NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Kako sam postao gubitnik

U ovoj sredini oduvek postoji tragično omalovažavanje značaja i uloge kulture, i sve što nam se ružno desilo deo je naše velike nekulture. Obeshrabrili smo sva osećanja koja su pristojna, meka i pomirljiva

      Priča o mojim filmovima jeste priča o neuspehu, trasiranom neuspehu, a ja sam dokaz da može da se opstane i sa takvim učinkom. Napravio sam 15 naslova koji su javno valorizovani kao neuspesi, kao subverzija, i pornografija. Bez ironije u glasu priča o sebi Miša Radivojević, značajno ime domaće kinematografije, autor nekoliko kultnih filmova ("Bube u glavi", "Dečko koji obećava", "Živeti kao sav normalan svet"): prepoznatljiv po tematici o "drugačijim" ljudima, urbanim pobunjenicima, neprilagođenima u sukobu sa društvenim normama i konvencijama. Poslednjih godina predaje režiju na Univerzitetu BK i scenario na FDU, na Katedri za dramaturgiju.
      
       SPOSOBNOST PREKOGNICIJE: Većinu svojih filmova uradio sam slučajno, nisam bio miljenik fondova i ministarstava, nikad nisam dobio novac na konkursu. Nisam bio ni u disidentskoj poziciji. Vremenom sam se identifikovao sa takvom svojom situacijom, naučio da plivam u gubitničkim vodama. Znate, kad čovek tako živi, pomalo zavoli tu svoju poziciju. Problem je što nikako ne mogu da se odvojim od nje.
       Ne mogu da govorim o kvalitetu svojih filmova, smatram da su oni ozbiljni dokumenti o svom vremenu. Niko ih nije voleo kad su se pojavili, ni publika ni kritika. Procvetavali su posle jedne decenije, dobijali buke, postajali su pitkiji, shvatljiviji. Ne zato što je to nekakav filmski enformel, nego zato što su u vreme kad su pravljeni moji junaci bili marsovci; kad prođe izvesno vreme pokazalo bi se da su to vrlo ozbiljni junaci. Ti filmovi imali su vremensku kapsulu koja ih je otvarala kasnije. Verovatno zahvaljujući tome što sam ja zaista bio posvećen čovek, što sam se potpuno uživljavao u svoje junake i krvario zajedno s njima. Delićem toga i što posedujem osećajnost i sposobnost prekognicije, ali ne u mistifikatorskom smislu. Morate ovo uzeti kao moje svedočenje.
       Suština mog opredeljenja za film jeste moje nezadovoljstvo životom. Film je druga realnost, paralelni svet, novi život u koji bežim. Naravno, svi bi više voleli da žive u filmu, ali moji filmovi nemaju hepiend. Znači, idem u nešto što je opakije od realnog života. On pati od nedostatka smisla, a u mom filmu, ma koliko da je crn, postoji jedan zamišljen smisao koji sledim, tu postoji neka tajna.
      
       PRVA ŽRTVA: Moja porodica bila je komunistička, ali su posle rata prilično postradali smatrajući da u svakom trenutku treba govoriti istinu. Deda je umro ne dobivši penziju. Roditelji su propagirali ljubav prema čovečanstvu, a meni je bila potrebna njihova konkretna ljubav. Praktično, mnome se najviše bavio nemački oficir koji je boravio u našoj kući, i ja sam želeo da mi on bude otac. Bio je antifašista, izgubio je celu porodicu u bombardovanju Drezdena i odlazeći iz Čačka poveo me je sa sobom. Na nesreću, moji su stigli da me izvuku iz nemačke kolone koja je bila u zastoju. Tako sam ostao tamo gde sam i zaslužio, da je bilo drugačije možda bih se danas zvao Verner Hercog. Inače, to je tema za moj budući film: kome god sam pokazivao scenario Toze Vlajkovića, svi su bili kategorični: To je nekakvo "Danke Dojčland", tu nema 'leba, zaboravi na taj projekt!
       Dobio sam pare za bioskop i otišao nekoliko sati ranije, uzbuđen što ću prvi put gledati film. U holu bioskopa "Prag" bila je poslastičarnica sa čuvenim posleratnim kolačima, bez šećera i čokolade; moj stariji drug Ljubinko, koji je čistio salu, predložio mi je da za te pare kupimo kolače, a da će me on ubaciti na projekciju. Pojeli smo kolače, Ljubinko me uveo u salu i zaključao. Dva sata proveo sam u mraku, potpuno sam i nisam se uplašio; mada je bilo čudnih šumova, verovatno od miševa. Eto, bila je to prva žrtva koja me je pripremila za bavljenje filmom. Kad snimate film, onda je to samo čekanje, čekanje, zapravo, radi se vrlo malo i zato je potrebno da budete strpljivi, kao piramida.
      
       SAŠA I PURIŠA: Posle mature upisao sam se na čistu filozofiju, ali u glavi sam imao fiksaciju filmom. Malo sam i pisao, bio u uredništvu "Vidika" sa celom plejadom mladih pisaca i pesnika: Slobodanom Mašićem, Filipom Davidom, Matijom Bećkovićem, Branom Petrovićem, Ljubom Simovićem. Imao sam izvesnu dilemu, baviti se pisanjem ili filmom? Kinematografija je ozbiljna stvar, potreban je veliki novac, a mi smo uvek bili siromašni. Da li ću uopšte moći da se bavim filmom? Biti pisac mnogo je teže, ali kad je oskudica, može se preživeti sa hlebom i sirom.
       Dovoljno je da imate svesku i olovku, ne može vam niko ništa, ne mogu da vas ucenjuju. Mislim da bih i sad napravio istu grešku, opet bih išao gde me srce vuče. Jednostavno, imao sam snažan utisak da bih mogao da pravim drugačije filmove. Danas znam da su ovoj sredini bili potrebniji učitelji, nego filmski radnici. Ljudi koji govore istinu, koji su pismeni i pertinentni, koji vole i osećaju. To je važno, to je ono što donosi konačan smisao. Tada sam naivno smatrao da ćemo brzo ući u civilizacijski krug, da se to munjevito razvija - pa Afrika svakim danom živi sve bolje!
       Režiju sam učio kod Saše Petrovića, Puriši Đorđeviću bio sam asistent. To je srećna okolnost, jer su to dve sasvim različite ličnosti. Kad sam ih preživeo, bilo je izvesno da će od mene nešto biti, iako nisam siguran u ishod. Aca je bio čovek teškog karaktera; bio je strog i isključiv u odbrani vlastitog pogleda na film, nije ostavljao mogućnost za drugo razmišljanje. Ali mi studenti nismo mu to zamerali. Imao je egzaktan i strog pristup, opet, veoma emotivan. Vrlo teška kombinacija. Radeći kadar za "Skupljače perja", primetio je da nema dovoljno gusaka. Organizacija filma uvek podvaljuje, ako tražite 1 000 gusaka, sigurno vam neće doneti više od 600 pretpostavljajući da ih nećete brojati. Kod Saše to nije moglo da prođe. Svaki reditelj slikao bi sa tih 600 gusaka, Saša je rekao: Kad nabavite 1 000 gusaka, nastavićemo snimanje! Naravno, kadar je mogao da se uradi i sa 100 gusaka, ali to govori o njegovom stavu. Bio je jedan od naših retkih reditelja koji je mogao da zarađuje hleb i u Holivudu. Savršeno je vladao zanatom, izražajnim sredstvima filma.
       Puriša je, opet, radio s lakoćom. Za njega je najvažnija bila ideja. Nekad je imao snage da ide do kraja, nekad nije, svakako bio je veoma zanimljiv. Volim taj njegov poetski pristup filmu. Ravnopravno sam se razvijao između te dvojice jakih ličnosti, na ničijoj zemlji, između autorskog i žanr filma. Bila je to srećna okolnost i nikad se kod mene taj problem nije dramatizovao. Doduše jeste, ali kad je već bilo kasno, kad nisam mogao više da menjam sebe. Osim toga, znate, velika stvar bila je biti savremenik Žike Pavlovića i Makavejeva, kao i niza drugih blistavih autora.
      
       PODRŠKA DESNIČARA: Prestao sam da asistiram, bila je zima '69, loša životna situacija. Te godine ništa nisam zaradio, bio sam na ivici očajanja. Uoči 30. rođendana, bežeći od svog života, sklonio sam se kod bake u Čačak. Sa mojim prijateljem Mihajlom Đokovićem Tikalom, i on nije bio u perspektivnoj životnoj situaciji, odem jedno veče u kafanu i posle fajronta prepoznam se sa jednim školskim drugom. Bio je na večeri sa nekim privrednicima, lovanima i naterao me je da popijem piće s njima. Ispostavilo se da je on jedan od šefova "Slobode", moćnog preduzeća u to vreme, jer se u njemu pravilo oružje. Direktor je bio neki Đorđević, golootočanin, čestit i topao čovek, sposoban. I kako to biva u provinciji: Čiji si ti? Objasnio sam mu svoju lozu, rekao da sam završio Akademiju - Je l' vojnu?, pita on. - Za reditelja. - Pa snimaš li nešto? - Ne. - Zašto? - Nema para za film. - A koliko to košta? - Recimo, 70 miliona. - Pa nije strašno. Okrene se šefu propagande, pita: Koliko nam je ostalo od "Trke za Jugoslaviju"? - Dali smo 120 miliona, ostalo nam je 30. - Pa, eto, ti si naše dete, školovan si i pametan, daćemo ti 30 miliona. Samo, je l' možeš na špici filma da napišeš da smo te mi pomogli? - Kako da ne, napisaću sto puta! Mislio sam da sanjam.
       Tako su nastale "Bube u glavi", u Puli su te godine uzele glavnu nagradu. Iako debitant, dobro su me primile sve strukture koje su na neki način bile zagađene ustajalom konvencionalnom slikom domaćeg filma. U izvesnom smislu, "Bube" su doživljene kao novost i svežina u izražajnom smislu, ali i u sadržajnom. U osnovi tog filma bila je potreba da se govori o izopačenosti sredine, o tome da su poremećena vrednovanja normalnog i abnormalnog. Da postoji ogromna preminencija abnormalnosti - kako da se mlad čovek razvija u takvom svetu, sa svojim ranjivim osećanjima? Pokrio sam ga slobodnim ljubavnim scenama sa malo droge, i film je otišao u Veneciju. Tamo je imao oreol subverzivnosti, bezobrazluka, ali kritika ga je sahranila. Italijani su imali velike simpatije za jugoslovensko samoupravljanje i film je shvaćen kao reakcionaran. Hvalili su me desničari: "Mesađero" i "Republika". Zabrinuo sam se zbog tih napada: da li ću moći da radim kad se vratim? U tom trenutku svu težinu ideološkog obračuna sa "subverzivnim filmom" doživeli su Žika, Mak i Žilnik, mnogi drugi u sledećem trenutku. Odmah sam dobio reputaciju malog prljavog pornografa, niko me nije nagrađivao, ali ni kažnjavao. U stvari, ja sam se provukao a to je srećna okolnost, da ostanete u relativno anonimnoj poziciji u jednoj kinematografiji.
      
       MAK JAVLjA: Radio sam na televiziji, kod Zore Korać, intervjue sa ljudima iz filma. Jednom sam razgovarao sa Šibom Krvavcem, tada je radio neki svoj veliki film. "Partizansku eskadrilu" ili "Valtera", to je bilo 1971. Na kraju intervjua, on mene pita: A šta ti radiš, imaš li neki scenario? - Imam, ali para nemam! - Koliko ti treba? - Bilo bi dovoljno 30 miliona. Kaže: Mislim da mi u "Bosna filmu" imamo toliko para. Javi se Neđi Parežaninu!
       Tako je nastao moj drugi film "Bez reči", a treći film "Testament", tako što sam se sreo sa snimateljem Petkovićem. Radio je u "Filmu danas", imali su novac za koji neko drugi nije mogao da snimi film. Pitali su: Možeš li ti za te pare da snimiš film? - Mogu! Da se slučajno nisam našao na ta tri mesta, verovatno nikad ne bih snimio te filmove.
       Moj sledeći film "Kvar" Milutin Čolić je uvrstio u jedan od programa Festa. Videli su ga strani kritičari i našao se na sedmom mestu liste "Internacional film guidea" za 1979/80. Makavejev mi je to javio iz Londona, jedne zimske noći pred Novu godinu. Bio sam presrećan, kao posustali roditelj kome lekari kažu da mu dete ipak nije mentalno zaostalo. Na toj listi od deset filmova nalazili su se Felini, Bergman, Ćimino, Šlendorf i Radivojevič...!? Međutim, niko mi nije poverovao, smatrali su to rezultatom moje "mitomanije". Morao sam da fotokopiram časopis, ali to kao da nikog nije zanimalo, izgledalo je kao štamparska greška. Sada, posle četvrt veka, kad zrelo razmislim, možda jeste bila greška.
      
       URBANA GERILA: Titovom smrću nestala je velika senka, veliki strah od autoriteta. To se naročito odrazilo na kulturni život; odjednom je rok scena postala strašno zanimljiva, Beograd je postao pozornica, tribina, bilo da je u pitanju literatura, likovna scena, rokenrol ili film. Sve je počelo da se otvara. To je bila atmosfera iz koje je nastao "Dečko koji obećava". Nisam bio kompetentan za finese o rokenrolu, a želeo sam da napravim film o jednom malom pobunjeniku koji se bavi muzikom. Nebojša Pajkić je bio u srcu događaja, vodio je program SKC-a, tako je nastao scenario o glavnom junaku Slobodanu Miloševiću i zamisao o pesmi "Slobodan", Koji smo poverili da organizuje zvuk u filmu. Bogdan Tirnanić bio je dramaturg filma, a činila ga je tadašnja urbana gerila: Koja, Moma Rajin, Kosta Bunuševac, Veljko Despotović i mladi filmski ludaci: Pera, Neško i Bambi.
       Kritika je film sasekla, proglašen je strašilom u umetničkom i ideološkom smislu, i oporezovan je kao pornografski proizvod. Čak su uvodničari u lokalnim riječkim i prištinskim novinama zahtevali hapšenje autora filma. Eto, zanimljivo je da je Aleksandar Berček 1980. igrao glavnog junaka filma, Slobodana Miloševića.
       Sledeći film "Živeti kao sav normalan svet" delovao je kao upozoravajući vapaj o skoroj propasti. U njemu postoji i "plišana revolucija" i "zimski događaji". Kad su tenkovi krenuli za Vukovar, završio sam "Uvod u drugi život", zlosrećni mali film po romanu Mirka Kovača. Veoma ga volim, možda zato što nije imao budućnost. Kasnije sam radio film "Ni na nebu ni na zemlji", 1994. i "Gore-dole", televizijsku seriju po scenariju Gordana Mihića. Posle toga, više nisam radio.
      
       KOBASICA ILI ŠEKSPIR: Filmu nikad nisam pristupao preterano ambiciozno. Pripadao sam mu strasno i celim bićem, ali nisam umeo da vodim nešto što se zove karijera. Recimo, nikad nisam napisao pismo svojim kritičarima, niti sam komunicirao sa stranim kritičarima, koji su na festivalima pokazivali radoznalost za moje filmove. Velika greška bila je ta moja potreba za izolacijom. Onda su došle '90. kad sam bio u svojim pedesetim godinama i imao osećaj da mogu sve, da sam na vrhuncu snage. Rekao sam: E, sad bi bio red da odigram dve meč lopte, da pokažem šta sam naučio u životu i na filmu. Spremao sam se da napravim svoje poslednje naslove, a onda se dogodilo to što se dogodilo. Ne žalim se, u redu, nisam mogao da se dovršim, pa šta? Toliko ljudi je izgubilo živote, i budućnost, eto, ja sam izgubio mogućnost da se dovršim. Naravno, osećam se osujećenim a verovatno se isto oseća i Šijan. Da li se neko seća kad je on uradio svoj poslednji film? To jeste tragično za kulturu ove sredine.
       Svakako, može se i bez filma - kobasica ili Šekspir? Pa važniji je hleb ako su ljudi gladni. Nažalost, u ovoj sredini oduvek postoji tragično omalovažavanje značaja i uloge kulture, i sve što nam se ružno desilo deo je naše velike nekulture. Glupo je da krivim narod, nemam nikakve argumente, osim ozbiljnog osećanja da smo svi zajedno veoma krivi, da smo saučestvovali u svojoj propasti. Obeshrabrili smo sva osećanja koja su pristojna, meka i pomirljiva. Ako ste skloni kompromisu, to se tretira kao slabost, ako ste vaspitani, onda ste peder. Kad nekom kažete: Dobar dan, kako ste? - već izazivate podozrenje. Postoji srednji prst i mogućnost da kad god izađete iz kuće izgubite život. Ako ste hrabri, dosledni i radikalni. Niko ne popušta, do te mere je to postala impertinentna sredina, zagađena - svi smo izbezumljeni.
       To je glavni razlog zbog koga sam pet godina ćutao, zgađen sobom i drugima. Kad sam sedamdesetih pravio filmove sa tezom da u životu ima mnogo više abnormalnog nego normalnog, to je smatrano umetničkom proizvoljnošću. Danas je to realnost, istina. E, sad, ne vredi kukati. Znate, toliko je đubreta pred nama, čovek ne može da smogne snagu da počne da ga raščišćava. To je veoma loše, to je malodušnost. Mora se početi, ma koliko su te mogućnosti male, bez obzira koliko je situacija i dalje teška. Zato se divim ljudima koji pokušavaju da izmene stanje. To je hrabrost.
      
       LJUBIŠA STAVRIĆ
      
      
Sačuvati sebe

Plašim se velike dovršene inteligencije, ona ubija kreativnost. Izabrao sam da ostanem poluintelektualac kako bih sačuvao svoju radoznalost i preosetljivost.


      
      
Deset najznačajnijih

dogaĐaja u mom Životu:
       1941. Sa dve godine doživljavam prvo bombardovanje. Nemci. Ljubav prema avionima, prva ispunjenost i radost.
       April-maj 1944. Drugo veliko bombardovanje. Amerikanci. Takođe velika radost i prva životna odluka: Biću pilot!
       1946. Kao siromašni đak-prvak, imam pravo da odaberem samo jednu stvar u magacinu Unre, sa liste na kojoj su kožni kaputi, bunde, duboke alpinističke cipele... Opredeljujem se za pravu pilotsku kapu. Postajem pilot-lovac, mada sam gladan i kradem šargarepu u komšiluku.
       1956. Kao vrlo dobar đak, padam iz matematike, na jesen opet padam i ponavljam najlakši razred u višoj gimnaziji. Značajno iskustvo je biti ponavljač. Pilotu je probušeno krilo, let se nastavlja.
       1963. Prvi školski film na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju. "Zvezdana prašina", 16mm, 10 minuta.
       1966. Moj diplomski film "Adam i Eva 66", jedan je od prvih filmova na 35 mm traci. Ocena deset, ali film su montirali i uticali na njega svi profesori, čak i ja kao reditelj i scenarista.
       1970. Debitujem sa "Bubama u glavi". Zanimljive godine, život obećava, pilot visoko leti.
       Avgust 1978. Supruga Mira i ja dobijamo sina Aleksandra. Pilotić ne pada daleko, filmofil je i apsolvent dramaturgije.
       Jul 1986. Mala porodica se uvećava, dolazi pilotica Ružica. Klavir, a na horizontu rokenrol. Cepa gitaru, dok otac u invalidskim kolicima s automatskim pilotom skuplja lovu u pilotsku kacigu.
       Jun 1991. Izmišljen za film "Dečko koji obećava", u mladosti pobunjeni roker, Slobodan Milošević uzvraća udarac; realizuje svoj projekt spasavanja naroda koji se zove: Rat i grob. U ratu biva oborena i naša pilotska porodica. Deca su preživela i sahranjuju me sa pilotskom kacigom i flašom bugarskog viskija.


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu