NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Na jelovniku - harmonizacija

Evropska unija još nema jasan stav kako će se držati u procesu definisanja novog političkog sistema: da li kao učesnica u pregovorima ili “samo” kao medijator. Nije sigurno ni da li domaćini znaju

      Premijer Srbije Zoran Đinđić za sada nije komentarisao to što su članovi komisije za koje je verovao da ne mogu da se slože ni oko jelovnika a kamoli oko Ustavne povelje Srbije i Crne Gore, ipak uspeli ne samo da usvoje jelovnik i potpišu ga kao zvaničan dokument, nego su uspešno i brzo usvojili i poslovnik i počeli rad na pripremi Ustavne povelje. Po devet predstavnika saveznog, srbijanskog i crnogorskog parlamenta, osokoljeni uspehom koji su napravili sa jelovnikom, izjavljivali su potom da je atmosfera među njima super, da su pravila dobro postavljena i da sve skupa garantuje kreativnu atmosferu. Dan - kao stvoren za igru.
       Tako je Komisija za pisanje Ustavne povelje Srbije i Crne Gore, stara tek desetak dana, po preporuci EU i pod kritikama srpskog premijera, ozbiljno krenula u “harmonizaciju odnosa”, prvo među sobom, a onda i sa Evropom.
       “Polazne osnove za preuređenje odnosa Srbije i Crne Gore”, neformalno nazvane Beogradski sporazum, iako im se trenutno ne mogu sagledati posledice, važne su upravo zbog onoga što je, nakon brojnih pitanja o njihovoj ekonomskoj svrsishodnosti, optimistički rekao ministar finansija Srbije Božidar Đelić: “Ovaj sporazum pokazuje da se, napokon, i u našem političkom životu odluke donose uzimajući u obzir realnost, kao i uporedne prednosti mogućih opcija”.
      
       Solanin optimizam
       Dakle, već to bi bio dovoljan razlog da se na primeni Sporazuma ozbiljno poradi. Međutim, koliko su srpska i crnogorska strana posle tog 14. marta uzdržano nezadovoljne potpisanim, toliko je predstavnik EU Havijer Solana oduševljen što su “stvari krenule pravim kolosekom”. Preporuku ministara inostranih poslova EU da se ubrzano krene sa sprovođenjem Sporazuma, naročito kroz “harmonizaciju trgovinske i carinske politike i uspostavljanje jedinstvenog tržišta” Srbije i Crne Gore, što je ocenjeno kao presudno za otvaranje “evropske perspektive”, u prvo vreme ozbiljno su shvatili jedino evropski predstavnici.
       Niko iz tri delegacije koje učestvuju u pisanju Ustavne povelje ne želi da govori o tome kako će biti uređena sporna institucionalna, ekonomska i diplomatska pitanja. Kako je rekao jedan od njih, oni su se, kada su usaglašavali jelovnik, dogovorili da je najbolje da novinare drže na odstojanju.
       Direktor Centra za tranziciju iz Podgorice Nebojša Medojević za NIN ne može da prognozira kakve će biti pozicije zvaničnog Beograda i Podgorice: “U podgoričkoj delegaciji imate stav vlade koja je pala, imate stav DPS-a koji nema većinu, i vi ne znate trenutno šta je parlamentarna većina u Podgorici. Isto tako je i u Beogradu, tako da je to idealan prostor da Solanini emisari diktiraju kako će izgledati Ustavna povelja.”
       Ono čega se najviše plaši Demokratska partija socijalista (DPS) crnogorskog predsednik Mila Đukanovića, jeste “naknadno dopisivanje i kreativno tumačenje” Beogradskog sporazuma. Iako su bili žestoki protivnici Sporazuma, Đukanovićevi socijalisti su ipak na kraju u njemu prepoznali šansu i da se zaštite. Nakon što se potpis morao staviti, u prilog bržoj primeni Sporazuma portparol DPS-a Igor Lukšić založio se da se što pre napravi zajednički tim od predstavnika Srbije i Crne Gore “kako se u međuvremenu ne bi dešavalo ono što se sada događa, da se bez ikakvih konsultacija sa Crnom Gorom i njenim rukovodstvom imenuju ambasadori, promovišu novi generali VJ, ili da Dragoljub Mićunović putuje u Strazbur kako bi Savet Evrope primio Jugoslaviju”.
       Medojević tvrdi da će političke garniture i u Srbiji i u Crnoj Gori ovaj period oko stvaranja Ustavne povelje pretvoriti u unutrašnjopolitičku borbu, a da pri tome “niko ne vodi računa o kreiranju te državne zajednice, nego samo nastoje da zadrže stečene pozicije”.
       Potpredsednik DPS-a Miodrag Vuković ne smatra da je politička kriza u Crnoj Gori tako ozbiljna. On kaže za NIN da u Crnoj Gori nema podela, nego samo različitih mišljenja koja bi se lako mogla amortizovati, a za glavnog krivca smatra Srbiju koja transponuje problem sa svoje teritorije u Crnu Goru. “Jedan dio tih unitarističko-nacionalističkih struktura ima svoje simpatizere, svoje suizvršioce radova u Crnoj Gori, i zato se pojačavaju problemi oko krize vlade i političkog sistema”, smatra Vuković.
       Ipak, postoji ključna odredba u Beogradskom sporazumu oko čijeg se tumačenja razilaze DPS i SNP Predraga Bulatovića. To je već poznati sukob mišljenja oko toga da DPS traži delegatski sistem izbora i da takvim pristupom želi da pojača ulogu republike-članice, a SNP zahteva neposredne izbore i jaču ulogu savezne države.
       Međutim, analitičar “Fridrih Ebert fondacije” Zoran Lutovac smatra da taj problem ipak može da se prevaziđe pristajanjem DPS-a na neposredne izbore, i to posle lokalnih na kojima je DPS prošao bolje nego što je očekivao, a SNP lošije.
       Takođe se smatra da je izlazna strategija Đukanovićeve DPS predstavljanje Beogradskog sporazuma i rada na Ustavnoj povelji kao prelaznog rešenja koje će omogućiti lakše konačno razdvajanje Srbije i Crne Gore. Time bi se premostila činjenica da je javno mnjenje pripremano na referendum, a onda je iznenada potpisan Sporazum. U vladajućoj crnogorskoj stranci uočljiva je namera da taj potez i ne predstavljaju kao zaokret, nego “dobijanje na vremenu da bi se lakše izvršio politički cilj za tri godine”.
      
       Pogled iz Srbije
       A da bi se to uradilo, Đukanoviću treba jedan propali proces u kome se on zbog Zapada i domaćeg javnog mnjenja neće pokazati kao opstrukcija, neće biti previše aktivan, ali neće napraviti ni neke ozbiljne kompromise.
       S druge strane, Bulatovićeva SNP naravno želi da na izborima poentira, predstavljajući Đukanovićev potez kao poraz: u smislu da u UN ne postoje dve stolice, da je očuvana zajednica Srbije i Crne Gore i da nema referenduma.
       Pogledi na Ustavnu povelju iz Srbije su drugačiji i na prvi pogled jednostavniji. Politikolog Milan Pajević, predsednik Izvršnog odbora G17 plus, uveren je da bi se lako napravio nacrt Ustavne povelje ako bi se eksperti pitali. Ono što ometa rad je politička podrška, koje već godinu i po dana nema. “Vidite da takoreći svaki dan iz Crne Gore dođe neki novi glas od nekog političara. Tamo svaki političar ima svoj, drugačiji stav, i to već godinu i po dana onemogućava nastajanje nečega što je održivo”, kaže Pajević za NIN.
       Ukoliko se do kraja godine, što se smatra krajnjim terminom, sporna pitanja ne reše, Pajević smatra da Srbija “treba potpuno da uzme stvar u svoje ruke i da ne bude više talac neozbiljnog ponašanja crnogorskih političara”.
       I u DSS-u, koji je napisao ustavna načela, čvrsto su ubeđeni da optimalni redosled koraka predstavlja: prvo, izrada Ustavne povelje, potom održavanje saveznih izbora, donošenje republičkog ustava i održavanje republičkih predsedničkih i parlamentarnih izbora. “Ukoliko se, međutim, nečijom samovoljom od toga odustane, umećemo da damo pravi odgovor”, kaže potpredsednik DSS-a Zoran Šami.
      
       Protektorat
       Nemajući razumevanja za čitanja Sporazuma na različite načine, Šami pogotovo ne vidi mogućnosti za njegovo dopisivanje. “U Beogradskom sporazumu su stvari dosta precizno određene. Tamo gde nešto eksplicitno ne piše, naprosto treba primenjivati evropske, demokratske standarde”, smatra Šami.
       Korak dalje od ovih uslovljenih pretnji otišao je predsednik Demohrišćanske stranke Srbije koji poslednjih meseci vodi kampanju i skuplja potpise za samostalnu Srbiju. Vladan Batić, kao ni Liberalni savez Crne Gore, koji su za samostalnost republika, ne predstavljaju stvarnu opasnost po zajedničku budućnost Srbije i Crne Gore.
       Ipak, na putu do Ustavne povelje Srbija ima i druge prepreke. Direktor Foruma za etničke odnose Dušan Janjić kaže da se za razliku od Crne Gore, u kojoj se zna gde su granice, ko je predsednik, šta čini vladu, bez obzira na to ko je personalno predstavlja - u Srbiji ne znaju granice, ne zna se da li je predsednički ili polupredsednički sistem, šta će da bude kada sa funkcije predsednika Srbije ode Milan Milutinović i da li se izbori obavljaju po starom socijalističkom Ustavu Srbije.
       Osim nagomilanih nerešenih problema na republičkom nivou, sada se otvara i problem na saveznom nivou, koji je personalizovan u 13 hiljada birokrata, ne računajući vojsku. To je ogroman aparat koji ima i ogromnu moć: Kontraobaveštajna služba, diplomatija, vojnoindustrijski kompleksi i slično. Načela Ustavne povelje odrediće kome će u ruke pasti sva ta moć. Samim tim neizvesna je i sudbina svih onih funkcionera i sistema koji su vezani za savezni nivo. Janjić smatra da će oni “pokušati da naprave neku vrstu federalnih funkcija, pa da tako ostanu na vlasti ili će toliko iskomplikovati posao da će Đinđić morati da im ponudi nešto na republičkom nivou”.
       Kako je osnovni zahtev EU Srbiji i Crnoj Gori da stvore funkcionalnu državu, verovatno da se savezne institucije neće moći preslikati u novi politički sistem, za koji su svi učesnici saglasni da je do sada nezabeležen.
       Pajević iz G17 plus smatra da, ukoliko se do kraja godine ne nađe funkcionalno rešenje, “prva mera koja treba da dođe iz Srbije je prestanak finansiranja savezne administracije u kojoj se ionako nalaze restlovi iz svih neuspešnih režima poslednjih 55 godina”. Potpisivanje Sporazuma pod pritiskom Medojević smatra gubitničkom kombinacijom u kojoj jedino mogu profitirati političari koji će sada neke odluke koje treba da donesu, pravdati pritiskom EU. Ipak, ni EU još nema jasan stav kako će se držati u procesu definisanja novog političkog sistema: da li kao učesnica u pregovorima ili “samo” kao medijator.
       Komentarišući šta nas sve čeka na putu uspostavljanja te nove zajednice, Medojević ocenjuje da će to biti “igranka koja će trajati najmanje godinu dana”. Uprkos iskustvu iz BiH i sa Kosova, on nije jedini koji kaže da bi zvaničan protektorat bio mnogo bolja varijanta od ovog neformalnog protektorata: “Bolje je da smo u šakama EU, nego kriminalnih bandi u republikama.”
      
       Kosovo
       Nepodeljeno je mišljenje da će EU, bez obzira šta ko mislio o zajedničkoj državi, ipak obaviti posao zbog koga je došla. Pritisak EU u celom procesu nije sporan ni za jednog učesnika; pitanje je samo ko će tom pritisku biti najizloženiji i u kojoj fazi nastajanja Ustavne povolje. Identična situacija vladala je i prilikom pregovora o usvajanju Beogradskog sporazuma, kada je potpisnik Sporazuma potpredsednik savezne vlade Miroljub Labus izjavio da je “postignut maksimum koji je EU mogla da proguta u strahu od referenduma u Crnoj Gori i problema Beograda u odnosima sa Hagom”. Kakav ih posao očekuje na harmonizaciji dva tržišta nagovestio je još u martu u jednom autorskom tekstu ministar Đelić: “Neće biti lako uspostaviti i objasniti sistem u kome, bar u prelaznom periodu, građani iste države, sa istim pasošima, plaćaju različite poreze i carine, koriste različit novac ili trguju hartijama od vrednosti pod različitim uslovima.”
       Međutim, za EU cena nije bitna ukoliko se plaća za krajnji cilj: bezbednost u regionu. Bolja je izvesnost ma kakva bila od neizvesnosti sa nesagledivim posledicama.
       U procesu primene Beogradskog sporazuma takođe bi trebalo da se postave temelji za rešenje statusa Kosova. U tekstu Sporazuma je cena izlaska iz zajednice podignuta. Predviđeno je da ukoliko jedna od članica istupi iz zajednice, ona druga postaje sukcesor. U slučaju da Crna Gora istupi iz zajednice, Srbija će se automatski smatrati sukcesorom međunarodnih dokumenata koji su se odnosili na SR Jugoslaviju, uključujući i Rezoluciju Saveta bezbednosti UN 1244 o Kosovu. Međutim, Janjić smatra da tokom tri naredne godine EU neće dići ruke od Kosova. Iako u EU imaju političke želje, još nemaju potpuno jasan stav kako će to da sprovode.
       “EU će probati formalno da uvede Kosovo kao treću republiku, ali oni to ne smeju otvoreno da kažu Beogradu. Tri godine će govoriti o tome da je Kosovo treći entitet, a onda ćemo videti šta će biti”, kaže Janjić.
       Kao što za Savet Evrope prilikom prijema nije bitno kako se država zove, tako možda posle tri godine ni u Srbiji više neće biti važne iste stvari.
      
       BILjANA MITRINOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu