NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Oko za oko

Treba li predsedniku SRS Vojislavu Šešelju jednom za svagda zabraniti mogućnost da se pojavljuje na državnoj televiziji

      Televizijski dnevnici državne televizije, prema ispitivanjima javnog mnjenja (a kod nas su ona sigurna kao vrbov klin), najgledanije su informativno-političke emisije u Srbiji. Može to da bude i tačno. Stanovnici ove male i politički neobrazovane zemlje teško menjaju mišljenje, kao i sve patrijarhalne i polupismene populacije. Tačnije, da bi promenili mišljenje, kao u slučaju Slobodana Miloševića, potrebno im je najmanje dvanaest godina. Za to vreme Italijani su u stanju da promene dvadeset vlada i da im, opet, bude dobro.
       Ovde nećemo razvijati priču o kvalitetu “najgledanije” televizijske informativne emisije, jer da bi se nešto ocenjivalo, mora redovno i da se gleda. Potpisnik ovih redova odavno tu emisiju izbegava i sprema se, ovih dana, da u svoj televizor ugradi najbolji program za uništavanje propagandnih poruka (preuzima se sa Interneta, besplatno), ali ovih dana je glavni urednik ovih emisija Bojana Lekić javno izjavila da dok je nje Vojislav Šešelj neće moći da se pojavi na državnoj televiziji, jer je siledžija. Ona je svoju tvrdnju potkrepila dokazom, pominjući one famozne banane, Šešeljeve banane, na BK Televiziji, kada je u jednom trenutku između Vojislava Šešelja, predsednika srpskih radikala i advokata Nikole Barovića došlo do incidenta. Prvo je Šešelj uvredio Barovićevog oca, onda je Barović uvredio Šešeljevu ženu (koristeći se analogijom), na kraju je advokat vodom polio političara, a onda je neko prebio Barovića.
       I u celoj toj neveseloj priči, koja je deo našeg mentaliteta, najstrašnije je to što su neki ljudi pretukli jednog čoveka, mučki. Posle je sve to otišlo na sud i koliko je nama poznato, pravosnažne presude još nema. Utoliko je čudnija “presuda” Bojane Lekić da Šešelja neće biti na državnoj televiziji, jer je siledžija.
       U Srbiji, nažalost, svako ko ne deli stereotipno mišljenje, rizikuje da ga masa proglasi navijačem Vojislava Šešelja. Ovde nije reč o tome, nikako nije reč o tome, ali je reč o pravu, o poštovanju prava i činjenica.
       Prvo, izjava Bojane Lekić raspolaže jednim rigidnim tonom, karakterističnim za naše vlastodršce. Istina je da je Vojislav Šešelj incidentna ličnost, ali istina je i da je za svađu potrebno dvoje. Istina je i da Šešelj voli konflikte, ali tačno je i to da su mnogi sa kojima se sukobio, te konflikte potpaljivali. Gostovao je Šešelj u mnogim emisijama i na mnogim televizijama i osim “normalne” srpske političke svađe, ništa se opasno nije dešavalo. Dakle, televizijsko iskustvo sa Šešeljem nije jednostrano.
       Ono sa čim se Bojana Lekić mora pomiriti, a to važi i za aktuelnu vlast, glasi: Vojislav Šešelj je predsednik jedne parlamentarne stranke, šef je poslaničke grupe i narodni je poslanik i niko nema prava da ga kažnjava za nešto što nije učinio. Njemu se zabranjuje gostovanje na državnoj televiziji, iako on učestvuje u najvišoj zakonodavnoj vlasti ove države, samo zato što je pre pet-šest godina napravio nešto što se zove televizijskim incidentom. Pa da je tada i osuđen na gubljenje prava da se pet godina pojavljuje u javnosti (pod pretpostavkom da takva kazna postoji), danas bi nastupila njena zastarelost.
       Nije dobro da novinari ili urednici izigravaju sudije. Ako bi, kojim slučajem, Šešelj prilikom gostovanja na državnoj televiziji, počeo da pravi incidente ili da se siledžijski ponaša, postoji način da ga državna televizija u tome spreči. Može uvek, jednim čarobnim dugmetom, da ga isključi iz programa i da svakoga, ne samo Šešelja, sudski goni za prekidanje programa. Sve ostalo je samovolja.
       Da li se Bojana Lekić plaši kore od banane ili Šešeljevog jezika, ona zna najbolje. Način na koji je saopštila da Šešelja neće biti na televiziji, dovodi u pitanje i njegova poslanička prava i njenu demokratičnost. Setimo se jedne poruke Volterove, iz vremena kad je građanski liberalizam krčio svoje puteve kroz zemlje Zapadne Evrope. Rekao je Volter: “Ja se sa vama ni u čemu ne slažem, ali učiniću sve da se vaše mišljenje javno objavi.”
       Naša je muka upravo u tome: nikada nismo bili demokratsko društvo, nikada liberalno, ali jesmo bili i ostali radikalno društvo. Naša je tradicija palanačka i radikalna. I bez obzira kako se zvale naše političke partije, gotovo da nema nijedne koja nije sklona radikalizmu. Oko za oko, zub za zub. Kako se ponašaju političari, tako se ponašaju i urednici koje su ti političari odabrali.
      
       PETAR IGNjA


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu