NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Brodolomnici i francuski predsednik

Francuski predsednik Žak Širak mogao bi i sada da odahne, međutim, on neće popustiti sve dok 16. juna u drugom krugu parlamentarnih izbora ne potvrdi da je postao najjači - predsednik kakav je jednom davno general De Gol bio

      Jedino iznenađenje, ako je to uopšte bilo iznenađenje, u prvom krugu parlamentarnih izbora u Francuskoj, bila je do sada neviđena nezainteresovanost glasača i nesrazmerno veliki broj 8 456 onih koji bi da budu narodni poslanici Pete francuske republike. Na birališta 9. juna 2002. godine izašlo je jedva 62 odsto Francuza, što se nije desilo ni u prvom krugu predsedničkih izbora krajem marta kada je ekstremni desničar Žan-Mari le Pen na iznenađenje svih potukao Lijonela Žospena, tadašnjeg premijera i vođu Socijalističke partije.
       Na parlamentarnim izborima izostalo je ono čega su se mnogi pribojavali - da bi Le Pen, odnosno Nacionalni front, mogao ponoviti uspeh, osvojiti oko 16 odsto glasova i osigurati možda i desetak stolica u Skupštini Francuske. Ova strepnja bila je potkrepljena predizbornim analizama vodećih francuskih agencija za istraživanje javnog mnjenja (Sofres, CSA i Ipsos) i slavodobitnim izjavama samog Le Pena koji se nadao da će oko 300 njegovih kandidata ući u drugi krug parlamentarnih izbora. Sa manje od dvanaest odsto osvojenih glasova “prohodnost” u drugi krug izbora obezbedilo je samo 30 kandidata, što znači da bi Nacionalni front, u najboljem slučaju, mogao da računa na dva mesta u francuskom parlamentu.
      
       Anemičnost
       Raskorak između Le Penovih htenja i ostvarenja nije u pogrešnoj proceni već u “prepumpanom” predizbornom marketingu koji je doveo do toga da su birači pobrkali Nacionalni front sa drugom, nešto umerenijom desničarskom partijom i nehotice oslabili samog Le Pena.
       Takođe, izostao je i senzacionalni povratak socijalista koji su u prethodnoj Skupštini imali 241 od ukupno 557 poslaničkih mesta. Šest nedelja nije bilo dovoljno da se Socijalistička partija oporavi od Žospenovog poraza. Međutim, brodolom koji je zadesio socijaliste ne može se pripisati samo Le Penu. Čak i da je Fransoaz Holand, sadašnji vođa francuskih socijalista manje anemičan, bilo bi teško, gotovo nemoguće usaglasiti političke apetite “saveznika” kao što su Loren Fabijus, bivši ministar finansija i Dominik Štraus-Kan. Ne uspevši da animira Komunističku partiju koja se sve vreme bori da ne bankrotira, zelene i Radikalnu partiju levice (ekstremna levica) socijalisti su ponovili grešku dozvolivši da se glasovi ponovo raspu. Cena takve “taktike” jeste da će socijalisti i ekstremna levica, ukoliko kandidati osvoje 12,5 odsto glasova birača upisanih u okružne biračke spiskove, imati ne više od 135 mesta u Skupštini.
       Jedino što je Holandu sad preostalo da učini jeste da pokuša nekoga da ubedi kako se mnogo toga može popraviti za sedam dana, tj. do drugog kruga parlamentarnih izbora, odnosno da sve još nije izgubljeno. Međutim, problem je u tome što Holand u tim trenucima ne ume da namesti neki drugi izraz lica koji bi mogao da uveri simpatizere i partijske drugove u to da “poslednja nada” još nije potpuno izgubljena.
       Apsolutni pobednik prvog kruga parlamentarnih izbora je Savez za predsedničku većinu koju je predvodio Žak Širak, francuski predsednik i degolista. Iako bi francuski predsednik mogao sada konačno i da odahne, on neće popustiti sve dok 16. juna u drugom krugu parlamentarnih izbora ne potvrdi da je postao najjači - predsednik kakav je jednom davno general De Gol bio. A to, praktično, znači da je umerena, konzervativna desnica sa osvojenih 33,2 odsto glasova (41 milion) obezbedila više od 400 mesta u parlamentu koji je tradicionalno bio uporište levice. Iako je Širakova strategija i na parlamentarnim izborima naizgled bila defanzivna, jer se i dalje držao podalje od medija, činjenica je da je kampanja sve vreme vođena izuzetno pažljivo. Ono što je krajem marta Le Penu bio jedan od glavnih argumenata protiv Širaka, koji nikako nije mogao da se otrese senke korupcionaških skandala u kojima je imao ne tako beznačajnu ulogu, postalo je “specijalno oružje” umerene desnice.
      
       Dobitna kombinacija
       Preko večito namrgođenog Žan-Pijera Rafarina, novopostavljenog premijera Francuske, obećano je da će svima porezi biti umanjeni za pet odsto kao i da će uz pomoć novih mera, nove vlade, Francuska postati sigurnije i bezbednije mesto za život. Isto tako Širak je lukavo umeo da podseti kako je kohabitacija, odnosno podela vlasti sa socijalistima bila pogubna utoliko što kada je on kao predsednik Francuske udarao u klin, premijer i nekadašnji vođa socijalista Žospen nije propuštao priliku da udara u ploču. Rezultat je bio da je Francuska propustila da sprovede čak i one reforme koje je mogla, da su se svi u zemlji umorili od “prepucavanja” na relaciji predsednik-premijer. Ispostavilo se da je sve vreme brižljivo održavan status ljuo.
       Međutim, Le Pen se dogodio Francuskoj koja je imala snage samo za “jedan dah”, tek toliko da se “fašisti, rasisti Le Penu” stavi do znanja kako se previše zaneo.
       Glasajući, ili možda još bolje rečeno ne glasajući, Francuzi su pokazali koliko silno žele da ostanu uljuljkani, da ne žele previše da brinu ni o tome da li je Le Pen zapravo govorio ono što i ostali misle ali nisu hteli naglas da kažu, može li Širak uopšte da održi obećanje i smanji poreze, jer bi to imalo uticaja i na ostale članice Evropske unije. Ipak, koliko će značajno biti to što su konzervativci tako ubedljivo dobili gotovo monopolsku političku poziciju u Francuskoj tek će se videti. Možda se neko i priseti da Žospen i nije tako loše radio svoj posao, jer je bar pokušavao nešto da učini, promeni. Pokazaće se i hoće li se naći neko toliko odvažan da pokrene stvari sa mrtve tačke tako što će se založiti za izmenu jednog očigledno zastarelog političkog sistema koji je osmišljen u vreme kada su generali bili predsednici evropskih zemalja i kada su ekstremni desničarski pokreti bili tako beznačajni da nikome nisu izazivali glavobolju.
      
       LIDIJA KUJUNDŽIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu