NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Odbrana tradicije

Oko čega su se na ovogodišnjoj Filozofskoj školi u Kruševcu sporili srpski filozofi?

      Po trinaesti put je ove godine održana već tradicionalna sesija “Filozofsko-književne škole” u Kruševcu od 7. do 9. juna uz učešće tridesetak naših filozofa o temi “Tradicija i korenite društvene promene”. Uvodna izlaganja Svetozara Stojanovića “Naša civilizacija”, Mile Savić “Granice reinterpretacije tradicije”, Jovana Aranđelovića “Tradicija i evropeizacija” i izlaganja književnih teoretičara Jovana Delića i Đorđija Vukovića - bila su usmerena na reinterpretaciju osnovnog, ili prvog pojma ove debate, pojma tradicije.
       Stojanović upućuje na potrebu “da radi razumevanja sveta pored uobičajenih koncepata kao što su nacionalizam, etatizam, globalizam - uvedemo u igru i pojam civilizacionizam. Pod njim, veli Stojanović, “podrazumevam davanje prednosti jednoj civilizaciji nad drugim civilizacijama, u sukobu nastrojenosti, afiniteta, interesa, pretenzija...”, iako Stojanović ne pledira, poput Hantingtona, na neminovnom sukobu civilizacija. Naprotiv.
       Posle ovog uvoda očekivao sam da će pojmovi iz naslova debate biti ravnopravni, izuzimajući donekle izlaganje Zorana Obrenovića koje je, u osnovi, bilo neočekivana racionalizacija političke manipulacije mitom o “nebeskoj Srbiji”, koji je on neočekivano proglasio “političkim simulakrumom”, dok je pristalice “Druge Srbije” optužio za manihejstvo i denuncijaciju, na šta su kritički reagovali Milorad Belančić i pisac ovog osvrta.
       U ovaj “dnevni” izuzetak spada i izlaganje istoričara Predraga Markovića koji je, pošavši od sumnje u “kontrolabilnost istorijskih procesa”, izrazio rezervu u teoriju “manipulativne elite”, odnosno, u postojanje “zlih filozofa i književnika” koji su bili odgovorni za rat. Replicirao mu je pisac ovih redova. Ali, da se vratim na uvodni referat Mileta Savića “Granice reinterpretacije tradicije” koji je umnogome odredio teorijske domete ovog simpozijuma.
       Savić je pošao od konstatacije da je “problematična i sama mogućnost da tradicija postane predmet znanja”. Odnosno, od toga da je “refleksija tradicije neophodan uslov za otvaranje srpskog društva za budućnost”. U tom smislu, rekao je Savić, tradicija predstavlja selektivno interpretiranu prošlost čiji je princip selekcije, sadržan u njenim ključnim vrednostima, vezan za mogućnost opstanka jednog društva. Ali, kako ne postoji jednom zauvek utvrđeno rešenje istorijskog opstanka, tradicija je, u stvari, “kontinuirano postajanje drugačijim” (Gadamer) iz čega je Savić izveo paradoksalan zaključak prema kome “mogućnost neprekidne rekonstrukcije tradicije predstavlja temelj njenog identiteta”.
       Osvrćući se na spor moderna-postmoderna, imajući u vidu prosvetiteljsku kritiku i romantičarsku rehabilitaciju tradicije, Savić postmodernu vidi kao u filozofiji često pominjani “drugi epohalni prelom”, novi oblik kritike tradicije u kritici modernog prosvetiteljstva kao izvora nasilja. Gde su onda, prema Saviću, granice reinterpretacije tradicije, što se nametnulo kao centralni teorijski problem ovog vrednog i za domete našeg teorijskog mišljenja indikativnog skupa, ili debate. To, naravno, nije samo teorijsko, nego i egzistencijalno praktično pitanje.
       Jer, refleksivno tumačenje tradicije ukazuje na to da je ona “umeće opstajanja nekog društva”. Ali, kako “imaginacija nije posebna odlika tradicije ili nacije, nego ljudske prirode”, ono što predstavlja stvarnu granicu u pristupu drugih tradicija nije njihova nepristupačnost nego, kako zaključuje Savić, naša vlastita smrtnost. Ovde je pisac ovog komentara insistirao na “apsolutnom prekidu”, pošto imajući u vidu dekodiranje ljudskog genoma i sama smrt postaje problematična tačka simboličke razmene. Stoga, po mom mišljenju, tradicija nije filozofski pojam, jer ne doseže do ovog apsolutnog prekida koji obeležava našu savremenost.
       Jovan Aranđelović je u referatu koji, isto tako, određuje teorijski okvir ovog skupa prihvatio Savićevo mišljenje da je mogućnost rekonstrukcije tradicije temelj njenog identiteta.
       Zanimljivo je da su i Jovan Delić, koji je citirao Ivana V. Lalića: “Glasovi mrtvih nisu mrtvi glasovi”, i Đorđije Vuković, čija je osnovna ideja u razmatranju književnih žanrova bila jedinstvo starog i novog u književnosti, počev od jedinstva koje zasniva “Stari” i “Novi zavet” - imali izrazito negativan odnos prema srpskim nadrealistima.
       Zapažena izlaganja imali su i Vladeta Jerotić, Slobodan Divjak...
      
       NENAD DAKOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu