NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Magični geto<br>Zoran Ćirić
Tango na kolenima

      Kako odbrojavanje pred početak prve revolveraške fudbalijade u ovom veku postaje sve zapenavljenije, tako mi sve češće u sećanje dolazi misao Jana Hantera, da je rokenrol "igra za gubitnike". Hoću da kažem, ima u toj odsečnoj lamentaciji nečeg iskonski fudbalskog. I to ne samo u pivskom smislu! Slobodno nazovite to detinjastim prizivanjem epskog svetonazora u ziheraškom svetu megaprofita koji je odavno izrentirao svaki mit o IGRI.
       Pa, ipak, kao i u rokenrolu (koji herojski izumire uz sve manje buke i besa), i priča o fudbalu nosi sa sobom magiju sirotanske sudbine koja nas nepogrešivo obeležava: tu tihu, gubitničku većinu sastavljenu od (ne)običnih smrtnika, željnih svega u isto vreme. Osuđeni na čežnju i dokono iščekivanje "prave" akcije, s prkosnom radošću uživamo u surogatima koji oživljenu smrt znače. A tu je fudbal vrlo krvava poslastica. Biftek iz kazana narodnih kuhinja. Otuda ovih dana mantram o Argentini i njenim zlehudim, ali fascinantnim podanicima. Tamo je biftek zaštitni znak, baš kao i tango, književnost ili fudbal. Dovoljno za moju privatnu "gaučo-religiju".
       To da su Argentinci najveći fudbalski majstori današnjice znaju i najlenji sakupljači sličica "Japan i Južna Koreja 2002", oni što ih učiteljice izbacuju s časova zbog suviše glasnog tapkanja. Ali, ti nevini tifozi ne mogu da znaju da će se glavna utakmica predstojeće fešte održati već u prvoj fazi. Naravno, reč je o susretu Argentina - Engleska; dvoboj s "istorijskim predtekstom", iliti "pervertirani rat" kako bi se izrazili intelektualci. Da, biće to frontalni sudar najboljeg i najnadobudnijeg. S jedne strane, imamo bele latino-vitezove s (lumpen)proleterskim pedigreom, obogaćen vojnim i demokratskim huntama (među kojima jedino veštaci MMF-a vide nekakvu razliku, kao između poreske stope i stope mortaliteta); s druge strane imamo umišljene potomke davno nestale imperije, koja se, pored ostalog, smatra i kolevkom fudbala. Samo što u njoj (mislim na kolevku) predugo nisu menjane pelene pa se smrad parlamentarizma i fer-pleja oseća daleeeeko... Valjda zato Englezi durišu fudbal kao da nose nakurnjake umesto dresova.
       Reda radi, valja neke stvari konačno staviti na "onu stvar", to jest tamo gde im je i mesto. Eto, recimo, taj jeftini kolonistički mit o "engleskoj posebnosti", koji je svoju verziju zapatio i u fudbalskoj priči. Na stranu ono "diplomatsko huliganstvo" koje im je '66. donelo šampionsku titulu. Ajde da ovlaš proanaliziramo njihovu samozvanu Premijer ligu. U pravu ste, šta tu ima da se "analizira" - među najboljim igračima protekle sezone nema nijednog Engleza. Ništa čudno za naciju kojoj su najbolju književnost ispisali, na početku i na kraju prošlog veka, jedan Poljak i jedan Indijac (uzgredno pitanje: šta je to "englesko" u "Srcu tame"?).
       No, odložimo čitanke i vratimo se sličicama, pardon - fudbalu. Elem, Bergkamp je, kao i pre četiri godine, ponovo doneo titulu Arsenalu. Iz te ekipe među vrhunske klikeraše spada i "beli Francuz" (?) Pires. Haselbajnk, Kjuel, Dakur... sve sami svetski Englezi, zar ne? Samo im grešne majke nisu upražnjavale viktorijanski seks, pa im se NEŠTO NEPREDVIĐENO ispililo, he-he. Da ne spominjem stare kajle, veteranske veličine poput apsolutno šašavog (eufemizam za genijalnost) Di Kanija, ili stamenog Bokšića što je u dva poteza ispumpao naduvani "Mančester" nasred Old Traforda, najpoznatijeg buvljaka na kojem se prodaju suveniri "Crvene zvezde". Doskoro je baš u toj "serovskoj" ergeli bio jedini engleski fudbaler koji se nije dao pod ular i konjički dril Tedi Šeringem; na kraju ih je, kao pravi gospodin, ne želeći da učestvuje u "rotirajućem cirkusu Aleksa Fergusona", oterao do đavola i sada se rekreira u "Totenhemu" (kome je to, trenutno, jedina svrha postojanja).
       Budimo fer - pošto se radi o Englezima, je li - imali su i oni jednog vanvremenskog cara. Ali, avaj, Pol Gaskoin je po svemu bio evropski tip igrača: klasični plejmejker, i još sa umetničkim ambicijama. Otuda je i morao da završi kao ogledni alkos. Mnogo je bukvalno doživeo umetničku suštinu fudbala. Posle njegove ere, isto kao i pre, nastavio je da dominira onaj tipični ostrvski psiho-socijalni model ritajućeg kasačkog grla. Srpski rečeno - nesuđeni dokeri, livci, varioci, bubašinteri, tegljači prtljaga, mešači pulpe za "Fruktalove" sokove od moravskih bundeva, degustatori humanitarne pomoći kojoj je istekao rok upotrebe, zalečene šljokadžije sa hroničnim nedostatkom delirijuma...
       Aktuelna rasistička histerija oko Bekamovog stopala (ili se radi o Veronovim preponama?) može fino da posluži našem novootkrivenom romantičarskom satiričaru, Radovanu Karadžiću, da napiše "Rodoljupce 2" u obliku baletske TV-serije, naročito ako Bekamovu desnu nogu "književnim sredstvima" ukrsti sa levom nogom usamljenog malvinskog pastira Tonija Blera što po vasceli dan postrojava brodove u boci u iščekivanju nestriganih ovaca iz daleke domovine. Sasvim u skladu sa korektnom definicijom fudbala: drndanje vune u homo-rekreativnim komunama, gde se tango pleše na kolenima - radi opuštanja i popuštanja... Sve u svemu, svedoci smo sinhronizovanih pokušaja glavnih svetskih "poverilaca" da se predstojeći događaj (namirivanje nikada izmirenih računa) pretvori u sletsku vežbu s golubovima mira. Ali, nešto mi govori da će golubovi završiti u zjapećim loncima što kipte u predgrađima Buenos Ajresa. Tamo će se odigrati slavljenički stampedo onih koji su platili svaku cenu za svoje parče ulice. Oni znaju da ne možeš pobediti nekoga ko nema šta da izgubi. A sve mi se čini da je onaj lutajući Šveđanin Erikson ipak čitao Hemingveja, samo što to ne sme javno da kaže. Da ga Hari Poter ne pretvori u Liv Ulman.


Copyright © 2000 NIN - redakcija@nin.co.yu