NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Zemlja kakve nema

Sjedinjene Države žele izuzetan tretman jer sebe smatraju po svemu izuzetnom državom

      Negde u ponoć između nedelje i ponedeljka, grupa američkih vojnika u avganistanskoj provinciji Oruzgan našla se pod neprijateljskom vatrom. U skladu sa pravilima službe odmah je zatražila vazdušnu podršku. Ostali detalji nisu sasvim jasni i sada su već predmet posebne istrage, no izgleda da je američki avion tipa AC-130 (takozvani ubica tenkova) veoma brzo dejstvovao po označenim “neprijateljskim ciljevima”, ali se i posada te letelice osetila ugroženom (navodno je sa zemlje gađana protivavionskim oružjem) pa je u dejstvo stupio američki bombarder B-52, koji leti na više od 10 hiljada metara visine i ne mora se plašiti protivavionskog oružja. Ovaj avion je u regionu sela Deh-Ravud bacio sedam satelitski vođenih bombi, a svaka je bila teška 907 kilograma.
       U ponedeljak ujutro, 1.jula, ispostavilo se da su na zemlji stradale desetine civila, najmanje 40 svatova koji su burno proslavljali tradicionalnu avganistansku svadbu. Poginulo je svih 25 članova jedne slavljeničke porodice. Avganistanski lider Hamid Karzai uskoro je, prvi put otkako su Amerikanci pošli u rat protiv terorizma, bučno i javno protestovao zbog civilnih žrtava u ratu protiv Al kaide. Amerikanci su u međuvremenu u Oruzgan poslali komisiju da istraži slučaj. U sličnoj situaciji, u maju ove godine, Pentagon je odbio mogućnost da su američke snage greškom napale svatove u selu Bul Kil, kada su slavljeničko pucanje u vazduh shvatili kao napad na svoje trupe. Avganistanci su i pre toga u više navrata tvrdili da su Amerikanci predimenzionirali opasnost po svoje snage i da su, “uzvraćajući” nasumice vatru, izazvali brojne nevine žrrtve; prošlog meseca zvanična istraga je pokazala da je američki F-16 pre nekoliko meseci greškom bombardovao kanadsku jedinicu na noćnom zadatku u Avganistanu, ubivši četiri i ranivši osam kanadskih vojnika.
      
       Nesrazmerna sila
       Ovog puta im se maler desio baš na dan kada je u Hagu i zvanično počeo da postoji Stalni međunarodni krivični sud koji će, uz saglasnost više od 160 država, isleđivati ratne zločine širom zemaljske kugle. Sud je osnovan još 1998.godine u Rimu, ali je već tada odlučeno da će biti nadležan samo za ratne zločine počinjene od trenutka kad sud oficijelno otvori vrata. Bombardovanje avganistanskih svatova ne bi, naravno, potpalo pod nadležnost suda za ratne zločine, i Amerikanci ne bi imali nikakvog razloga da strahuju od novog suda u Hagu, čak i da su i sami ratifikovali stalni krivični sud i priznali njegovu nadležnost nad svojim građanima, kao što nisu. Ali napad na svatove, po svoj prilici prouzrokovan greškom u proceni, veoma jasno ilustruje zašto Amerikanci, čijih je bar 200 hiljada vojnika, pod ovim ili onim izgovorom ili mandatom, angažovano na kriznim tačkama širom sveta, i koji celu planetu smatraju svojom interesnom sferom, od ovog suda strahuju na način koji se razlikuje od drugih.
       Uostalom, pažljiviji posmatrači takozvanog procesa stoleća, suđenja Slobodanu Miloševiću, mogli su lako uočiti da je dobar deo dosadašnjeg petomesečnog toka ovog sudskog procesa protekao u dokazivanju da su srpske snage bezbednosti koristile nesrazmerno veliku silu reagujući na provokacije Oslobodilačke vojske Kosova, i da su time proizvele nedopustivo velike gubitke života nedužnih albanskih civila. Američke greške u proceni situacija u Avganistanu takođe deluju kao rezultat prevelike brige za sigurnost sopstvenih vojnika, predimenzionirane u odnosu na mere predostrožnosti kojima bi se zaštitili životi nevinih civila. U Hagu je, na suđenju Miloševiću, prilično nedvosmisleno dokazano da su srpske snage više vodile računa o svojoj bezbednosti nego o eventualnim posledicama svog antiterorističkog delovanja po albanske civile. To je zasad možda i jedino što je dokazano, ali ako je to ratni zločin, onda Amerikanci u Avganistanu imaju o čemu da brinu. Sada je čak i Karzaijeva vlada, koju su oni instalirali u Kabulu, počela da za svoje stanovništvo od Amerikanaca zahteva ono što američki građani traže od američke policije u američkim gradovima: da pucaju samo kad su sasvim sigurni u metu.
      
       Legitimni ciljevi
       Doskora je bilo drugačije. Još proletos je američki ministar odbrane Donald Ramsfeld odbio da se izvini zbog toga što su američke kopnene snage greškom napale Avganistance koji nisu imali nikakve veze sa teroristima: “Nemojmo ih zvati nevinima. Mi ne znamo pouzdano šta su oni bili. Oni su bili ljudi koji su pucali na naše snage”, što je valjda trebalo da znači da samoodbrana nije dovoljno dobar razlog da neko puca na američke vojnike. Američki oficiri su nezvanično objašnjavali da civili postaju legitimni ciljevi ako ih teroristi “uvuku” u svoje operacije. Kad su novinari Ramsfelda pitali zašto američke snage u Avganistanu koriste sporne kasetne bombe, suvo je odgovorio: “Koristimo kasetne bombe jer hoćemo da ubijemo što je moguće više talibanskih vojnika.”
       Amerikanci ipak ne misle da je bilo šta što oni čine po svetu zarad svojih interesa ili međunarodnog mira ratni zločin; plaše se, umesto toga, da bi njihova jedinstvena uloga u svetu (jedinstvena po tome što predstavljaju prvu “hipersilu” u istoriji) mogla politički motivisati suparnički ili neprijateljski raspoložene države ili pojedince da ih sudski progone. Zato za sebe traže privilegovan položaj u odnosu na novi haški sud: žele da im se garantuje imunitet od krivičnog gonjenja. To bi ih sasvim izdvojilo od drugih zemalja, ali oni ne beže od toga da su drugačiji: naprotiv. Nije tako davno Medlin Olbrajt gordo tvrdila da mi (SAD) “stojimo na višem mestu i vidimo dalje” od drugih naroda. Ričard Baučer, portparol Stejt departmenta, to je pre dva dana upotpunio tvrdnjom da su SAD “zemlja kojoj nijedna druga nije nalik”. Donald Ramsfeld je 2.jula, kad su u Vašington već stigle vesti o novom masakru svatova, insistirao da su i ranije protiv Amerikanaca u Avganistanu širene laži koje je neki tužilac mogao da protiv njih iskoristi u političke svrhe.
       Optužbe protiv haškog suda kao “političkog” podsećaju, naravno, na slične grdnje Haškog tribunala za bivšu Jugoslaviju, mada su Amerikanci ti koji maltene svakog ko Haški tribunal kritikuje kao politički proglašavaju nacionalistom, i to “neodgovornim” nacionalistom. To se čini licemernim, jednako kao što se licemernim čini i američki veto na produženje misije UN u Bosni I Hercegovini. Kad bi jedina američka briga bila rešenost da svoje službenike u Bosni zaštiti od nekog potencijalnog politički motivisanog tužioca, oni bi tu svrhu mogli postići jednostavnim povlačenjem svojih 46 policajaca iz misije UN. (Ta misija se bavi policijskim poslovima, i ne treba je mešati sa Sforom, trupama NATO-a koje su u Bosni po Dejtonskom sporazumu a ne pod mandatom UN. U Sforu Amerikanci imaju nekoliko hiljada vojnika, ali Dejtonski sporazum im garantuje imunitet od gonjenja.) Umesto toga, Amerikanci su se odlučili na veto, dakle na blokiranje celokupne misije, i tako na izvestan način ucenili ostatak sveta ne bi li izdejstvovali svoj pravi cilj: uspostavljanje presedana o izuzimanju Amerikanaca iz nadležnosti Stalnog međunarodnog krivičnog suda.
      
       Nekontrolisano telo
       Evropljani su prozreli manevar i prilično su ogorčeni, tim pre što su mnoge američke sugestije već ugrađene u statut novog haškog suda u vreme kada je Klintonova administracija držala ostatak sveta u uverenju da će se prikloniti i povinovati ovom sudu kad ga dovoljno unapredi svojim primedbama. Evropljani ukazuju i na činjenicu da je Stalni sud daleko savršenija varijanta već postojećeg Haškog suda za bivšu Jugoslaviju, koji su Amerikanci praktično izmislili i koji Amerikanci finansiraju. Posebno ih je iznerviralo to što je američki ambasador za ratne zločine i čest gost Beograda, Pjer Rišar Prosper, u intervjuu Bi-Bi-Siju ove nedelje rekao da je Stalni sud za ratne zločine “potpuno nekontrolisano telo, u kom tužilac može da radi šta hoće”. U Haškom tribunalu za bivšu Jugoslaviju, međutim, tužilac je još mnogo “slobodniji” da radi šta hoće: taj sud, za razliku od ovog stalnog, koji je upravo stupio na snagu, dopušta da se dokazni postupak izvodi na osnovu podataka “iz druge ruke” (hearsadž evidence); dopušta donošenje i izricanje presuda većinom glasova sudija (u Americi presuđuje porota koja mora odlučivati jednoglasno), i dopušta zatvaranje procesa i izbacivanje javnosti iz razloga “bezbednosti”.
       No ma koliko se ljutili i durili, Evropljani će na kraju morati da prihvate neki kompromis sa Amerikancima (Englezi će tu po svoj prilici u Savetu bezbednosti još ove nedelje utrti put). Evropljanima, koje i istorija i geografija prirodno upućuju na ustupke i dogovore, manjka simpatije za tvrdo američko razumevanje superiornosti američkog sistema vladavine. Američka republika je od početka zasnovana na pravu, na drugačiji način nego evropske nacionalne države. Pošteno govoreći, mnogo toga što u haškoj sudnici pođe za rukom tužiocima Slobodana Miloševića bilo bi ismejano u “pravoj” američkoj sudnici, gde se u proceduri optuženom garantuje daleko veći obim prava. O ubistvima na Kosovu prošlog meseca je svedočio patolog koji nikad nije video nijedno telo, već je “analizirao” izveštaje brojnih patologa. I to je primer za dokaze “iz druge ruke”, a da ne govorimo o svedocima koji svedoče o ubistvima za koje su čuli od rođaka ili prijatelja, ali kojima sami nisu prisustvovali.
       U krajnjoj liniji, Amerikanci ne žele da se njihovim građanima sudi po proceduri i pravilima koji su inferiorni u odnosu na američke, i gde je zaštita prava optuženog na nižem nivou nego u Americi. To je ponašanje velike sile, ali se kvalitativno razlikuje od ovdašnjeg stava, na primer, da je haško suđenje Miloševiću “cirkus” i da se njemu ovde u Beogradu ne bi dozvolilo da “drži govore” i “širi svoju propagandu” kao što to čini u Hagu. Bilo bi, naravno, lepo kada bi američki nivo zaštite uživali i stanovnici ostalih zemalja, a ne samo Amerikanci.
      
       LjILjANA SMAJLOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu