NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Glumac je glumac je direktor

Na mestu upravnika vodećih beogradskih pozorišta - Narodnog, Jugoslovenskog dramskog i Ateljea 212 - nalaze se glumci. Svetozar Cvetković od svih najviše igra, Ljubivoje Tadić se u svom pozorištu pojavljuje samo u jednoj ulozi, a Branko Cvejić kaže da neće više biti glumac u JDP, već samo upravnik, jer to smatra "sukobom interesa"

      Posle imenovanja Branka Cvejića za direktora Jugoslovenskog dramskog pozorišta (u obnovi i izgradnji), na tri čelna pozorišna mesta u Beogradu (Narodno pozorište, JDP, Atelje 212) nalaze se tri profesionalna glumca. Ovome treba pribrojati i Nenada Nenadovića u pozorištu "Boško Buha", čije postavljenje ovih dana treba da bude i konačno objavljeno. Glumci na čelu pozorišta nisu dolazili ni u vreme najintenzivnijeg samoupravljanja, kada je to možda bilo i logično očekivati, a u poslednjoj deceniji je to praksa koja uzima maha. I, za sada, nema loših iskustava.
      
       Partijska kontrola
       Pitanje je da li ovakvu praksu nadležnih državnih organa koji imenuju direktore pozorišta (da ne zaboravimo, i ministar za kulturu je glumac) treba povezati sa procesima koji su započeli u Miloševićevo vreme, kada je Aleksandar Berček postavljen za čelnog čoveka Narodnog pozorišta kao prvi glumac koji je na to mesto dospeo u tada već 125-godišnjoj istoriji nacionalnog teatra. Ljiljana Sedlar je bila upravnik Beogradskog dramskog pozorišta, ali to su sve bile pozicije koje su se pripisivale vezama sa vladajućim političkim elitama, kasnije je upravnik BDP-a bio i Goran Sultanović.
       Da su tri slučaja koja pominjemo nešto drugo, govori primer Svetozara Cvetkovića koji je bez ikakvih potresa na svom mestu preživeo petooktobarski preokret. Istina, Ljubivoje Tadić, direktor Narodnog pozorišta, na taj položaj je došao u vezi sa pomenutim događajima, ali, kako sam kaže, sada nije ni u jednoj političkoj organizaciji, od političkih funkcija ima samo poslaničko mesto u Veću građana i politikom se bavi mnogo manje nego što je to bio slučaj u prepetooktobarska vremena.
       S obzirom na to da je ova pojava - glumci na čelu pozorišta toliko retka i da je tekovina novijeg doba, razložno je potražiti odgovor na pitanje zašto bi glumci bili ili zašto su bili manje podesni za posao koji se danas zove menadžment u oblasti kulture. Treba se setiti da su na mesta direktora pozorišta dospevali ljudi čija je veza sa pozorištem u ranijem životu, kao na primer u slučaju Željka Simića, u najboljem slučaju bila ta da je ovu ustanovu rado posećivao u svojstvu gledaoca, ali da je i ranija istorija puna pisaca, kritičara, partijskih izvršilaca (ili sve to odjednom), te kulturnih poslenika u širem smislu reči, koji su bivali, katkad uspešni, direktori teatara kakvo je Narodno ili JDP.
      
       Menadžer i umetnik
       Ivan Medenica, pozorišni kritičar i profesor na Fakultetu dramskih umetnosti, kaže kako "ne vidi problem" da se menadžerskim poslom bavi bilo ko ako za to ima sposobnosti, pa bio taj i glumac, a baš takav slučaj je, smatra Medenica, i sa aktuelnim novim direktorom JDP-a Brankom Cvejićem.
       - Na osnovu promena na čelima beogradskih pozorišta reklo bi se da nadležne vlasti forsiraju menadžersko rukovođenje. Možda je to potrebno u vreme tranzicije kada se od upravnika očekuje da obezbeđuje i dodatna finansijska sredstva za rad. U takvim slučajevima postoji potreba da se menadžerski deo posla razdvoji od umetničkog dela posla, a to znači da se uspostavi funkcija umetničkog direktora.
       Međutim, ne bi valjalo ako bi se umetničko rukovođennje pozorištem masovno prepuštalo glumcima. Ne želim nikoga da vređam, niti da pothranjujem stereotipe o glumačkoj neobrazovanosti; jednostavno mi se čini da je priroda glumačkog posla takva da je koncentrisana na deo umetničkog procesa, a ne na celinu - kaže Ivan Medenica.
       Inače, Medenica smatra da ko god da (umetnički) predvodi pozorište, mora se osloniti na rad odabrane ekipe dramaturga čiji posao ne bi bio samo da prekrajaju tekstove nego da ozbiljno doprinose kreiranju repertoarske politike.
       Promena u JDP-u izgleda kao da je načinjena upravo po ovom receptu budući da je na mesto umetničkog direktora postavljen Gorčin Stojanović, koji je do sada bio upravnik JDP-a. Sudeći po izjavama u štampi, izgleda da je mesto umetničkog direktora ono što se Gorčinu Stojanoviću više sviđa te da je i s te strane izmena u rukovodstvu protekla bez potresa.
      
       "Golubnjača"
       Branko Cvejić je čovek koji već nekoliko godina ima reputaciju nekoga ko je vičan menadžmentu u oblasti pozorišta. Taj njegov talenat otkriven je slučajno i time je, kako sam kaže, počeo da se bavi silom prilika. Sve je počelo pre dvadesetak godina predstavom "Golubnjača", prikazanom, bolje rečeno, predviđenom za prikazivanje u Novom Sadu.
       - Voljom 250 000 članova SK Vojvodine, ta predstava je u Novom Sadu zabranjena, pa sam ja sa prijateljima, iz inata, predstavu preneo u Beograd. Igrana je više od dve stotine pedeset puta u tadašnjem SKC-u, a to je u produkcijskom smislu bio prilično težak poduhvat, jer je reč o ansambl-predstavi, sa dvadesetak glumaca, izvođenoj u uslovima koji nisu prevashodno teatarski.
       Kasnije, kada je Ćirilov postao upravnik ja sam se prihvatio da mu pomažem misleći da će to trajati pet, šest meseci a ostao sam deset godina. To je priča o mom menadžerskom i producentskom radu, a ne mogu da kažem da u tome nisam našao i svoje zadovoljstvo - govori Branko Cvejić.
       Glumci su poznati kao ljudi koji su osobito posvećeni svome pozivu, a upravničko mesto svakako podrazumeva obaveze koje ih udaljavaju od scene. Cvejić kaže da se za sve vreme svoga "menadžerskog angažovanja" trudio da igra, a sada to više ne planira jer smatra nezgodnim da bude i glumac u pozorištu u kome je i upravnik, smatra to nekom vrstom "sukoba interesa".
       Direktorske obaveze sa glumačkim angažmanom najbolje je spojio Svetozar Cvetković u Ateljeu 212 gde publika direktora može da gleda u nekoliko uloga, među njima ima i naslovnih, kao što je uloga Ivanova.
       Zanimljivo je da Cvejić kaže kako je u periodu dok je bio zamenik upravnika igrao i uloge koje su drugi glumci odbijali, pa budući da je bio i producent, osećao je povećanu odgovornost i brigu.
      
       Lični pečat
       Pitanje odnosa direktorskog i glumačkog posla zna da bude osetljivo, a to pokazuje i slučaj Ljubivoja Tadića, direktora Narodnog pozorišta. Tadić, naime, ima ulogu u "Velikoj drami", koja je prva velika ansambl-predstava u Narodnom pozorištu posle dužeg vremena, i, kaže, osetio je potrebu da bude deo toga. To ipak nije prošlo bez primedaba. Tadić kaže da ih nije bilo kad je igrao dve uloge u paviljonu "Veljković", ali je postalo problem kada se pojavio na sceni kojoj pripada, veli, dvadeset godina. "Zašto bih se odricao jedne od kreativnih stvari kojima se bavim", kaže Ljubivoje Tadić, a ipak priznaje da je realna prepreka da direktor glumi u radno vreme, koje često traje i posle ponoći.
       Pravila pravljenja repertoarske politike u Narodnom pozorištu su takva da daju presudna ovlašćenja direktoru (za sva tri ansambla) tako da je, kako kaže, lični pečat u tome neizbežan.
       "Nastojim da prenesem nešto od alternativnih tema kojima sam se bavio sa trupom Ogledalo koju sam bio osnovao sa prijateljima, i odraz toga je predstava 'Neprijatelj naroda'. Društvena uloga pozorišta je u njegovoj definiciji, a njegov smisao je da nas učini boljima", tumači Ljubivoje Tadić svoj credo. Uostalom, ne samo njegov.
       Govoreći o svom 'ličnom pečatu', Tadić koristi priliku da najavi "pozorišni događaj sezone", a to je Geteov "Faust" zakazan za Dan pozorišta (22. novembar), koji kod nas nije igran od 1923. godine.
       Brige o repertoaru počeće sve više da muče i Branka Cvejića, to jest umetničkog direktora Gorčina Stojanovića. Naime, iako je JDP trenutno u fazi da bi mu, koliko i glumac, kao upravnik podjednako odgovarao i kakav građevinski preduzimač (u funkciji je samo scena "Stupica"), izgledi su da se to promeni i da pozorište bude završeno. Branko Cvejić ne želi nipošto da oročava datume kada će se to dogoditi; kaže samo da bi rok od godinu dana bio fantastičan, a misli da je moguće da bude i znatno pre.
       Za najveće radoznalce (i najveće optimiste), krajnje neslužbeno, čuje se da postoji mogućnost da se srećni događaj desi već oko Nove godine. Kad god da bude, Jugoslovensko dramsko pozorište sinuće u svome sjaju onda kad Jugoslavije, i formalno, više neće biti.
      
       SRBOLJUB BOGDANOVIĆ
      
      
Upravnici JDP-a

Eli Finci      1947-49. i 1966-67.
       Velibor Gligorić      1949-59.
       Milan Dedinac      1959-63.
       Miroslav Belović      1963-66.
       Milan Đoković      1971-74.
       Milosav Buca Mirković      1974-77.
       Petar Volk      1977-81.
       Voja Brajović v.d.      1981-82.
       Janez Šenk      1983-84.
       Jovan Ćirilov      1984-1997.
       Vladimir Jeftović      1997-2001.
       Gorčin Stojanović      2001-2002.
       Branko Cvejić      2002.


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu