NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Strateški odgovor

Festival u Novom Sadu nalazi se na prelomnoj tački kada mora pronaći način da povrati svoju osnovnu izgubljenu funkciju

      Dok je prošle godine održano u mirnoj atmosferi, pomalo rutinski, Sterijino pozorje je ovog proleća imalo buran tok, pratili su ga sitni i krupni incidenti za Okruglim stolom kritike, proklamacije koje dovode u pitanje njegovu sadašnju umetničku praksu, otkazivanje predstava u poslednji čas, pa i prinudno menjanje termina u kojima će neke od njih biti izvedene. Prvo su s programa skinute dve najavljene inostrane predstave što se znatno izmenilo predviđeni repertoar. Jedna od njih, minhenska, na kojoj se prikazuje Supermarket Biljane Srbljanović, izostala se zato što se nije mogao nabaviti novac za putne troškove. O razlozima nedolaska u Novi Sad one iz Pariza, gde se igra Putujuće pozorište ‘Šopalović’ Ljubomira Simovića, može se samo nagađati, a lako je moguće da je do toga došlo zbog političke aktivnosti jednog od pariskih glumaca, veoma angažovanog u tekućoj predizbornoj kampanji u Francuskoj.
       Ma u čemu bili pravi uzroci, ti izostanci su okrnjili repertoar Pozorja, oduzeli su mu internacionalnu dimenziju, uskratili su nam mogućnost da uporedimo kako se neki od naših najboljih komada izvode kod nas i u svetu, sprečili su i publiku i kritičare da domete našeg današnjeg pozorišta sagledaju u široj, objektivnijoj perspektivi, da ih preispitaju i iznova procene. Tako je veći deo repertoara sveden na beogradske predstave, već dobro poznate stručnom auditorijumu, ali i znatnom broju gledalaca izvan tog kruga. Istina, program festivala je upotpunjen s još tri predstave, od kojih je jedna došla iz Podgorice, druga iz Ljubljane, a treća iz Sombora, pri čemu su dve prve bile ostvarene u verističkom maniru, dok je poslednja unekoliko izmenila mapu današnjeg jugoslovenskog pozorišta, efektno unela u njega ton fantastike, neočekivan ugao iz kojeg se posmatraju i ljudsko i istorijsko.
       Ima nešto što podgoričku i ljubljansku predstavu dovodi u približno istu estetsku ravan, što ih kad je u pitanju delovanje na publiku, približava jednu drugoj. To ne dolazi otuda što oba komada, i Otpad Ljubomira Đurkovića, koji je na scenu Crnogorskog narodnog pozorišta postavio reditelj Nik Uper, i Buba Mladena Popovića, koju je u Mestnom gledališču režirao Jaka Ivanc, opisuju tragediju, nemušti patos mladih ljudi čiji opstanak i dostojanstvo ugrožavaju surove društvene okolnosti u kojima žive. Njihova podudarnost je u nečem drugom: u tome što je u tim predstavama jezička građa upotrebljena tako da se pokaže beznadežna usamljenost čoveka, njegova učaurenost u jedan defektan, izopačen svetski poredak. Naravno, one su u mnogo čemu bile i različite: podgorička je mračna, isuviše ideologizirana, čak na momente i plakatska, a ljubljanska je mekša, iskrena u osvetljavanju emocija junaka, otkriva trag zapretene ljudske sete u glibu svakodnevice, navodi gledaoca na melanholična razmišljanja o životu.
      
       Ohrabrenje iz Sombora
       Ali, s pravim, izuzetno značajnim pozorišnim događajem suočili smo se kad je u Novi Sad došlo somborsko Narodno pozorište, u kojem je reditelj Kokan Mladenović realizovao svoju dramatizaciju romana Gorana Petrovića Opsada crkve Svetoga Spasa na nesvakidašnji, veoma uspešan način.
       Na takav zaključak nas navode mnoga svojstva te neobične predstave. U nju, recimo, nije uneto samo ono što je potencijalno dramsko u originalu, što se bez većih teškoća može preneti u radnju. U somborskoj predstavi je pre svega u potpunosti izbegnuto da se neposredno i doslovno prikazuje čovekovo konvencionalno iskustvo s pojavnom stvarnošću. Umesto toga, u njoj je pomoću mnoštva složenih pozorišnih znakova s prenesenim, metaforičkim značenjem dosegnuta, kao i u romanu, metalogijska ravan u opisivanju sveta, materijalizovani su na sceni senoviti deo ljudskog bića i zatamnjena strana istorije, dinamička mnogostrukost i zagonetnost kolektivne egzistencije, ono u njoj jedva vidljivo, teško sagledivo.
       U toj predstavi-paraboli polazi se od konkretne, realističke situacije, od prikaza napada na manastir Žiču, koja se potom dograđuje i komplikuje, prevodi u polje fantastike, gde može da se opiše i ugroženost duhovnog u čoveku, pa i katastrofa čitave jedne nacije, nesposobne da pronađe sebe u sebi. To se postiže i uvođenjem brojnih alogičnih, ekscentričnih detalja i zbivanja, montažom disparatnih tema, neprestanim pretapanjem etnografskog u mitološko, mitskog u istorijsko, antropološkog u kosmološko, ali i obrtanjem redosleda tih mutacija. Tome valja dodati i da je ta halucinantna priča situirana u izvanredan dekor Marije Kalabić, pod ogoljeni drveni skelet jednog crkvenog zvonika, natkriljenog nebeskim svodom, s kojeg dolazi božanstvena, dramatična muzika Zorana Hristića, koja je u ovoj predstavi i bitan element radnje.
       Iako je somborska predstava dobila pet nagrada, među kojima i onu Okruglog stola kritike, od kojeg je proglašena za najbolju na Sterijinom pozorju, kod dela gledalaca je ipak ostao utisak da su joj dve glavne nepravedno uskraćene.
       Ukoliko sudimo o festivalu u celini, nešto je nesporno: na njemu se pojavilo šest novih komada srpskih i crnogorskih dramatičar,a dva čak i velike vrednosti, Doktor šuster i Supermarket; od osam predstava s ovogodišnjeg repertoara, dve su bile veoma kvalitetne, Opsada crkve Svetoga Spasa i Čudo u ‘Šarganu’, a za ostale bi se, s izuzetkom podgoričke, ali i one proizvedene na Crvenom krstu u Beogradu, našlo mesto i na Pozorjima u nekadašnjoj Jugoslaviji; u tim predstavama gledali smo čitavu plejadu dobrih glumaca, od kojih su neki igrali izuzetno dobro, da pomenemo samo Petra Kralja, Radmilu Tomović-Grinvud, Milicu Mihajlović, Sonju Kolačarić i Nenada Jezdića. Je li to malo ili dovoljno? Da li je proteklo Sterijino pozorje bilo uspelo ili nije? Na to pitanje će svako od nas morati pojedinačno da odgovori, već prema svom temperamentu, ukusu i shvatanju pozorišta.
      
       Žarište krize
       Aktuelna je, naravno, i dalje teza o krizi Pozorja, o tome da se ono mora korenito menjati. Ali, pre no što se pristupi radikalnoj reformi, neophodno je precizno utvrditi u čemu se ona manifestuje, šta je uslovljava, gde je njeno nesumnjivo žarište. Interesantno je da Sterijino pozorje kao instituciju niko ne osporava, da se preko njegove izdavačke, dokumentarističke i međunarodne aktivnosti olako prelazi. O krizi se jedino govori kad se ima u vidu festival. Tada se s pravom uočava da Pozorje nema nekadašnji ugled, pređašnji autoritet. Do te krize je neminovno moralo doći čim je zadržana stara formula, prikladna za primenjivanje u jednom neuporedivo širem pozorišnom i kulturnom prostoru. Jer, u maloj, skraćenoj zemlji, u pozorištu je sve svakome poznato, predstave su mnogo pre no što dođu na novosadski festival već ovako ili onako definitivno rangovane. Tu onda više nema mogućnosti ni za iznenađenja, ni za estetske, odnosno idejne provokacije, ni za temeljitu reviziju donetih sudova. Jednostavno, u Novi Sad se ne dolazi da se ispravi neka bolna nepravda, da se na mestu gde se kompetentno utvrđuje šta je u pozorištu odista značajno, dobije sertifikat o pravoj vrednosti sopstvenog rada. I zbog toga, ali i zato što se na Sterijinom pozorju ne formuliše jasan umetnički program, njegova estetička orijentacija, festival nema aktivno, povratno dejstvo, nimalo ne utiče na ono što se događa u našim pozorištima. On jedino mehanički odslikava situaciju u pozorišnom životu kakva ona trenutno jeste, niti nešto podržava, niti se nečemu energično suprotstavlja. Po svemu sudeći, u tome je čvorište krize.
      
       Neophodna investicija
       To će se ispraviti samo jednim sasvim drukčijim načinom sastavljanja repertoara. Pre svega, došlo je vreme da selektor ponovo bude i umetnički direktor, izabran na četiri godine, s velikim ovlašćenjima prema tačno utvrđenim pravilima. Njemu se mora dopustiti da ako se pokaže da je potrebno i unapred poziva na Pozorje dva inostrana ansambla s ozbiljnom reputacijom, dabome ukoliko nameravaju da igraju komad nekog našeg istaknutog dramatičara; ali mu valja dozvoliti da slične aranžmane pravi i s dva domaća pozorišta, pod uslovom da premijere njihovih predstava budu baš na novosadskom festivalu. Ostale predstave, a najviše još tri ili četiri, bile bi birane iz tekuće produkcije prema najstrožim mogućim kriterijumima. Po sebi se razume da bi naša pozorišta, u dogovoru s njihovim osnivačima i finansijerima, trebalo i materijalno stimulisati da pristanu na takvu vrstu saradnje. Taj zaokret bi morao da prati i niz drugih promena; na primer, drastično smanjenje broja nagrada i još radikalnije povećavanje novčanog iznosa koji dobijaju pobednici. U tome bi važnu ulogu imao i generalni direktor Sterijinog pozorja, u stvari jedan sposoban, agilni menadžer, koji je uz to i stručnjak za marketing. I on bi se starao da Pozorje raspolaže s dovoljno novca, godišnje otprilike bar s trećinom svote, koja je u protekloj deceniji svake godine ulagana u budvanski festival.
       Ali, takva investicija je i isplativa i neophodna zbog onog što će se neminovno dogoditi u skoroj budućnosti. Ako je i tačno, a jeste, da je Pozorje u proteklim decenijama izvršilo nalog svojih dalekovidih osnivača, još očiglednije je da će se u danima što dolaze, pred njim pojaviti nov, ništa manje delikatan i značajan zadatak: da bude festival gde će se pružati odlučan otpor predstojećoj i neizbežnoj komercijalizaciji naše drame do koje će svakako dovesti zahtevi i potrebe takozvanog producentskog pozorišta. Ima li se to u vidu, postaće jasnije da s našeg stanovišta ničemu ne vodi uklapanje Sterijinog pozorja u nekakav geografski određen balkanski ili istočnoevropski najverovatnije kratkovečan pozorišni projekt. Internacionalizacija novosadskog festivala bi trebalo da ide drugim putevima, da se ostvaruje naoko sitnim, a u suštini i te kako krupnim, strategijskim potezima s ciljem da se ojača prodor naše savremene drame u zapadnoevropski kulturni prostor. Recimo, na Pozorje se po svaku cenu moraju dovoditi direktori najznačajnijih evropskih festivala, kojima će se čim dođu, dati u ruke kvalitetni prevodi naših komada i omogućiti da ih vide na sceni. A trebalo bi kao korektivni faktor u ocenjivanju obnoviti i praksu iz prošlih vremena kada su mladi kritičari vodećih evropskih novina u svojstvu članova internacionalnog žirija dodeljivali svoju nagradu na Sterijinom pozorju.
       Ostali predlozi, koji se svode na dodavanje festivalu u Novom Sadu sekcije dramskih predstava iz balkanskog regiona, iz jugoistočne Evrope, u najsrećnijem slučaju mogu imati informativan karakter. Možda je i to dovoljno radoznalim ljudima u gledalištu, možda političarima koji ne mogu ignorisati očekivanja što dolaze iz spoljnjeg sveta. Ali, time se neće ni na koji način unaprediti ni naše današnje pozorište ni izvorna ideja na kojoj počiva Sterijino pozorje. Njima nije potrebna revizija koja simulira promenu, koja ništa ne rešava, već im je neophodna reforma koja revitalizuje osnovnu sada devastiranu funkciju naše središnje pozorišne institucije.
      
       VLADIMIR STAMENKOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu