mnjenju i masovnim medijima na Zapadu oscilira između protivrečnih viđenja, intervencije i ne-intervencije, angažovanja ili oklevanja. Političke karikature izražavaju savremene stavove i promenljiva osećanja u javnoj sferi, i doprinose protivrečnosti povodom tog pitanja.
       Godine 1993. srpski karikaturista Miro Stefanović iz Inđije (Vojvodina, Srbija) uradio je jednu karikaturu na kojoj je predstavio Srbina, bosanskog Muslimana i Hrvata kako bacaju kockice i kockaju se u ljudske glave. Možda svaki igrač nosi kukuljicu da sakrije sopstvenu glavu? Tri zastavice na stolu pokazuju, s leva na desno, stranu Srbina, bosanskog Muslimana i Hrvata. Ostale zastavice spreda predstavljaju Evropsku zajednicu, Sjedinjene Američke Države i Ujedinjene nacije. Na stolu se nalaze tri glave, koje pokazuju igračke dobitke. Srpski igrač već ima dve glave, bosanskomuslimanski jednu, dok hrvatski igrač, koji još nema nijednu, upravo baca kockicu ne bi li i sam osvojio koju. Na zemlji, pored srpskog, odnosno hrvatskog igrača nalaze se kotarice pune glava - za kasniju upotrebu?
       Kockanje u ljudske glave pod nadzorom Evropske zajednice, Sjedinjenih Država i Ujedinjenih nacija jezovita je i nadrealistička predstava jugoslovenskog rata. Izuzmu li se zastavice koje stoje pored igrača, između samih igrača nema nikakve razlike. Pošto se kockaju zajedno, bar jedno im je zajedničko: strast kockanja u ljudske glave, to jest manipulisanje vlašću nad ljudskim životima. Etničke elite igraju svoju igru u glave svojih ljudi; bez posebnih etničkih oznaka, glave su sve iste. Što reče Stefanović: “Hteo sam da pokažem sav užas i lakoću s kojima su ljudi na vlasti u ovoj zemlji učinili to što su učinili, i čine to što čine. Jasno, tu su i zastave međunarodnih aktera što znači da se, u izvesnim okolnostima, sve i događa pod pokroviteljstvom tih aktera.”
       Još jedan ikonografski simbol: kukuljice i rukavice. Stefanović: “Kad neko nosi belu kukuljicu, kao članovi Kju-Klaks-Klana, to znači da je, osim toga što je zločinac, još i rasista; on ne trpi druge etničke grupe i religije. Kad upotrebim kukuljicu, to znači da ona ne pokriva samo jednu osobu, nego širu grupu ljudi koja upravlja ovom zemljom. Ona je opštiji simbol.”
       Stoga, bacanje kockica znači igranje u živote svoje etničke braće. Premda se ubijanje odigrava među običnim ljudima, istinski sukob ne dešava se među Hrvatima, bosanskim Muslimanima i Srbima. On se dešava na mnogo višem mestu na društvenoj lestvici, između etničkih elita ujedinjenih u borbi protiv naroda iz sopstvenih različitih zajednica. Vlast etničkih elita vidi se kao razorna po društvo u celini. Otuda, da bi uništio drugu stranu, čovek mora najpre da uništi, makar simbolično, sebe samog. To uzajamno uništavanje koje se obnavlja kroz prostor i vreme dovodi do kolektivnog samoubistva. Kako prekinuti uzročni lanac?
       Sećanja na događaje od pre pedeset do osamdeset godina i dalje su živa. Na sledećim trima karikaturama, Drugi svetski rat služi kao istorijska referenca za gledišta što ih izražavaju srpski karikaturisti Ranko Guzina i Koraks iz Beograda i nemačka karikaturistkinja Barbara Heniger iz Berlina.
       Insajderi (“Jugosloveni”) i autsajderi (stranci) rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini često vide kao ponavljanje zbivanja iz Drugog svetskog rata, a sadašnje donosioce odluka posmatraju u odnosu na one od pre pola stoleća. I insajderi i autsajderi skloni su tome da, iznoseći svoja zapažanja o sadašnjosti, rado prave istorijske analogije. Ikonografska predstava Adolfa Hitlera i fenomen nacionalsocijalizma često služi kao metafora za neprijateljsku stranu. Izuzetaka nema. Sve tri strane u sukobu - i Hrvati, i bosanski Muslimani, i Srbi - služe se ikonografijom Trećega rajha. Njihov je cilj da podsete na prošlost i da, simbolički etiketirajući drugu stranu, “satanizuju” neprijatelja (Reljić, 1994; Roth, 1995).
       Godine 1991. srpski karikaturista Ranko Guzina iz Beograda (poreklom iz Hrvatske) nacrtao je jednu karikaturu na kojoj je uporedio Adolfa Hitlera, Antu Pavelića i Franju Tuđmana. Sva tri lika stoje u jednom jedinom redu. Svaki je podigao ruku za nacistički pozdrav. Hitlerova ruka je tik iza Pavelićeve glave, Pavelićeva je ruka tik iznad Tuđmanove glave. Hitlerov lik je najveći. Pavelić je manji od Hitlera, ali malo veći od Tuđmana, čiji je lik na kompoziciji najmanji.
       Na karikaturi Ranka Guzine izgrađen je najveći mogući broj analogija i paralela, kako u vezi s prikazanim likovima, tako i sa državama koje svaki od njih simbolizuje. Sličnosti njihovih tela ukazuju na njihovu istovetnost. Jednačina bi glasila: pošto je Hitler - Pavelić - Tuđman, to je Treći rajh (1933-45) - Nezavisna Država Hrvatska (NDH, 1941-45) - Republika Hrvatska (1991-do danas).
       Komparativna upotreba ikonografskih oruđa i njihovo ponavljanje u svakom liku s istorijskim referencama prenosi poruku. Čitanje s leva na desno daje kompoziciji potrebnu spontanost. Odsustvo bilo kakve pozadine pomaže čitaocu da se lako i brzo usredsredi na tri lika i shvati njihovo značenje. Otuda više nema nikakve razlike između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Sve postaje jedno, i jednovremeno se događa u prostoru i vremenu. Unutar istog geografskog prostora, prošlost se ponavlja u sadašnjosti.
       Istorijske reference i analogije mogu se upotrebiti i u fazama koje se nižu jedna za drugom kroz vreme. Slika nekog događaja iz prošlosti može se ispuniti odlikama iz sadašnjosti da bi anticipirala zbivanja u budućnosti. U nekim okolnostima - odgovarajućom ikonografijom i rečnikom - ili bar tako implicira ta karikatura, prošlost će se ponavljati u budućnosti na “isti”, a ipak “drugačiji” način. Srpski karikaturista Koraks iz Beograda prikazuje Nirnberško suđenje za ratne zločine (1945-1946). Koraks primenjuje ikonografiju jedne dobro poznate istorijske fotografije i pravi karikaturu na kojoj na istu klupu stavlja - pored visokih nacističkih oficira optuženih za zločine protiv čovečnosti, koji su svi bili osuđeni na smrt - predsednika Srbije Slobodana Miloševića, i predsednika Hrvatske Franju Tuđmana. Na Koraksovoj karikaturi, predsednici Milošević i Tuđman su uhapšeni i nalaze se pod istragom. Iako je pozadina prikazana realistički, Milošević i Tuđman su karikirani. Pošto su nacrtani sličnim stilom, to bi moglo ukazati na jednakost ili recipročnost njihovih predstava. Njihova tela, a naročito njihove glave, veće su nego tela i glave njihovih nacističkih pandana. Obojica sede na istoj klupi s rukama prekrštenim na isti način. Iako im oči nisu pokazane, oni gledaju u istom pravcu, pravo u sudije. Koraks: “To je moj komentar na činjenicu što su ta dvojica, Milošević i Tuđman, najodgovorniji za rat i etničko čišćenje na teritoriji Jugoslavije. Ja i dalje verujem da će se cela stvar okončati na taj način. Biće tamo i drugih, takođe.” Objavljena decembra 1991. ova karikatura anticipirala je javnu debatu, naročito na Zapadu, koja je u središtu imala ratne zločine. Isto je tako anticipirala i uspostavljanje Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTDž) u Hagu. Javna i novinarska raspra o tim pitanjima otpočela je tek 1992-1993.
       Predviđanje koje nosi Koraksova karikatura sumira shvatanja i emocije povezane s posledicama Drugog svetskog rata. Prevodeći tekuća zbivanja i likove u ikonografiju prošlosti, kompozicija ekstrapolira prošlost u budućnost. Karikirane crte Miloševića i Tuđmana postaju ikonografski okvir za fenomen ratnog zločina i zločina protiv čovečnosti. Strukturalna analogija i istorijske reference vode shvatanju osobenosti nekog zbivanja u istoriji i oceni njegovog ponavljanja.
       Istorijska referenca, analogija s prošlim, i poređenje sa sadašnjim zbivanjima utiču na javno mnjenje, a preko njega i na donosioce odluka. Nemačka karikaturistkinja Barbara Heniger iz Berlina komentariše javnu debatu vođenu u Nemačkoj oko spornog pitanja da li nemački vojnici treba da učestvuju u operacijama Ujedinjenih nacija ili NATO-a u bivšoj Jugoslaviji. Ona nas uvodi u jednu nemačku porodicu iz srednje klase. Prisnost i privatnost doma i porodice istaknute su dvema porodičnim fotografijama, nostalgičnim uspomenama, koje predstavljaju prošlost. S leve strane, sećanje na Drugi svetski rat - fotografija jednog nemačkog oficira u uniformi, s ruševinama u pozadini. Tekst s donje strane glasi: “Pozdrav iz Jugoslavije! Tata!” Crna traka u gornjem desnom uglu rama govori da je otac preminuo. U sredini se nalazi uspomena s letovanja. Sredovečni muškarac stoji u vodi u kupaćem kostimu, s naočarima, i osmehom nameštenim za slikanje. U pozadini, suncobrani govore o letu, dokolici, odmoru. Tekst glasi: “Pozdrav iz Jugoslavije! Muž!” S desne strane, majka odevena kao domaćica drži za ruku sina odevenog u uniformu Bundesvera koji upravo kreće za Jugoslaviju. Tekst u balončiću glasi: “Molim te, piši.”
       Posmatrajući jugoslovenski sukob s nemačkog stanovišta, Heniger upoređuje tri istorijska razdoblja i angažovanost Nemaca u balkanskim poslovima tokom poslednjeg pola veka. Najpre, u ratu četrdesetih, potom na letovanjima 60-ih, 70-ih i 80-ih, i na kraju, u ratu 1990-ih. Tri razdoblja predstavljaju tri različite faze time što daju istorijske reference i slikaju svakidašnja iskustva Nemaca iz tri generacije. Heniger: “Oni su tamo ratovali, potom su išli kao turisti, a sad odlazi i sin. Tako postoji kontinuitet između generacija.”
       Karikaturistkinja prikazuje jednu porodicu u kojoj svaki muški član po jednom odlazi u Jugoslaviju, i time ističe žensko stanovište. Jednom kao ćerka, potom kao supruga, a sad i kao majka, žena ostaje kod kuće, dok muški članovi porodice odlaze u Jugoslaviju. Za nemačku javnost, dilema 1995. bila je da li nemački vojnici treba da učestvuju na Balkanu (kao deo snaga UN ili NATO-a). Karikatura prikazuje tu kontroverzu. Razmatrajući Vergangenheitsbenjaltigung (prevazilaženje prošlosti) Nemaca, Heniger tako navodi čitaoca da izgradi mišljenje o tom pitanju.
       Zvanično, rat u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini okončao se sporazumima parafiranim u vazduhoplovnoj bazi Rajt-Paterson blizu Dejtona, u Ohaju, novembra 1995, i u Parizu decembra 1995. Po jednom viđenju, rat se završio isto onako naglo kao što je i počeo. Bilo je mnogo karikatura na kojima je prikazivan dejtonski proces. No one nisu bile nimalo optimističke u pogledu ishoda. Posle četiri i po godine ratovanja, javno mnjenje u bivšoj Jugoslaviji i na Zapadu nije bilo uvereno da je s ratom gotovo. Opšti utisak u ono vreme bio je da nijedna od tri zaraćene strane nije bila zadovoljna nagodbom postignutom u Dejtonu.
       Na svojoj karikaturi Dejtonskog sporazuma, nemački karikaturista Gerhard Mester iz Visbadena služi se metaforom broda koji se zove “Bosna”, u kom je nacrtao tri zaraćene strane na okupu. Karikatura nosi naslov: “Hrvati, Srbi, Muslimani - svi u jednom čamcu”. Ikonografski - “Muslimani”, “Srbi” i “Hrvati” nose svoje nazive na kapama i prikazani su na isti način: bezlično, pa prema tome i jednako. Imaju iste uniforme i kape, i gledaju svaki u svoju testeru dok testerišu strane čamca u kom zajedno sede. Mester: “Nerazumevanje. Mora da su zaista ludi: nanoseći štetu drugome, nanose štetu samima sebi.” Zvanično dokument s natpisom “Dejtonski sporazum” upravo je pretesterisan nadvoje. On i dalje pluta površinom vode, dok ona trojica nastavljaju da testerišu čamac. Izraz na njihovim licima dočarava ozbiljnost, što znači i odlučnost da se uzajamno unište. Čamac će uskoro potonuti.
       Prikazujući tri zaraćene strane kao jednake - po ikonografiji i po zajedničkoj radnji - Mester ih smatra zajednički odgovornima za sopstvenu sudbinu. Oni su predstavljeni kroz metaforu zajedničkog čamca, a naziv njihove zajedničke države, “Bosna”, ispisan je na čamcu. Iz nemačkog ugla, insajderi - bosanski Muslimani, Hrvati i Srbi - imaju poslednju reč o tome da li će živeti zajedno.
       (Nastaviće se)


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu