NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Razlika između oca i Boga

Sava Babić: Drama Petera Esterhazija

      Kada se ovako posmatraju stvari, odjednom može da iskrsne pitanje: nije li novela Danila Kiša podstakla Petera Esterhazija da napiše ovaj svoj roman o porodici Esterhazi. Poznavaoci Esterhazijevog dela znaju koliko se on i u prethodnim svojim delima služio porodicom, svojim iskustvom, biografskim podacima svoje najuže porodice, pa majkom, ocem, bakom... Ali nikada niko nije bio imenovan kao Esterhazi, uvek je to bila građa koja se koristila u romansijerske svrhe. Zato pitanje nije besmisleno.
       Pitanje sam i postavio (april 2001) i dobio odgovor da autora na pisanje romana nije podstakao Danilo Kiš. Već od 1985. godine on ima papirića na kojima je oznaka NS (Harmonia caelestis), materijal za roman, od samog početka s tim naslovom. Najpre je planirao da delo bude sastavljeno od onoliko brojki (delova) koliko ih ima u toj muzičkoj kompoziciji, ali se posle nagomilalo mnogo više građe, pa je od tog plana odustao. Danas misli da je muzička kompozicija njegovog pretka ("Harmonia caelestis") mnogo bolja nego što se misli.
       Esterhazi je pisac koji u svojim delima stvaralački koristi, naveli smo, mnoga druga dela i pisce. Katkada to i naznačava, katkada i bez oznaka. Isto onako kao što je život izvor građe za romansijera, kao što se on koristi svojim životom i zbivanjima u porodici i okolini, isto tako je i književnost stvarnost iz koje on zahvata kada god mu se učini da je to moguće. Da li je to istovremeno pohvala svake istinski ostvarene umetnosti kao dela stvarnosti?
       Ideal Esterhazija, ideal njegove poetike bio bi: ne napisati ni jednu jedinu svoju reč, a stvoriti umetničko delo.
       Ali u romanu Harmonia caelestis pisac obilato koristi kao materijal i svoja ranija dela, teme, motive, pojedinosti... Znači, isto se ponaša prema svojim delima kao i prema ostalim književnim delima: nova građa. Samo treba biti poznavalac Esterhazijevih dela pa prepoznavati pojedinosti. Ako i može biti nedoumica kada se koriste tuđa dela, ovde spora svakako nema: pisac može da koristi svoje delo kako god hoće.
       I u ovom romanu se isto tako koriste drugi pisci i njihova dela. Čitalac će katkada to i primetiti, ponekada samo naslutiti. Sasvim legitiman književni postupak. Znamo kako ga koriste drugi pisci u našem veku, ali je dovoljno i to što je Esterhazi uradio i u svojim dosadašnjim ostvarenjima.
       Tokom čitanja primećivao sam, na moje iznenađenje, čak i korišćenje savremenih mađarskih pesnika i njihovih pesama: Oravec (br. 46), Ištvan Vereš (63), Oravec (205, 308). Iskrsne i Šandor Marai (Dnevnik). Esterhazi podjednako koristi Bibliju, savremene novinske napise, kao i dela mađarskih i svetskih pisaca, bilo uz znake navoda, bilo bez njih; sve je njegovo što god mu zatreba: La Brijer, Venedikt Jerofejev, Sioran, Kolakovski, Gombrovič, Beket, Tojnbi, Hajdeger... Pored cele Kišove novele (24), još jednom se javlja Kiš (109) iz jednog intervjua o singerici njegove majke.
       Čitalac ovoga romana treba da se prepusti romansijeru, ali povremeno će imati dodatno zadovoljstvo ako prepozna nekog gostujućeg stvaraoca.
       Učinilo mi se da bi dobro bilo kada bi sam Peter Esterhazi, direktno, u jednom razgovoru predstavio sebe i tako zakoračio na novo kulturno, naše tlo. Zato sam ga zamolio za razgovor. Posle knjige publicističkih tekstova trebalo bi da uslede Esterhazijevi romani Knjiga o Habalu, Pogled grofice Han-Han i novi - upravo dovršeni roman.
       Posle ulaska u prostranu, a prisnu kuću u Starom Budimu, snebivam se kuda ćemo, gde ćemo sesti, domaćin ne može da se načudi, čini mu se da sam ja i ranije navraćao. I odmah priča kao da smo se juče rastali. Istina, razgovarali smo telefonom prethodnih dana i ugovorili sastanak. Kako sam se interesovao za roman koji se završava, Esterhazi je čak obećao da će, kada dođem, roman biti prekucan i postaraće se da mi preda primerak rukopisa. Ali sada nije sve potaman. Znao je da na početku romana treba još da interveniše pre nego što delo bude prekucano, ali kad je počeo da interveniše, nije mogao da se zaustavi, jer je jedna intervencija tražila dodatne poteze. Trebalo je onda novim, neplaniranim naporom, još jednom izvršiti premeštanje, znači još nekoliko dana rada, i tek sada je roman prekucan, okončan, treba samo da proveri da nema sitnijih grešaka. Niko još nije dočitao rukopis, ne zna zapravo kakav je roman...
       Priču prekida, sklanja sa stola neko šiblje kako bismo se mogli videti, nudi vino; hlađeni balatonski rajnski rizling, odlučujem se. I razgovor se nastavlja, jer nije ni prekidan. Esterhazi je lak, govorljiv, čak dobro raspoložen, kao da je zadovoljan...
      
       Pređimo na književnu publicistiku. Od kada se njome baviš? Tek su devedesete godine postale povoljne za tebe u ovom pogledu, ne ranije?
       - Ne ranije, jer kao što i ti znaš, ili, naravno, ne znaš, nije sigurno da znaš, cenzure su bile drugačije od jedne do druge zemlje.
      
       Ma jesu, ali ne mnogo.
       - Dakle, drugačije se trebalo ponašati u Pragu, drugačije u Berlinu, i drugačije u - Beogradu. Ovde kod nas se već osamdesetih godina mogla pisati publicistika određene vrste, ali je uvek postojala opasnost da čovek stigne do jedne tačke odakle se ne može dalje. Važilo je to za svaku vrstu pisanja, tako je to bilo i za roman. Ali je za roman legitiman postupak bio da se o tome razmisli još na početku kako bi se odabrala takva tačka pripovedanja da ono što će se iskazati, do kraja može da se izrazi. Ima u tome mnogo ograničenja, ograničenje sopstvenog talenta, kukavičluka itd., ali postoji i malo političko ograničenje. Dakle, ako na dve stotine pedesetoj strani neminovno prispem do tvrdnje "Dole Rusi", onda se taj roman ne može napisati. I onda čovek takvo delo ili napiše za fioku, ili se pomeri malo dalje kako bi našao tačku gde bi se ovakva rečenica bez laži mogla izostaviti. Važno je da se bez laži može izostaviti. Nije to dobra situacija, ali je situacija takva i treba dodati da ovakvo političko ograničenje još ponajmanje važi za roman. Znači, utoliko su važnija ograničenja talenta, kukavičluka, odnosa prema životu da ovo nije toliko zanimljivo.
       Ali nije tako kod publicistike, i ja to nisam hteo. Dakle, nisam hteo da dođem u takvu situaciju da pišem, pišem, pišem, i prispem do jedne tačke i odatle treba kukavički da uzmaknem. To nisam hteo, i zato se nisam ni upetljavao, nisam pisao. Osamdeset sedme, osamdeset osme sam započeo, a onda se ispostavilo da sam ja za to raspoložen, a imam i sposobnosti. Znači, da napišem ovakve dve, tri, četiri stranice, zapravo onako kako čovek komentariše život. Intelektualac je takav da uvek razmišlja, uvek nešto kazuje. A i postojao je devedesete veliki izazov, tada je vladala tabula raza, zar ne? E, pa, razmislimo o tome kakav treba da bude ovaj svet u koji se smeštamo. To je bila neverovatno naivna zamisao. Uskoro se ispostavilo da je to smešno, ali su u svakom slučaju postojale dve godine kada je veoma... kada se to iskreno moglo raditi, a tako je ostalo i kasnije... da se stvari mogu proveravati.
       Treba dodati, kako je vreme prolazilo, sve je nesumnjivije postajalo kako se za deset godina izmenila, veoma izmenila uloga intelektualaca, njihovo mesto i situacija. Sada već dve godine pišem u listu Elet es irodalom (Život i književnost), ali pišem o knjigama. Jer osećam da u tolikoj meri sve to nema značaja, važnosti, neinteresantno je. Ko je on, zašto komentariše, čemu? Takav napis bi govorio samo o tome da čovek samom sebi tvrdi, ili svojim prijateljima, ili čitaocima kako je on hrabar. Dakle, poslati do đavola vladu zato da bih pokazao koliko sam hrabar dok za to i nije potrebna hrabrost, ovaj naš sistem je manje-više normalna demokratija. Ovde poslati do đavola vladu, a mislim da uvek, svaku vladu treba poslati do đavola, za to nije potrebna naročita odvažnost. Ali ima onih koji će mi zameriti zašto ne pišem dalje, jer su to bili prilično oštri mali zapisi, ali ja ne pišem.
      
       Video sam to kada sam redom čitao ove tvoje knjige. Iz ranijih sam izabrao prilično tekstova, a iz kasnijih sve manje, jer si se vratio piscima i knjigama, a nisi ostao kod univerzalnih stvari. To se precizno može iskazati u tvojim knjigama.
       - Da, i po mom mišljenju je tako.
      
       Ali ovde postoji paralela, dvostruki životni opus, postoji proza, tvoji romani, i publicistika. Dve trake koje paralelno idu jedna uz drugu. I samo jedna od njih bila bi dovoljna jednom piscu, a ti neguješ obe. Radoznali čitalac voli da ih poveže. U romanu se ne može znati, jer pisac to ne izražava, ali u publicistici se direktnije izražava, jer je izraz direktan, i u eseju, i u publicističkom delu - ne znam tačno da li je uvek esej - ti si direktan. U romanu se zaklanjaš iza književnog lika, to možeš biti i ti, ali i ne moraš, a čini mi se da čitalac voli da, uz roman, ima i direktan izraz, jedan prema jedan, pisac bez zaklanjanja.
       - Da, da. Ton ovih tekstova je normalan građanski ton. Znači ton sitoajena, ton koji manje-više kazuje ono što misli. Nemam nešto što bih želeo postići; znači, nisam podmitio sebe, zato manje-više nezavisno govorim. Ne nezavisno u smislu što ne mislim ovo ili ono kao partija koja mi je bliža, ali lično nisam blizak partijama, zato na njihova gledišta ne obraćam pažnju. Ali se odista tako zbilo, publicistika je nastajala paralelno. Dakle, ja bih, kao što ti rekoh, ujutru seo, u četiri-pet po podne bih završio rad, a potom bih pisao ove male tekstove. Za mene je bilo zabavno. Pa, eto, sada sam okončao knjigu od 880 strana, a za to vreme bilo je onih koji su se pribojavali, kada bi se jedna za drugom pojavljivale moje publicističke knjige, zašto cepkam sebe, a uzalud sam govorio da ja to radim tek posle završenog dnevnog rada, nisu mogli baš da mi veruju.
      
       Ti uvek, više puta naglašavaš da si studirao matematiku, a polazeći od toga, pomislio sam da ti je matematika pomogla.
       - Jeste, obično ističem da sam studirao matematiku, ali nisam matematičar. Jeste, ali kako se stvar sve više udaljava, ja postajem sve bolji matematičar. Ipak mi živimo u domovini velikih matematičara, oca i sina Bojai. Lepo je bilo videti kako je među mojim kolegama na godini bilo veoma mnogo pametnih ljudi. A ono što sam do određenog nivoa razumeo od matematike, to je pak veoma dobro, jer daje neku vrstu... daje mišljenju jedan sistem. Stvara u čovekovoj glavi neki red, što ja volim. Pomalo se to vidi i u mojim delima, dakle, kako postoje motivi, postoje simetrije, ako hoću, postoje moduli... Teško je, naravno, reći konkretno kakav je uticaj. A kakvo je dejstvo na čovekov život, e, to je teško. Da li je mnogo veća uloga naše konstitucije nego bilo čega drugoga?
      
       Ali matematičke probleme stalno treba razrešavati. I u životu stalno treba razrešavati određene probleme. I zato sam pomislio da u matematici postoji nešto što priprema čoveka za ovakva razrešavanja. Ne treba odlagati rešenje, treba razrešiti stvar. Sada.
       - Slušaj, ako hoću da budem iskren, i pomislim kakav sam ja to problem u životu razrešio, pa, mislim, nikakav. Bilo je problema koji su se nekako razrešavali, ali da sam ih ja razrešio, e, pa baš ne bih mogao da kažem...
      
       Pored matematike, uvek ističeš još jednu stvar, a to je fudbal.
       - Jeste, zato što ih zapravo oboje povezuje igra. A igra odista utiče na čoveka. U igri važe posebna pravila. To je igra. Ali pravila su drugačija. Znači, na fudbalskom terenu su pravila drugačija nego u životu. Jer u životu, na primer, važi pravilo da treba poštovati oca i majku. Na fudbalskom terenu ne treba poštovati oca i majku. Ne treba. Na fudbalskom igralištu lopta se ne sme dodirnuti rukom. U kuhinji se lopta može dodirnuti rukom, ako postoji lopta, i ako postoji ruka. Dakle, pravila su drugačija. To je, samo je to važno. A na to se čovek izdresira, njegov mozak, i njegov... tako je, dakle, kako jeste sada. I tekst bih tako definisao: sada postoji samo ovaj list, ove stranice. I samo je to važno. Već sam na početku pomenuo da sve treba da bude na stranici hartije. Nije važno kako bih ja usput lepo umeo da prikažem ovu rečenicu, ako bih je pročitao, kako bi to bila divna mala rečenica, ali je ne čitam ja, nego u Beogradu sedi onaj nesrećnik i mrzovoljno čita moju veselu rečenicu. E, pa sad, ako ova moja vesela rečenica nije dovoljno snažna da izvuče otuda ovog mrzovoljnog Srbina, onda je izgubljena. Onda je ona izgubljena.
      
       (Iz intervjua)
       Najnoviji roman Petera Esterhazija je njegovo najobimnije delo. Ali i u ovom delu se odmah vidi pisac Esterhazi. Istina, roman nema uobičajenu paralelnost, dva nivoa, simultanost, kao što se moglo naći u ranijim postupcima pisca. Samo je, ipak, varijanta takvog pristupa, roman ima potpunu ravnotežu prvog i drugog dela. Za prvi deo bi se moglo reći da je istorijski, obuhvata vremenski šest-sedam vekova porodice Esterhazi, drugi je uglavnom vezan za dvadeseti vek i za pojavu komunista, s veoma retkim izletima u prošlost.
       U prvom delu pisac uzima scene, događaje, ličnosti vezane za porodicu Esterhazi i ređa mozaik, namerno ne vodeći mnogo računa o hronologiji. Budući da je porodica Esterhazi veoma značajna za celokupnu istoriju Mađara u Evropi, kroz nju se prelama ne samo Mađarska, već i Evropa, pa i ceo svet. Mađarske enciklopedije s kraja devetnaestog i početka dvadesetog veka posvećuju mnoge stranice istaknutim članovima porodice Esterhazi bez kojih se ne može ni zamisliti istorija mađarskog, austro-ugarskog društva. Palatini, arhiepiskopi, grofovi, posednici, predsednici vlada, vojskovođe. Pisac Esterhazi, potomak jedne grane porodice, odvažio se da u centar romana stavi Esterhazijeve, svoju porodicu. Ogroman zadatak.
       Mađarski čitalac čitajući roman može da prati, proverava, kontroliše pisca. Sve činjenice su na svom mestu, reći će takav poznavalac. A čitalac romana koji ne može da kontroliše ispravnost istorijskih činjenica, takođe će zaključiti da je delo romansijerski, znači umetnički verodostojno. Kako je u tome uspeo pisac koji je imao pred sobom dvostruku teškoću: piše roman o svojoj porodici i našao se pred vremenskim rasponom od gotovo osam stoleća?
       Pisac Esterhazi je mogao, na primer, da napiše niz romana, deset-dvadeset, o velikoj porodici i njenim vratolomnim istorijskim pojedincima. A on je sve to sažeo u jedan roman. Kako?
       On ne pominje imena članova porodice (ili veoma retko), već neprekidno govori o sinu, najstarijem sinu, ocu, majci, dedi, baki, retko o pradedi. Bez obzira na vreme, uvek je raspon sin-otac. A to je postupak koji istovremeno vezuje prvi i drugi deo romana. Znači, od najstarijih Esterhazijevih (otac), do najmlađih (otprilike, sin pisca Esterhazija), obuhvaćeno je gotovo osam vekova. Mnogo puta, na razne načine, u raznim vremenima umire, gine, nestaje "moj otac", ali isto tako dalje živi jedna od glavnih ličnosti, moj otac, kao i njegov sin koji govori o svome ocu. I tu nema protivrečnosti. Klasičan pisac mora da vodi računa da ne načini neku grešku, jer mu čitalac neće više verovati ako se autor oklizne. Ovde, u ovoj prozi život teče u skokovima, kratki tekstovi su smešteni jedan uz drugi, sažimanja su velika, ali pisac ne zaokružuje povest, ne popunjava praznine, čak ih vaspostavlja, namerno.
       Drugi deo romana, rekosmo, sličniji je pravom romanu na koji je čitalac navikao, obuhvata manji vremenski period (od 1919. pa do, recimo, 1989. godine), ali je takođe zasnovan na relaciji otac-sin, moj otac, moja majka, moj deda, moja baka...
       Za prvi deo romana pisac neće staviti gromobran da to nisu Esterhazijevi, oni davniji, vezani za istoriju, ali će to učiniti za drugi deo, i na taj način upozoriti čitaoca da to nisu autobiografske stranice, nije njegova porodica, to je književna fikcija.
       Da li se koji član porodice Esterhazi pobunio, naljutio na pisca zbog načina na koji su prikazani pojedini Esterhazijevi, pitao sam jednom pisca. Ne treba smesti s uma, katkada je pisac bespoštedan. Pisac Esterhazi odgovara: U Mađarskoj nije bilo reagovanja te vrste, odnosno bilo je samo jedno. Naime, jedan potomak, čiji je predak (majka) prikazan da mu truli ruka, a ruka je bila samo kljasta, uvredio se, i nije moglo ništa da mu se objasni zašto je piscu bila potrebna promena... Pisac tek očekuje reagovanja porodice, jer većina potomaka Esterhazijevih živi po svetu, a delo se prevodi i uskoro će biti objavljeno na nemačkom i francuskom jeziku.
       Zbog veoma bitne hijerarhije vrednosti, već pominjane, veoma važne za stav autora, zadržavamo se na još jednoj od linija romana.
       U romanu zasnovanom na čvrstom i stalnom temelju otac-sin, negde bliže početku (pasus br. 54) nalazi se sledeća postavka: "Šta je razlika između moga oca i Boga? Razlika se dobro vidi: Bog je svuda prisutan, nasuprot tome i moj otac je svuda prisutan, samo nije ovde." U odnos otac-sin uvedena je efektna istovetnost (lažna zapravo) otac-Bog. Naravno, iz perspektive sina, kao i obično u ovom romanu. Na taj način imamo hijerarhijsku vrednost u kojoj je na vrhu otac, odnosno Bog.
       Ako dalje pratimo ovu liniju, naći ćemo bogate izvore za raspravu o velikoj i neiscrpnoj temi - Bog. Upozoravamo samo na poneke.
       Navodi se antilegenda u dve uzastopno i efektno postavljene varijante): u oba slučaja, okolnosti su identične, samo obrnute, bilo da Hristos prosi a otac ga odbije, ili otac prosi a Hristos ga odbije, uvek otac biva proklet; sudbina čoveka u odnosu na Boga.
       Docnije se na jednom mestu opet poteže odnos otac-Bog, pa se posle tvrdnje ("Moj otac je bio u dobrom prijateljstvu s Bogom"), stiže do sledećeg stava: "Šta je jedan Bog bez Čoveka? Apsolutna forma apsolutne dosade. Šta je jedan Čovek bez Boga? Čisto ludilo koje se ispoljava u neškodljivom obliku." A u sledećem pasusu se izvodi generalni zaključak za celo čovečanstvo, ali posredstvom oca: "Moj otac je u 18. veku ubio religiju, u 19. Boga, u 20. čoveka."
       Još da navedemo samo raspravu o istoj temi, od misli "Moj otac je uvek iznova pokušavao da ne veruje u Boga, a to mu je do pola, do trećine i uspevalo", pa do stava "Moj otac nije mogao da se sporazume s Gospodom Bogom, obojica su tvrde tikve..." Imamo već ceo raspon. Protivrečnost? Nije u tome stvar.
       U jednom trenutku Esterhazi navodi kako sve "najstariji sin" može da kaže ime "moj otac" i tada nabraja bogatstvo od 61 varijacije. Može li prevodilac da domaši to bogatstvo? Ili da premaši!?
       Ime moga oca je nastalo kao legura susreta ličnog načina života, istorijskih i kulturnih tradicija, porekla i bespomoćnosti reči ubistvo i velikaški harem (seraj). Svakom pojedinom prilikom ako iskažem, ako mogu da izgovorim, glasno, galamdžijski, bučno, vrišteći, ciktavo, uvobolno, zvučno, duboko, zvonko, metalno, čelično, ciliktavo, disonantno, tiho, lagano, piano, muklo, vinotočno, resko, urlajući, zapomažući, drečeći, plačući, mucajući, fijučući, zavijajući, cičeći, režeći, intrigantski, kivno, srdito, potkopavajući, brutalno, besno, šapatom, prigušeno, zuckajući, zamuckujući, zapanjeno, mucketavo, mrzešljivo, odvratno, antipatično, s averzijom, s gnušanjem, s gorčinom, s užasom, s jezom, s prestravljenošću, s grozotom, u panici, u stravi, u bezglavosti, grubo, raspomamljeno, sirovo, fino, nežno, blago, pitomo, obazrivo, podlokavajući, ljupko, umiljato, milo, s ljubavlju, zaljubljeno, delikatno, taktično, pristojno, diskretno, ako mogu da kažem njegovo ime, srećan sam. Kazujem: Mordehaj. Srećan sam.
       "Moj otac" se katkada igra s decom, naročito ako je malko nacvrckan. Takva se scena razvija do tančina, kada otac imitira ceo duvački orkestar, svira i peva (treba i prevesti ona dva stiha koje peva!), ali i videti kako se mešaju patetika i rodoljublje među decom, i kako se razaraju istovremeno.
       Katkada mu se moglo prišunjati i tražiti da priča. Ali ako bismo promašili određenu vremensku tačku, onda bi nas bez reči odgurnuo, kao mačiće, ili išnuo kao pačiće da ih ne nagazi (Moj brat je jednom, ne zbog toga, pobacao pačiće u poljski nužnik. "Tako su lepo pištali.").
       Naročito je pričao o drevnim Mađarima. Ili junačkim. O kraljeviću Čabi, kako su kopita njegovog paripa ostala posuta zvezdanom prašinom. A umeo je i da imitira bat kopita kada bi kraljević Čaba jahao asfaltom, na primer za Đenđeš ili Hatvan. Moj otac je nenadmašan u imitiranju bata kopita po asfaltu. I mi smo naučili. Umem i ja. Ali je samo on mogao da imitira ceo duvački orkestar, blasmusik, s tasovima, trubama ili već s čime, moglo ih je biti šestoro (naime, orkestar), ali za to je trebalo ili da bude jako dobre volje, ili da bude malko nacvrckan.
       - U selu mome lepo je svima, tamo krava mnogo mleka ima, izmeđ' nogu krave vime klima, zarad mleka mora da se cima.
       A tada smo mi već znali šta je krava. Krava je krava, ha-ha-ha!
       Svako od nas dobija drugu priču. Moja je o kraljeviću Čabi i zvezdanoj prašini, mome bratu pripadaju čizme od sedam milja, a sestri vakcina protiv tetanusa (ha-ha-ha).
       Izuzetna je scena svađe oca i majke, redak mučiteljski trenutak kada otac prisiljava majku da peva skaredne reči ogavnih kafanskih pesama; treba i prevesti te skarednosti.
       - Pevajte. Pevajte. Pevajte!!!
       - Ne.
       - Pevajte, jer će vam osvanuti crni petak.
       - Ne radite to, Matika.
       - Ne matikaj me, majku ti kurvinsku...
       - Isuse!
       - Ne prizivajte Isusa, i ne derite se. Pevajte! Čujete li?! Neću ponoviti još jednom. Ne plačite! Pomoći ću vam. Baš je Pecel prava cmizdra. Recite lepo. Ponavljajte lepo za mnom, baš je Pecel prava cmizdra... ponavljaj, život ti kurvinski, jer...
       - Baš je Pecel prava cmizdra.
       - Odlično, anđelčiću.
       - Ne govorite mi, anđelčiću.
       - Što da ne govorim, anđelčiću da ste anđelčić?
       - Recite to... kurvama svojim.
       - U redu. Anđelčiću. Onda dalje!
       - Ne znam.
       - Ma kako da ne znate? Znate vi to veoma dobro, vi ste svetica.
       - Molim vas, Matika, prekinimo.
       - Tu se vazda pizda gizda.
       - Ne.
       - Tu se vazda pizda gizda.
       - Odvratno!
       - Slušaj!
       - Tu se vazda... pizda gizda!
       - Sjajno, anđelčiću. A sada pametno oba stiha!
       - Baš je Pecel prava cmizdra, tu se vazda... pizda gizda.
       - Pizda! Kažite kako treba. Pošteno!
       - Pizda.
       - To je za vas pizda?! To nije pizda, to je govno. Pizda!
       - Pizda.
       - Pička vam majčina, to nije pizda, već cvilež... Ali mogu ja vama da govorim... Vama je to ogavno... A sada drugi distih, oj Dorože, dalek nisi.
       - Ja to dalje ne mogu!
       - Kako da ne možeš, kurvinsku ti majku, pevaj, jer ću te raspizditi zajedno s tvojim smrdljivim nakotom, pevaj, svetice, pevaj, dok još možeš.
       - Od Dorože, dalek nisi, gde na žici pizda visi.
       - Divno. Draga moja, sve si bolja. Vi ste sve fantastičnija... Ne plačite... Sve je u redu... Pevajte mi lepo tiho na uvce. Ili za vrat... Oj Pecelu, dalek nisi, svejedno, pa zar nije svejedno? Pecel, Dorog...
       U učiteljskoj školi jedan od predmeta bilo je pevanje, Mama je lepo pevala, s osećanjem.
      
       Nastaviće se
      
      

Da nikakva i ničija fikcija nije dorasla onome što život može, shvatio je i čuveni mađarski pisac Peter Esterhazi. Taman je njegova knjiga Harmonia Caelestis krenula putem uspona (a u njoj je opisan i odnos otac-sin), kad su, kao rezultat otvaranja policijskih dosijea u Mađarskoj, do pisca i sina Petera stigle četiri fascikle iz arhiva tajne policije. I? Njegov otac, potomak slavne grofovske porodice, bio je doušnik policije u komunističko doba!
       Drama je to lična, ali i mađarskog društva i svih društava u Istočnoj Evropi. Peter Esterhazi je seo i napisao dopunu upravo objavljene knjige ili novu knjigu. Kako ko na to gleda. Naziv: Disharmonia terrestris.
       Pred NIN-ovim čitaocima su delovi teksta Save Babića, naslovljenog "Harmonija i disharmonija Petera Esterhazija", našeg znanog prevodioca sa mađarskog i pisca. Kao neko ko sreće Esterhazija, poznaje njegovo delo, razume njegovu vezu sa Danilom Kišom, Babić je napisao ovu - novu dramu stare mađarske porodice.
      
       Feljton je priredio SLOBODAN RELJIĆ.


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu