("Sudbina podunavskih Švaba u Vojvodini", NIN br. 2677-79)

      Za svaku je pohvalu što je NIN ustupio prostor da mišljenje u vezi s temom feljtona "Sudbina podunavskih Švaba u Vojvodini" iznesu čitaoci - svedoci iz različitih pozicija: autor knjige koji je preživeo Aušvic i Buhenvald, čitaoci rođeni u Vojvodini svedoci događanja, čitalac koji je sa svojom porodicom bio u logoru i selio se, i čitalac iz izbegličke porodice koja se uselila u kuću prognanih.
       Neke brojke koje je izneo gospodin Ivanji su neprecizne, pa s obzirom na to da sam se bavila demografskom statistikom, navešću precizne podatke do kojih sam došla. U kraljevini SHS 1921. godine bilo je 505 790, a u Vojvodini (Banat, Bačka i Baranja) 316 579 Nemaca. Bili su najveća nacionalna manjina od 4,02 odsto ukupnog stanovništva. S obzirom da je u narednom popisu 1931. godine stanovništvo popisivano po veroispovesti a da zbog rata 1941. godine nije bilo popisa, to se do približnog broja u 1941. može doći primenom prosečne stope rasta za Jugoslaviju od 1,5 odsto godišnje (ne 3 odsto, stopa za period 1921-1931) prema kojoj ih je moglo 1944. biti oko 700 000 u Jugoslaviji i oko 430 000 u Vojvodini. Prema prvom posleratnom popisu 1948, bilo ih je u FNRJ 55 337, od toga u Vojvodini (Srbiji) 41 460. Popisom iz 1991. obuhvaćeno je samo 4 760 i to u Hrvatskoj!
       Svaka brojka stradanja ljudi bilo koje vere ili nacije, na bilo kom mestu ove planete meni je previsoka! Gospodin Igić (svedok iz Despotova) svoj tekst završava konstatacijom da "čovečanstvo još uvek čeka na ideju koja bi nas uputila kako se dolazi do trajnog mira" a ja završavam: dok postoje ljudi kao što su gospodin Ivanji, dr Rajko Igić, dr Đura Jovanović, dr Peter Kolinger, advokat Vladimir Tamindžić i mnogi drugi, postoji nada da će čovečanstvo pronaći tu ideju i da novi vek neće biti vek "logorisanja", pokretanja naroda i izbegličkih kolona, ni izbegličkih gradova.
      
       MIRJANA KUZMANOVIĆ,
       Beograd