NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Povreda Šešeljevih prava

(“Oko za oko”, NIN br. 2684)

      Koliko znam, niko se u zemljama u tranziciji nije preterano hvalio uspesima “tranzicione pravde”, čak ni u onim koje su bile donele zakone o lustraciji, kojima su ipak bar donekle sankcionisana teška ogrešenja o ljudska prava u vreme diktatura. U Srbiji se tek pokoji usamljeni glas zalaže za donošenje takvog zakona, mada ni o kakvoj tranzicionoj pravdi zasad nema ni traga.
       Pre neki dan od Slavije do “Londona” slušala sam razgovor trojice čovekolikih spodoba koje su išle iza mene, i brutalno saznala - što sam uostalom i pre toga slutila - da Beogradom sasvim slobodno i bez zazora šetaju ubice. U luksuznim džipovima vozaju se batinaši, po kafićima “kuliraju” lopovi - Slobini bankari, po televizijskim talk-shonj-ima baškare se i državnički naklapaju jurišnici prethodnog režima, ratni profiteri i arhitekte miloševićevskog medijskog rama za rat.
       Kad se tako, nažalost sasvim realno, gleda Srbija danas, onda Bojana Lekić zaista nanosi nepravdu Vojvodi time što ga bez zakona, dakle samovoljno, lustrira, tj. ne pripušta na državnu televiziju. Šešelju je time, valjda, povređeno jedno od osnovnih političkih prava, sloboda govora. Problem je samo u tome što se bezmalo svakim Šešeljevim javnim pojavljivanjem krši ljudsko pravo na život bez zastrašivanja bar stotinak hiljada pristojnih građana ove zemlje, koji ovu personifikovanu uvredu za srpsku političku scenu nikada više ne žele ni da čuju ni da vide na državnoj televiziji. Deset dugih godina moglo mu se da laže, galami i vređa, da preti i prebija. Ni danas taj firer jedne parlamentarne stranke o čijim bi opasnim namerama i destruktivnom delovanju trebalo ozbiljno razmisliti, ako ne u ime mentalne higijene, onda bar u ime sprovođenja postojećih zakona, nije ni za dlaku promenio ni svoje ponašanje ni svoju retoriku. Štaviše, ohrabren je hipokrizijom raznih finih demokrata koji kao da su u ime principa “neka se čuje i druga strana”, zaboravili kakvom smo verbalnom, i ne samo verbalnom, teroru bili izloženi više od jedne decenije pod režimom Milošević - Šešelj.
       Ništa nisam mogla da preduzmem dok sam slušala onu trojicu s početka ovog pisma. Bojana Lekić je u poziciji da može. Za razliku od g. Petra Ignje, ja sam joj na ovoj njenoj odluci zahvalna.
      
       BRANKA DIMITRIJEVIĆ,
       Beograd


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu