NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Strogo kontrolisane televizije

Tako dolazimo do suštine, jer priča o Savetu za radio-difuziju je priča o onome ko će odlučiti ko u Srbiji može da emituje radio i TV program, i, iznad svega, o onome ko će odlučiti ko dobija frekvenciju za nacionalno pokrivanje TV signalom.

Tri su trkača u toj trci: BK , Pink i B 92.

Za svakog, dakle, postoje i razlozi protiv, i verovatno je utešno da u eteru ima mesta za sve i da kuća neće biti tesna ako se ispuni onaj znani uslov. Tako će svaka od zainteresovanih televizija imati priliku da iznese i svoje argumente: BK ozbiljan i raznovrstan program i “nou-hau” i iskustvo u našim prilikama do kojeg se dolazi samo vremenom (vreme je nezamenljiv resurs), Pink svoju veliku popularnost koja prevazilazi nacionalne razmere a B 92, opet, svoj minuli rad i revolucionarne zasluge ali i odmeren i ambiciozan program koji takođe ima svoju publiku

      Kao nagradu za predan i samopregoran rad u periodu Miloševićeve vladavine, nezavisni elektronski mediji dobili su pravo da sami naprave zakon o radio-difuziji, bez mešanja političara. Ta akcija je trajala godinu dana i napravljeno je devet verzija zakona. Kad je predlog zakona bio pred poslanicima, Vlada Srbije ga je povukla, pod lažnim izgovorom da je to zbog velikog broja amandmana. Zakon se pojavio sledeće nedelje, kojim se omogućava znatno veći uticaj političkih struktura na sastav Saveta Agencije za radio i TV difuziju, regulatornog tela koje će se baviti dodelom dozvola za emitovanje, kontrolom njihovog sadržaja i kažnjavanjem prekršilaca.
       Predlagači zakona, formalno je to vlada, izgiboše uveravajući da postoji zaštita od politike po najvišim svetskim standardima, uzalud, stvar je, kako bi oni to rekli, transparentna: u verziji zakona pre povlačenja regulatorni organ je trebalo da ima 15 članova i samo dva koja su predlagale političke strukture (vlade Srbije i Vojvodine), a prema prepravljenoj verziji, ima devet članova i čak četiri koje predlažu političari (po dva vlade i skupštine). Inače, brojka od 15 članova se pojavila tek u osmoj verziji zakona i to na predlog Žarka Koraća, potpredsednika vlade.
      
       Vojvodina
       Koliko se politika umešala jasno je i odatle što osam članova Saveta biraju devetog koji “mora da živi i radi na teritoriji Kosova i Metohije”. Na postoje nikakvi medijski već samo politički razlozi koji bi opravdavali ovakvo veštačko instaliranje nekoga ko “živi i radi” na području koje je de fakto izvan srpskog radio-difuznog sistema.
       Međutim, i vlada ima neke olakšavajuće okolnosti. Najpre, vidljiv je bio pritisak Vojvodine da se poveća uticaj koji ima pokrajina. Zahtevi koji aktuelni vojvođanski establišment ispostavlja u smeru političke autonomije uglavnom su neartikulisani i sa stvarnom autonomijom veze nemaju, i završavaju se trulim kompromisima, kao što je bilo i ovog puta. Naime, Vojvodina je tražila da, pošto već ima svoj radio i televiziju, ubire i novac od pretplate. Slobodan Đorić, generalni sekretar Asocijacije privatnih elektronskih medija, tumači da je najjasnije koliko taj zahtev ima smisla ako se kaže da je, u takvom slučaju, RTS trebalo da isključi područje Vojvodine iz prenosa utakmica Svetskog prvenstva u fudbalu pošto je ta prava za svoje poštene pare kupio RTS.
       Tako je nastalo rešenje prema kojem Vojvodina dobija 70 procenata, a Republika preostalih trideset od novca koji se u Vojvodini ubere kao TV pretplata. Gde je u tome svemu interes građana? Pa interes građana bi bio u tome što će Vojvođani biti usrećeni sa četiri programa koji su “javni servis”, za razliku od ostalih žitelja Srbije koji su prošli sa samo dva.
      
       Nacionalne TV
       Veran Matić, predsednik ANEM-a ovo rešenje naziva “ugrađenom greškom” jer, ako postoje četiri “javna servisa” umesto dva, to znači da ima manje prostora za buduće dobitnike nacionalnih kanala, dakle onih kanala koji će biti zajednički za čitavu teritoriju Srbije. Tako dolazimo do suštine, jer priča o Savetu za radio-difuziju je priča o onome ko će odlučiti ko u Srbiji može da emituje radio i TV program, i, iznad svega, o onome ko će odlučiti ko dobija frekvenciju za nacionalno pokrivanje TV signalom.
       Tri su trkača u toj trci: BK , Pink i B 92. Za sada se ne zna koliko ima upražnjenih talasa, “možda još samo dva”, kaže Veran Matić, međutim, sva je prilika da ih je više, ali nadležni taj podatak ne saopštavaju iz razloga za koje Slobodan Đorić kaže da mogu biti i opravdani - država bi morala sve raspoložive kanale da stavi na konkurs, a ipak, neki prazan kanal bi mogao da zatreba, nikad se ne zna. Broj kanala koji su kao prirodni resursi na raspolaganju predmet je najrazličitijih procena. Veran Matić barata procenom od 414 radijskih i 124 televizijske frekvencije, Slobodan Đorić navodi da je u igri realno mnogo manji broj, procena vlade je opet nešto treće, a Zoran Anđelković, šef poslaničkog kluba SPS-a i ranije direktor Radija S, kaže da su to procene rađene na osnovu tehnoloških saznanja iz osamdesetih godina, podsmehnuvši se u Skupštini Radetu Veljanovskom, šefu radnog tela za izradu zakona (i direktoru Radio-Beograda), zbog pominjanja “tri srednjotalasne frekvencije” iako je srednji talas nešto što niko danas više ne sluša. Najaktuelnija procena je da će, pored postojećih “javnih servisa”, biti dopuštena još četiri nacionalna kanala.
       Procena je da će budući Savet za radio-difuziju naći načina da verifikuje postojeće stanje u TV eteru i manje je verovatno da bi neko mogao da ostane bez dostignutih pozicija. Treba reći da nacionalna pokrivenost nije jedina mogućnost za ambiciozne televizijske preduzetnike, već da nije loše imati i tzv. regionalnu pokrivenost, koja omogućava da se iz nekog područja za koje je dobijena dozvola de fakto pokrije veći deo Srbije. To je ono što je važno pošto televizije i nisu zainteresovane bukvalno za celu Srbiju već samo za urbana staništa, čak ni za sva urbana staništa nego samo za ona u kojima ima dobrostojećih oglašivača.
      
       Zasluge i ordenje
       Uprkos relativno dobroj startnoj poziciji za tri pomenute televizije, između njih traje rat a poslednja etapa je bilo višeminutno saopštenje kompanije BK (niko od mnogobrojnih PR menadžera koje je ova kompanija iškolovala nije se našao da im kaže kako se to tako ne radi) protiv Verana Matića. Matić, naime, smatra, i to ponavlja, da su BK i Pink dostigle svoje sadašnje pozicije zahvaljujući saradnji sa Miloševićevim režimom te da nije u redu da se realna prednost u kojoj se ove televizije nalaze računa i kao prednost za dobijanje (nacionalne) frekvencije. Ova primedba ima u vidu i ultrapragmatizam srpskog premijera Zorana Đinđića i njegovu sklonost pristupu “što je bilo bilo je”, verifikovanu u žaoci na račun B 92 kako za zasluge protiv Miloševića mogu da dobiju orden, a frekvencije će se deliti po drugom kriterijumu. Veran Matić, dakle, govori u ime onih koji strahuju da bi politički promiskuitet u ovoj zemlji mogao da se pokaže kao isplativ naročito što novouvedeni informativni sadržaji na TV Pink servisiraju političke potrebe Demokratske stranke.
       Opet, sa druge strane, može se odgovoriti da će B 92 postati privatna komercijalna TV stanica (ANEM je podneo amandman prema kojem se privatizacija glasila u javnom vlasništvu ima obaviti za četiri godine) i da to što je grupa ljudi predano pravila radio-program protiv Miloševića nije razlog da neko privatno lice (ili lica) dobije televizijsku frekvenciju. Za svakog, dakle, postoje i razlozi protiv, i verovatno je utešno da u eteru ima mesta za sve i da kuća neće biti tesna ako se ispuni onaj znani uslov. Tako će svaka od zainteresovanih televizija imati priliku da iznese i svoje argumente: BK ozbiljan i raznovrstan program i “nou-hau” i iskustvo u našim prilikama do kojeg se dolazi samo vremenom (vreme je nezamenljiv resurs), Pink svoju veliku popularnost koja prevazilazi nacionalne razmere a B 92, opet, svoj minuli rad i revolucionarne zasluge ali i odmeren i ambiciozan program koji takođe ima svoju publiku.
      
       Nevladine organizacije
       Veoma intenzivna i ne manje plodna debata povodom zakona vođena je i povodom mesta koje u upravljanju radio-difuznom sferom treba da pripadne neprofitnim organizacijama ili tzv. trećem sektoru, ili, kako se još kaže, nevladinim organizacijama, makar među ovim pojmovima i postojale terminološke razlike koje su u ovoj raspravi zanemarene. Nova demokratija je, prilikom povlačenja prvobitnog zakonskog predloga, poznatog kao “deveta verzija”, protestovala zbog toga što zakon dopušta “nevladinim organizacijama” da osnivaju radio-difuzna preduzeća, dok u isti mah to pravo uskraćuje političkim strankama. Nema razloga, smatraju u ND, da nevladine organizacije budu privilegovane i ova stranka je ultimativno stala iza ovoga stava, kako su rekli, po cenu da glasaju protiv takvog zakona.
       Profesor Miroljub Radojković, član Stručne grupe za izradu zakona, priznaje da smo ovim rešenjem “pokušali da budemo veći katolici od pape” i da je ideja za ovo rešenje zapravo bio tzv. komšijski radio. To postoji u nekim zapadnim zemljama, a, kako kaže, u Holandiji postoji i takva televizija. Reč je o radio programima koji se bave apsolutno, ali apsolutno temama lokalnog značaja i kakav je domašaj ovih radio stanica najbolje govori to što bi se, kako kaže profesor Radojković, moglo odrediti da “sve emituju program na frekvenciji od, recimo, 101 megaherc”. Ovaj tehnički detalj je važan jer to znači da sve te radio-stanice imaju tako malu emisionu snagu i tako su rasute i udaljene da jedna drugoj ne smetaju i kada se emituju na istoj frekvenciji.
       Sve to je, međutim, kod nas poprimilo sasvim drugu dimenziju pošto smo, upravo suprotno, navikli da se treći sektor i nevladine organizacije bave globalnim popravljanjem čovečanstva a među njima su i takve organizacije koje su slavu stekle potkazivanjem ovdašnjih vlasti vlastima drugih zemalja u zamenu za finansijske protivusluge. Stoga nije čudno što su političke strukture alergične na privilegovani tretman NVO. Trenutni status, koji do izlaska NIN-a može biti i promenjen, jeste da je uticaj NVO u Savetu za radio-difuziju smanjen, ali, kako kaže Boško Ničić iz ND, koji je i član nadležnog skupštinskog odbora, preti opasnost da bude prihvaćena verzija prema kojoj “neprofitne organizacije” neće plaćati naknadu za dobijene frekvencije. Otkud ‘neprofitnima’ pare za izdržavanje programa, pita se Ničić, a osim toga, zakon takođe traži od drugih učesnika u medijskom životu da bez naknade propagiraju akcije i kampanje neprofitnog sektora. Ako je tako, zar im još treba bez naknade u istom cilju davati i radio-stanice. Osim toga, Ničić smatra da se ovim rešenjem zadire u sam duh zakona, jer ideja je da postoje dva sektora, jedan su elektronski mediji koji su javni servis i drugi gde su svi ostali privatni, dakle komercijalni. Davanjem frekvencija “neprofitnima” dobija se i nešto treće.
      
       Samo vas posmatramo
       Zanimljivo je da u sporu ‘stranke protiv NVO’ Savet Evrope ne samo što nije stao na stranu NVO, kako se možda moglo očekivati, jer SE je učestvovao u izradi predloga zakona, nego je čak, kako citira Boško Ničić, u svom službenom komentaru napisao da se “može zaglibiti u sukobima organizacija koje predlažu članove”. Ovde se misli na to da NVO ima na stotine i nije jasno kakva bi se kredibilna procedura mogla sprovesti e da bi se dobio član Saveta koga one predlažu. Zato je zakon predvideo i proceduru u slučaju spora.
       Inače, u “devetoj verziji” zakona učešće nevladinog sektora u upravljanju eterom bilo je mnogo veće nago što je to ispalo na kraju, bez sumnje zahvaljujući akciji Nove demokratije. Koliko je žustra bila polemika na skupštinskom odboru, kazuje Boško Ničić koji potvrđuje kako je Rade Veljanovski, šef stručnog tima, priznao da ima dve nevladine organizacije.
       Novoj demokratiji verovatno neće biti drago što su argumenti koje je iznela konvergentni onome što je tokom skupštinske rasprave rekao Vojislav Šešelj, lider SRS. Naime, Šešelj smatra da izabrani narodni predstavnici nemaju prava da se odriču upravljanja u javnim poslovima (za to su i izabrani) i da ne treba da delegiraju neke, kako smatra, kvazinezavisne autoritete koji će to da rade umesto njih. Čak je pripisao ovom zakonu elemente korporativističkog upravljanja, kakvo je nekada promovisao Musolini a kod nas Dimitrije Ljotić, gde vlast ne počiva na demokratski biranim predstavnicima već na delegatima raznih društvenih struktura, baš onako kako je to u Savetu za radio-difuziju. Uzgred, “društvene strukture” koje su između pretposlednje i poslednje verzije zakona ostale bez prava da predlažu svoje članove jesu i SANU, te Vrhovni sud. Ostala je Crkva, što Šešelj smatra protivnim načelu odvojenosti Crkve i države, a obaška što crkve nisu ni kvalifikovane za ovakav posao.
       Da bi se izbegle nejasnoće, treba objasniti da sve članove Saveta bira Skupština Srbije, a svi navedeni u zakonu imaju tek status predlagača koji treba da nađu kvalifikovanog čoveka za taj posao koji nije nužno iz redova predlagača, što znači da Crkva sasvim može da predloži i kakvog prononsiranog ateistu ako smatra da je taj podesan za takav posao. Članovi Saveta nisu predstavnici svojih predlagača i od njih se očekuje da postupaju isključivo po sopstvenom nahođenju, kako je to objasnio Žarko Korać, potpredsednik vlade, koji je u ovoj raspravi zastupao formalnog predlagača, Vladu Srbije. Članovi, dakle, nemaju imperativni mandat, a biraju se na period od šest godina.
       Dakle, sve je preduzeto da se osetljiva oblast radio i TV difuzije zaštiti od političkih uticaja, u šta, kako smo videli, Vojislav Šešelj uopšte ne veruje i što, ako bi se desilo, bi doista tako malo ličilio na nas. Zainteresovani ipak nisu očajni i dele uverenje Saveta Evrope da je najvažnije da se zakon donese. Posle, zna se, opet pritisci i lobiranja da članovi Saveta zaštite “pravu stvar”. “Dokle više! Stalno samo pritisci!”, jada se direktor ugledne televizijske kuće koji je za časak bio poverovao da se politika neće više moći da meša u radio i TV difuziju.
      
       SRBOLjUB BOGDANOVIĆ
      
      
Savet

Ovlašćenje i dužnost da predlažu članove Saveta imaju: Narodna skupština Republike Srbije; Skupština Autonomne pokrajine Vojvodina; Vlada Republike Srbije; Izvršno veće AP Vojvodina; Rektori univerziteta u Republici Srbiji, putem zajedničkog dogovora; udruženja radiodifuznih javnih glasila u Republici Srbiji, udruženja novinara u Republici Srbiji, profesionalna udruženja filmskih i dramskih umetnika u Republici Srbiji i profesionalna udruženja kompozitora u Republici Srbiji, putem zajedničkog dogovora; domaće nevladine organizacije i udruženja građana koja se prevashodno bave zaštitom slobode govora, zaštitom prava nacionalnih i etničkih manjina i zaštitom prava dece, putem zajedničkog dogovora; crkve i verske zajednice.
       Devetog člana Saveta predlažu prethodno izabrani članovi Saveta, s tim što predloženi kandidat mora ispunjavati kriterijume za članstvo u Savetu utvrđene ovim zakonom i mora biti lice koje živi i radi na području AP Kosovo i Metohija.
       Članovi Saveta ne mogu biti: savezni poslanici, narodni poslanici i poslanici skupština autonomnih pokrajina; izabrana, imenovana i postavljena lica u Saveznoj vladi, Vladi Republike Srbije (u daljem tekstu: Vlada) i izvršnim organima autonomnih pokrajina (ministri, njihovi zamenici, pomoćnici, kao i rukovodioci posebnih organizacionih celina pod neposrednom kontrolom Vlade i izvršnih organa i drugi funkcioneri); funkcioneri političkih stranaka (predsednici stranaka, članovi predsedništava, njihovi zamenici, članovi izvršnih i glavnih odbora, kao i drugi stranački funkcioneri); lica koja, kao vlasnici udela, akcionari, članovi organa upravljanja, članovi nadzornih organa, zaposleni, lica pod ugovorom i sl., imaju interesa u pravnim licima koja se bave delatnošću proizvodnje i/ili emitovanja radio i televizijskog programa ili sa njom povezanim delatnostima (reklamiranje, telekomunikacije i sl.), tako da bi članstvo takvog lica u Savetu moglo da dovede do sukoba interesa; lica koja su pravosnažno osuđena za krivična dela protiv službene dužnosti, korupcije, prevare, krađe ili drugo krivično delo koje ih čini nedostojnim za obavljanje funkcije, bez obzira na izrečenu sankciju, ili su pravosnažno osuđena za neko drugo krivično delo na kaznu zatvora u trajanju dužem od 6 meseci; lice koje je bračni drug, roditelj, dete ili pobočni srodnik zaključno sa drugim stepenom srodstva, lica navedenih u stavu 1. tač. 1) do 4) ovog člana.


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu