NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

I dželat i žrtva

NASLOV: Treće proleće
AUTOR: Dragoslav Mihailović
IZDAVAČ: D. Mihailović
Beograd 2002.

      Smeštena u širok vremenski okvir, koji “pokriva” period od gotovo četiri decenije, radnja poslednjeg Mihailovićevog romana, “Treće proleće”, prati karijeru provincijskog zastavnika Udbe, Svete Petronijevića. Obolevši od tuberkuloze već u prvim godinama nemilosrdnog uterivanja titoističke vlasti, Sveta Petronijević napušta rodnu Ćupriju, provodi nekoliko godina na lečenju po sanatorijumima širom socijalističke Jugoslavije i najzad, još uvek mlad, ali već težak invalid, stiže u Beograd. Kao penzioner - student prava i dobrovoljni saradnik Udbe, ženi se Milesom, “starijom, razvedenom advokaticom, crnomanjastom, glavatom i s jasnim tragom nausnica”, završava studije i postaje uspešan advokat. I tada, kad se “sa samopouzdanjem i samouverenošću” najzad “opustio u životu”, Petronijević gubi glavu zbog mlade i lepe studentkinje Mirjane. Obuzet zakasnelim romantičnim zanosom, Petronijević pristaje da brani Mirjaninog brata, autora inkriminisanog letka o “velikom ofarbanom caru” i tako, sasvim nepromišljeno, odbija poslušnost “Titu i partiji” kojima je dotad “vavjek i svagda” verno služio.
       U tragikomičnom raspletu romana, Petronijeviću polazi za rukom da, spletkareći i šireći glasine, nadigra socijalističko pravosuđe, ali ne i da dobije očekivanu nagradu. Razočaran i pritisnut grehovima prošlosti, Petronijević doživljava moralnu krizu i tragično završava u Lipovačkoj šumi, 4. maja 1980, nekoliko sati pre Brozove smrti.
       Već i na osnovu ovog kratkog opisa nije teško primetiti da se Mihailović u novom romanu vraća junaku svoje novele “Treće proleće Svete Petronijevića”, iz zbirke “Uhvati zvezdu padalicu” (1984). Štaviše, Mihailović u prvom delu romana donosi celu staru priču o Petronijeviću, dok u drugom i trećem razvija i proširuje već postojeću tematsku građu uvodeći nove, značenjski srodne motive.
       Ali, gradeći na starim temeljima i proširujući novelu do obima romana, Mihailoviću ne polazi za rukom da poveže sve konce svoje radnje, odnosno da staru i novu građu objedini u koherentnu romanesknu celinu. Zbog toga pripovedanje u novom “Trećem proleću” povremeno deluje fragmentarno i neujednačeno, a pojedini motivi koji su u noveli bili sižejno i psihološki opravdani, u širem kontekstu romana nisu dovoljno povezani s kasnijim tokom radnje. Takav je, da navedemo samo jedan izrazit primer, slučaj sa simboličnim motivom Petronijevićevog sna sa samog početka romana (odnosno priče), koji je upečatljivo predočen i kod čitaoca budi dalekosežnija interpretativna očekivanja, ali je kasnije naprosto zaboravljen. Ovakve zamerke bile bi manje ozbiljne kada bi sva tri dela Mihailovićevog romana bila bar približno jednake vrednosti.
       Međutim, početak i kraj romana - po lakoći u vođenju priče, efektnosti naturalističkih detalja, veštini portretisanja pojedinih tipova ličnosti, raznovrsnosti humora - daleko prevazilaze središnji deo u kojem anegdotski karakter pripovedanja i parazitizam faktografije često odnose prevagu nad literarnim i umetničkim kvalitetima.
       S druge strane, ovaj ne sasvim uspeo eksperiment “romanizacije” novele omogućio je Mihailoviću da s nešto više uspeha primeni drugi književni postupak i da pomoću njega još jednom potvrdi svoje već tradicionalne pripovedačke vrline. Taj postupak svodi se na to da Mihailović, u balzakovskom maniru, istog junaka provodi kroz različite knjige i različite fabularne situacije. Ovim postupkom Mihailović se služi i u portretisanju glavnog junaka, Svete Petronijevića, i u karakterizaciji nekih sporednih ličnosti, na primer, Jove Veselinovića, zlotvora iz istoimenog romana i zbirke priča “Jalova jesen”.
       Podarivši svojim junacima nov život, Mihailović im istovremeno daje i nov, dublji i složeniji psihološki profil. Elementi Petronijevićeve psihologije koji su u noveli bili tek nagovešteni ili simbolično označeni (na primer, romantična “slabost” njegovog karaktera), u romanu su mnogo preciznije i iznijansiranije predočeni. Produženo romaneskno vreme piscu ostavlja prostor za analizu i introspekciju, što Mihailović koristi da svog junaka “zaokruži”, da ga prikaže kao kompleksnu ličnost, rastrzanu između različitih, međusobno suprotstavljenih sklonosti. Tako Sveta Petronijević nije samo dželat i ubica već je i sam tragična žrtva sudbine i režima kojem je služio. On je istovremeno i bezosećajni egzekutor i romantična sanjalica, i pragmatik bez moralnih skrupula i pomalo naivni idealista, groteskna figura koja u čitaocu budi pomešana osećanja samilosti i gađenja.
       Najzad, Mihailovićevom uspehu u slikanju karaktera možda najviše doprinosi činjenica što piscu polazi za rukom da, pripovedajući o unutrašnjim preživljavanjima svog junaka, sam istovremeno ostane distanciran. Zahvaljujući tome sumorna priča o Sveti Petronijeviću ni u jednom trenutku ne klizi u patetiku i preterivanje, već je naprotiv ispričana duhovito, zanimljivo i dinamično. Kada se sve sabere, ljubitelji Mihailovićeve proze imaće razloga da uživaju u “Trećem proleću”, knjizi u kojoj pisac još jednom potvrđuje svežinu i originalnost svog pripovedačkog dara.
      
       ADRIJANA MARČETIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu