NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Bumerang propuštenih prilika

Priliku da dovrši svoj premijerski mandat i sastavi novu vladu u Zagrebu Ivica Račan može da zahvali samo činjenici da još nije ispunio sve svoje međunarodne obaveze, a zapadni krugovi ne žele da se nevolje iz Hrvatske prošire na ostale zemlje “zapadnog Dejtonlenda”

      Kad je izabran za mandatara prve “posthadezeovske” vlade u Hrvatskoj Ivica Račan svečano je izjavio kako mu je jasno da svet niti počinje, niti se završava sa njegovom funkcijom. Slika prvog čoveka ovdašnje izvršne vlasti, zaostala u jednom od zlatnih ogledala po hodnicima državnog parlamenta u Zagrebu, u međuvremenu se veoma izmenila. Kako premijeru samom, tako i njegovim biračima i političkim oponentima. Jedni misle da je to zato što Ivica Račan u svojoj radnoj knjižici navodno nema upisan nijedan dan radnog staža, pa zato i ne zna kako izgleda stvarni život u Hrvatskoj. Drugi govore o sudaru liderskih taština između njega i liberala Dražena Budiše. Treći pominju ucene zapadnih krugova koji hrvatskog premijera, od prvog dana preuzimanja vlasti u februaru 2000. godine, drže na sve kraćoj uzici.
       Patetična ostavka Ivice Račana koju je ovih dana pročitao na državnoj televiziji nije zato iznenadila nikoga u Hrvatskoj. Javnost je već zaključila da je premijer nesposoban da život četiri miliona stanovnika jedne od posttranzicijskih zemalja jugoistoka Evrope promeni nabolje. Političari su se odmah dosetili da je reč o starom triku koji će za nekoliko nedelja Račana ponovo dovesti na vlast, a puno uzbuđenja nije bilo ni među zapadnim diplomatima akreditovanim u Hrvatskoj.
      
       Strah od domino-efekta
       Jedini koji misle da će kriza vlade u Zagrebu završiti prevremenim izborima su stranke sa desne margine političke scene. Nacionalistički pravaši Ante Đapića i “hadezeovci” Ive Sanadera optužuju starog i novog premijera Ivicu Račana za hipokriziju i bacanje vlastitog blata u lice biračkog tela Hrvatske. Razlog za ovako teške reči je pogrešna procena desnih stranaka, inače izbornih gubitnika iz 2000. godine, da su Račan, njegova vlada, ministri i politički kurs, definitivno otpisani za Hrvatsku. Neke od medijskih anketa podsticale su ove lažne nade podacima da bi na novim, prevremenim izborima, na listi pobednika ponovo bio HDZ, dok su “račanovci” i njegovi koalicioni “sateliti” strmoglavo padali sve do dna lestvice popularnosti. Javnost je u jednom trenutku tako možda i mislila, ali već u sledećem se predomislila. Greške koje je prethodna vlast napravila pretvarajući čitavu Hrvatsku u svoje privatno vlasništvo nisu zaboravljene, a njihove posledice i dalje onemogućuju normalan život za barem dve trećine građana. Najveća pogreška Ivice Račana je, po opštem mišljenju domaćih i stranih analitičara, upravo u tome što čak nije imao snage ni da javno nabroji sve greške nekadašnjih vladara Hrvatske, a njegov nedostatak političke hrabrosti da počne da ispravlja barem neke od njih, već je hroničan. Geslo “šta košta da košta” ne može da se nađe u Račanovom političkom vokabularu, a nema ga ni u njegovim političkim potezima. Javnost ga je zapamtila kao neubedljivog, kolebljivog i plašljivog političara u koga više ne može da ima poverenja. Mada je izvesno da će Račan do avgusta sastaviti novu vladu u kojoj više neće biti liberala Dražena Budiše, jasno je da se radi o polovičnom rešenju. Drugim rečima, Ivica Račan ovoga leta neće izgoreti na svojoj premijerskoj funkciji samo zato što niko od evropskih političara sada nema vremena da razmisli ko bi mogao da ga zameni.
       Politička karta Hrvatske u ovakvim primerima nipošto nije ekskluzivitet zemalja “zapadnog Dejtonlenda”. Teorija “domino-efekta”, ma koliko nju poricali lokalni političari, i dalje je veoma snažna. Rizik da bi nevolje u Zagrebu mogle da se prošire i severno i istočno i južno, ali i zapadno od Hrvatske, prema Ljubljani, Beogradu, Skoplju i Sarajevu, prevelik je zalogaj za kreatore zapadnog javnog mnjenja prema zemljama “jugotranzicije”. Pogotovo u trenutku kad se čitava Evropa polako sprema na višemesečne godišnje odmore, pa će poneki ugledni premijer ili državni poglavar svakako završiti i na Brionima. Ovo čuveno mesto svih režima u bivšoj Jugoslaviji i modernoj Hrvatskoj, trenutno se koristi za pregovore o sastavu nove vlade u Zagrebu. Zna se da će njen mandatar ponovo biti Ivica Račan koga, po nacionalnom ustavu, imenuje predsednik Hrvatske Stjepan Mesić. Zna se i da će vlada koju Račan sastavi imati dovoljnu podršku u parlamentu da izgura do kraja mandata.
      
       Aduti iz HDZ-a
       Jedina stvarna promena proizlazi iz činjenice da Hrvatska socijalno-liberalna stranka Dražena Budiše očito više neće imati većeg uticaja na novi pravac kojim treba da krene izmenjeni Račanov kabinet. Njihovu ulogu preuzima Hrvatska seljačka stranka aktuelnog šefa Hrvatskog državnog sabora Zlatka Tomčića. On se nada da će njegove ideološke orijentacije sada moći da popune mesto koje iza sebe ostavlja demonstrativan odlazak Dražena Budiše sa mesta drugog čoveka u Račanovoj vladi.
       Pri ovakvoj političkoj i kadrovskoj kombinatorici ipak ne treba zanemariti postojanje i stranačke domete Hrvatske demokratske zajednice Ive Sanadera. Ima mišljenja da je upravo on ličnost koja je Račanu omogućila da se ponovo nađe u ulozi mandatara nove hrvatske vlade. Iako bizaran, razlog nije sasvim lišen političke logike. Glavni suparnik Ive Sanadera u preuzimanju dominacije nad HDZ-om bio je dr Ivić Pašalić, jedno od najneomiljenijih lica novije hrvatske politike, kako u Tuđmanovo, tako i u Račanovo i u Mesićevo dobra. Pašalić je u vreme vlasti HDZ-a bio istinski vladar Hrvatske. Njegovo ime povezano je sa praktično svakim većim državnim skandalom u zemlji, sa beskrupuloznom pljačkom državne imovine, sa ponižavanjem hrvatskih građana koje su sitni bankovni mešetari ogulili do gole kože, sa velikim finansijskim malverzacijama, krivotvorenjem dokumenata među koje neki svrstavaju čak i politički testament pokojnog predsednika Republike dr Franje Tuđmana. Pašalić je zato, sve do pobede Ive Sanadera za prevlast u HDZ-u, bio glavni politički adut premijera Ivice Račana. Licitiranje njegovim imenom u naciji bi, istog časa, podiglo svu negativnu energiju stvorenu za vreme Tuđmanovog režima. Sve socijalne, ekonomske i političke nepravde uvek su mogle da se pripišu dvorskim spletkama “najneomiljenijeg političkog doktora” iz Tuđmanove kamarile. Kad je Pašalićevo nasledstvo preuzeo neubedljivi Ivo Sanader, pažnja javnosti ponovo se usmerila na propuste Račanove politike. Tim pre što su izvesno vreme u opticaju bile i najave da bi, “zbog opšteg stanja stvari” u obzir mogla možda da dođe i koalicija Sanaderovih “hadezeovaca” sa Račanovim “socijaldemokratima”.
      
       Pouke “političkog safarija”
       Tako se, napokon, stvorila opšteprihvaćena lista glavnih greha Ivice Račana. Počelo je s činjenicom da je promenu vlasti u Hrvatskoj dočekao sasvim nespreman, čak i uplašen funkcijom premijera koju je preuzeo. To je dovelo do nezadovoljavajućeg sastava njegovog kabineta u kojem je sedelo šaroliko stranačko društvo, ali su glavnu reč u javnosti ipak imali “esdepeovci”. U vrlo kratkom vremenu pokazalo se da imidž nove vlade među Hrvatima zapravo stvaraju ljudi koji se trude da u svemu oponašaju svoje prethodnike iz Hrvatske demokratske zajednice. Nastavak ove loše tradicije prvo se odrazio na Račanovo sve očitije popuštanje nacionalnoj desnici, pa čak i koketiranje nekih njegovih stranačkih kolega sa idejama iz “Nezavisne Države Hrvatske” i Tuđmanove političke fiksacije na pomirenje “ustaša” i “partizana” u današnjoj Hrvatskoj.
       Rezultat je novo zaoštravanje odnosa sa Haškim tribunalom i nekoliko skandala u domaćem pravosuđu. Vlast u Zagrebu još nije izručila generala Antu Gotovinu, osumnjičenog za ratne zločine nad civilima iz operacije “Oluja”, a suđenje ljudima koji su u splitskoj “Lori” osumnjičeni za zlostavljanje i ubijanje vojnih zarobljenika poprimilo je razmere koje neki ovde čak nazivaju “fašističkim cirkusom”. Pošto je jasno da krupne međunarodne obaveze koje je Račan preuzeo prema evropskim institucijama podrazumevaju pretvaranje Hrvatske u politički stabilnu pravnu državu povoljnu za strane kredite i ulaganja, nova vlada starog premijera još će izvesno vreme imati vlast nad Hrvatskom.
       Činjenica da je pad Račanove vlade zapravo isprovociran sporom sa Slovencima zbog NE “Krško”, njene struje i nuklearnog otpada, iz vlade je udaljila samo Dražena Budišu, pošto su se ministri iz njegove stranke odrekli lojalnosti svom stranačkom šefu i podržali odluku premijera da se ipak potpiše sporazum sa Slovencima. Hrvatska je tako dobila struju, ali i pripadajući otpad iz “Krškog”. Dražen Budiša vladu naravno nije napustio zbog struje i Slovenaca, nego zbog novih dokumenata koji su, mimo njegovog znanja, iz Zagreba stigli u Hag. Mada uvek spreman da se bori za prava pojedinaca, Dražen Budiša se kao liberal snažno određen nacionalnom i zatvorskom traumom oštro suprotstavljao izručivanju hrvatskih generala Haškom tribunalu, a posebno su ga ražestile glasine da se među novim materijalima koji su sada u Hagu pominju i njegovo i Tuđmanovo ime. Njegova poslednja rečenica koju je izgovorio izlazeći iz zgrade Hrvatske vlade na Markovom trgu u Zagrebu bila je: “Ovo je kraj.”
       To se, sasvim sigurno, ne odnosi i na kraj vladajuće koalicije u Hrvatskoj, uprkos svim nevoljama koje proizvodi zbog golog opstanka na vlasti. Vlada će se promeniti, u nju će verovatno ući i neke nove stranke, poput Istarskog demokratskog sabora koji je svojevremeno napustio. Naći će se mesta i za Liberalnu stranku koja se, pre nekoliko godina, kao frakcija odvojila od politike koju je u HSLS-u vodio Dražen Budiša. Za svoju novu vladu Račan, uz pomoć predsednika Stjepana Mesića, pokušava da pridobije i ponekog predstavnika nacionalnih manjina. Mada se u Zagrebu već sada zlobno tvrdi da će ovakva “ćušpajz” vlada trajati tek do kraja turističke sezone koja se za domaće političare pretvorila u jedinu preostalu slamku spasa, prava je istina da će “vlada za jedno ljeto” trajati verovatno i nešto duže. Preciznije, do trenutka kad stvarni kreatori politike u Hrvatskoj, (kroz ovu zemlju oni povremeno proputuju na “političkom safariju” koji dalje vodi do Beograda, Prištine i Skoplja), ne zaključe da je opasnost od lančanog rušenja vlasti koje su nasledile bivše diktature u zemljama bivše Jugoslavije, prošla. Sve do tada, i Ivica Račan i Stjepan Mesić, kao i svi ostali statisti i glumci nacionalne scene nastaviće da lutaju lavirintom svojih propuštenih političkih prilika.
      
       ZORICA STANIVUKOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu