NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Večno vraćanje istog

Televizijska serija Dika Volfa od preko stotinu nastavaka jeste unificirani industrijski proizvod - uvek jedno te isto. Ali, ona privlači publiku

      Televizijska serija je industrijski proizvod. Njen proizvodni princip je štancovanje. Nema, u suštini, nikakve tehnološke razlike između fabrikacija epizoda jedne serije i nastanka automobila na tekućoj traci. Ono što u tome igra najvažniju ulogu jeste metod standardizacije. Večno vraćanje istog. O tome je sve rečeno u Čaplinovim Modernim vremenima. Taj klovn je izmislio televiziju. Jer je opisao svet u kom će ona biti moguća.
      
       Brz i zanimljiv početak
       Ove današnje serije s jedne strane nalikuju onima od pre trideset ili više godina, ali se njihova dramska zasnovanost ne može primeniti retroaktivno. Dinastija je konačno mrtva. Ali će večno živeti kroz svoje klonove. Sve se ovo može konkretno raščlaniti na primeru jedne aktuelne serije, koju je njen idejni tvorac Dik Volf naslovio kao Red i zakon. To je serija koja pripada kriminalističkom žanru. Ili policijskom. Do sada je emitovano više od sto epizoda. Sve što se u bilo kojoj od tih epizoda događa jeste ono istaknuto u najavi, gde jedan glas (iz off-a) kaže da u američkom pravosudnom sistemu postoje dve različite, ali podjednako važne službe - policija koja istražuje zločin i tužilaštvo koje isteruje pravdu. Da li je potrebno više?
       Zato je početak svake epizode identičan, veoma brz: neko uđe u stan, ili u radnju, katkada u kancelariju, kad tamo, međutim, leš, sve pliva u krvi. Uvod je začinjen duhovitim, sočnim replikama: u jednoj epizodi žena kaže mužu (ili ljubavniku?) da je u restoranskom klozetu skinula čarape, a on lascivno pita da li je to sve što je skinula. U drugom slučaju je kraj leša pronađen otisak cipele broj četrdeset: "Znači da sa spiska osumnjičenih skidamo Šejkila O'Nila". Odmah na scenu stupaju dvojica detektiva, jedan veteran, drugi remac, kojima stoji na raspolaganju 15 minuta da otkriju počinioca. Prvo, razume se, slede pogrešan trag. Druga polovina nastavka vezana je za sudski proces koji je, mada formalno nezavisan, ipak dramaturški povezan sa istragom: i tužioci vole da se igraju žandarma. Dosledno sleđenje ovakve pripovedačke logike, gotovo bez ustupaka, dovelo je do onih sto i kusur nastavaka.
       Bilo bi strašno dosadno za gledanje da to večno vraćanje istog kao u zatvorenom krugu nije podržano suptilnom karakterizacijom likova. To je neposredna posledica napora Stivena Boska i njegovog saradnika Miliča (Njujorški plavci) u čijim serijama međusobni odnosi diferenciranih protagonista direktno konkurišu policijskoj intrigi. Može se govoriti o novom pravilu Reda i zakona. To je pak posao posebnog profajlera, studijskog krpe za sve. Jedan od detektiva, onaj početnik, koji je, uzgred, hispano porekla, porodični je čovek i ne propušta priliku da to uvek istakne. Familija se, međutim, pojavila samo jednom. Njen boravak u seriji trajao je pet sekundi. Onda ga je, mesec dana kasnije, žena napustila. Isti detektiv se služi mobilnim telefonom. Nasuprot njemu je onaj veteran, lečeni alkoholičar, sa nizom propalih bračnih avantura iza sebe, ali bez mobilnog, tako da je njegova usamljenost garnirana problemima sa ćerkom. U jednoj epizodi se otkrivaju njegove usahle švalerske predispozicije.
       U tužilaštvu ista stvar, uz nešto veću trulež. Glavni šef je jedan starac pred penzijom, staromodno odeven, svojevremeno valjda saradnik Eliota Nesa, koji je sklon vanparničkim nagodbama u cilju demistifikacije pravosudnog sistema. Ne zove se, dakle, Rudi Đulijani. Njegov izvršilac je čovek u srednjim godinama, bez biografije, bez obaveza, samac, ali otuda više naklonjen pravdi, retko se pitajući o posledicama svojih postupaka. Nije, međutim, sentimentalan. Asistentkinja mu je mlada žena, trenutno neka gospođica Ros, kojoj se drtave sudije otvoreno nabacuju, i koja, za promenu, brine o (etičkim) posledicama, što stvara određenu vrstu napetosti u njihovim odnosima. Pa odu u kafanu da to rasprave.
       Ovde se, kao novina, dogodilo ono što nije baš česta karakteristika srodne industrijske robe: i detektiv-početnik i asistentkinja su relativno novi likovi, koji su zamenili sebi srodne junake iz prvih devedeset epizoda. Toga nije bilo ni u Dinastiji, gde su svi likovi bili besmrtni. Naročito ako ih ubiješ. Ali, u Njujorškim plavcima smrt je neopoziva.
      
       Traume iz detinjstva
       Elem, u jednoj epizodi Reda i zakona nije bilo nikakvog zločina; svi likovi su, u rano jutro, prisustvovali izvršenju smrtne kazne. Mada su se tokom karijere nagledali leševa, to ih je potreslo. Onda su se razišli po kafanama da o svom užasnom iskustvu pripovedaju slučajnim namernicima, građevinskim radnicima ili vodoinstalaterima. Bila je to, zapravo, priča o njihovom detinjstvu, o ocu koji je tukao majku, itd. Onaj lečeni alkoholičar, posle duge apstinencije, popije nekoliko votki, te se tada aktuelna asistentkinja tužioca ponudi da ga, onako pijanog, odveze do kuće. Na putu dožive saobraćajnu nesreću, devojka pogine. Obrnuto nikako nije bilo moguće. Sutra se, sa novim likom, sve nastavilo kao da se ništa nije dogodilo. Ista je sudbina, valjda, zadesila i detektiva početnika broj jedan. Tu sam epizodu propustio.
       Čak i kada se uzmu u obzir ovakve ekstremne pojedinosti, gledanje Reda i zakona bilo bi teška obaveza da ova serija nije osobeni naslednik Dosijea X. Autor tog (ne)naučnofantastičnog serijala, u kome je "istina negde napolju", Kris Karter je iz svojih planova izbacio svaku pomisao na razrešenje. Jer bi, u suprotnom, sve delovalo blesavo. Nije on Kubrik. Dosije X je serija bez kraja. Njene epizode se prekidaju baš na vratima naslućene tajne. Radilo se - da tako kažem - o televiziji u čistom stanju. Otud se ova Karterova serija stalno reprizira bez posledica. Njegov Milenijum nije bio takve sreće.
       Red i zakon ne sledi dosledno Karterov princip: budući da je ubio oružjem, hladnim ili nekim drugim, zločinac je uvek osuđen. Ili je oslobođen. Katarza je, međutim, izbegnuta. Pravo razrešenje dramske enigme nije u sudskoj dvorani, već na ulici, ispred suda, kada službenici tužilaštva dijagnosticiraju već odigrano (pravno) finale. Obično se ispostavi da je slučaj bio šupalj, da pravda nije pobedila. Bilo bi logično očekivati da se, u sledećoj epizodi, proces obnovi. Nema šanse! On ostaje takav kakav jeste, pa makar neko zbog toga završio na rešou. Nikoga to neće posebno uzbuditi. Jer, sutra je na programu nova epizoda. Savet televiziji: ne treba nikad pomerati vreme njenog emitovanja. To je takođe industrijsko pravilo. Ali je jedna naša televizija (BK) upravo to učinila: Red i zakon sada počinje tačno na polovini političkih emisija drugih kanala. Možda je to novo industrijsko pravilo. Koje uči kako televizijskom serijom pokušati ubistvo politike.
       Serija Dika Volfa je, dakle, priča o ljudskim greškama. Zato će biti beskrajna. Kao i one političke emisije.


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu