NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Evropska tvrđava

Ko izgubi u ovoj igri sa granicama, uleteće u “igru bez granica” koja se više ne prikazuje na “Evroviziji”

      Koja će zemlja biti “kapija Evrope”, odnosno iza čijih granica će biti podignuta nova “gvozdena zavesa” ili novi betonski zid - to je pitanje kojim se bavi nekoliko zemalja na obodu Evropske unije. Posle samita lidera 15 zemalja Evropske unije održanog protekle nedelje u Sevilji, postaje jasno da se Evropa pretvara u Tvrđavu, unutar koje je moguće funkcionisati na sve moguće načine, ali u koju neće biti moguće ući.
       Zemlje Evropske unije su prihvatile plan po kome će bogate zemlje povećati restrikcije migracione navale i još više “obeshrabrivati” one koji pokušavaju da ilegalno uđu da bi tu i ostali. Dogovoreno je koordiniranje regulative i sprovođenja imigracione politike, koje je do sada variralo od zemlje do zemlje u Evropskoj uniji. Neke zemlje su sprovodile blažu imigracionu politiku, jer im je to odgovaralo, prvenstveno zbog sezonske radne snage, kao na primer Španija, a po završetku sezone su prihvatale “strože” kriterijume i kretale na izbacivanje imigranata. Francuska, na primer, tiho odobrava sve veće useljavanje Španaca i, naročito, Portugalaca u zemlju. Siromašnih, uglavnom, jer oni drugi ne bi menjali zemlju, koja je takođe član Evropske unije, iz čistog hira. Francuzi to pravdaju slobodnom fluktuacijom stanovnika između zemalja Evropske unije, a činjenica je da više vole siromašnog Portugalca, no bilo kakvog Arapina.
       Zato je Francuskoj, a i drugim zemljama Unije, bio potreban jedan Le Pen, kao što se i našao, da pokrene pitanje imigracione politike koje je okvalifikovano imenima: rasizam i fašizam. Oni su propali na izborima, jer demokratska Evropa nije mogla sebi da dopusti, još jednom, pojavu fašizma. Propali su, ali su njihove parole ostale u ušima Francuza, Holanđana, Danaca... i oni sada strahuju, ne sasvim bez razloga, od navale imigranata. A baš na to računaju evropske demokratske, desničarske i levičarske vlade.
       U sve većoj ekonomskoj krizi koja polako počinje da zahvata Evropu, lideri zemalja EU su zaključili da je najbolje izgraditi tvrđavu, koja će njihovu zajednicu zaštititi od siromašnih Azijata i Afrikanaca, koji godinama nadiru, brodovima, kamionima, peške i plivajući u obećane zemlje.
       Na rubu Evrope sve države se pitaju gde će biti granica te nove Evrope, ko će biti izabran da čuva kapiju Evrope. I svi se nude.”Samo do naše granice, pa dalje kako bude.” Pošto su Poljska, Češka i Mađarska već izabrane da budu istočna granica prema “Aziji”, postavlja se pitanje koja će zemlja, na jugu Evrope, zatvoriti prolaz ka “blagostanju”. Da li će se “prolaz” zatvoriti na Sloveniji (koja je već izabrana za “najverovatnijeg kandidata za budućeg člana”), ili će to možda ići još malo na jugoistok?
       Hrvatska politika, i političari, zastupaju mišljenje da njihova zemlja može da bude ta koja će predstavljati granicu Evrope. Na strani njihove želje sigurno ne stoji činjenica da u toj zemlji trenutno živi samo četiri odsto Srba, da biraju ko će im doći u zemlju i kao turista, da im je granica prevelika za tako malu zemlju i da su, nažalost, mnogo daleko od Grčke, članice Evropske unije, koja bi u slučaju da se šengenska granica uspostavi na granicama Hrvatske, ostala ostrvo u EU.
       Zato su se “probudili” i naši političari.
       Kroz našu zemlju se odvija veliki “šverc” imigranata iz azijskih zemalja. Čujemo za to samo kad ih uhvate u kamionima, hladnjačama... a prečujemo kad ih uhvate na ulazu u Italiju, Nemačku, Britaniju (možda su prošli mimo nas). Mi pokušavamo da ih zaustavimo, kao što pokušavamo da zaustavimo šverc cigareta, alkohola, ilegalnog softvera, piratskih kopija filmova, muzike...
       Na svu sreću, naši političari (takvi kakvi su) taj posao rade tiho. Ne pozivaju se na Vidovdan i Kosovsku bitku i naše istorijske zasluge za odbranu Evrope od islama (Turaka). Istina je da i Turska stalno pritiska EU kako bi postala njena stalna članica, ali Turska je, ipak, u Aziji (velikim delom). A naše pitanje je ko će ostati u Aziji, gde su njene granice i kome će biti povereno čuvanje granice. Ako demokratska, kapitalistička Evropa prihvati Marksovo tumačenje “evroazijskog procesa proizvodnje”, kapija će biti postavljena iza Slovenije, ali ako su odbacili pritajenu sklonost marksizmu, onda i zemlje južnije od nje imaju šansu da budu “kapija Evrope”.
       Mi bismo, takođe, rado pristali da budemo “šengenska granica” ili “ključari” evropske kapije, ne obazirući se na Bugare. Zato naši zvaničnici obijaju pragove evropskih zemalja tražeći opremu za carinu, zaštitu granica... zato love svaki kamion cigareta ili Avganistanaca, jer ko izgubi u ovoj igri sa granicama, uleteće u “igru bez granica” koja se više ne prikazuje na “Evroviziji”.
      
       MILAN DAMNJANOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu