NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Ko ruši dinar

Guverner Mlađan Dinkić u narednih nekoliko godina "neće da sluša pitanja o kursu", dok pojedini izvoznici i ekonomisti tvrde kako ne može samo kurs da miruje, a cene da rastu

      Dolar će u odnosu na evro još da padne, prognozira guverner NBJ Mlađan Dinkić. Pitanja o kretanju dinara u narednih nekoliko godina neće, kaže, više da sluša, odnosno odgovaraće na njih na isti način - nikakvih pomeranja kursa neće biti. Politika deviznog kursa je, smatra guverner, potpuno adekvatna, ponuda i potražnja na tržištu ga određuju i tako će biti i ubuduće.
       S ovim stavom mnogi se oštro ne slažu - počev od izvoznika do pojedinih ekonomista.
       Posle potpune konfuzije na (tada još postojećem) crnom deviznom tržištu pred smenu vlasti, određen je 6. decembra 2000. godine kurs od 30 dinara za jednu nemačku marku i on važi do danas. U međuvremenu je prošlogodišnja inflacija iznosila 40 odsto, ovogodišnja je zvanično procenjena na 20 procenata (sa nadom da će biti nekoliko procenata manja), ispravljeni su dispariteti cena, pre svega osnovnih životnih namirnica i struje, pa zagovornici teze da je dinar precenjen tvrde kako je sad evro najjeftinija roba. Protivnici ove teze pak odgovaraju kontrapitanjem - ako su devize već tako jeftine, zašto se onda manje kupuju, nego što se prodaju. Ovi prvi imaju odgovor - zato što ljudi nemaju čime da kupuju devize, kad im je za život potrebno sve više novca, pa i kućne devizne rezerve moraju da prodaju.
      
       Izvoznici
       U celu priču neminovno se uključuju i izvoznici koji odavno (doduše, više nezvanično nego zvanično) okrivljuju guvernera Dinkića za nedostatak sluha za njihove probleme i uništavanje privrede zarad održanja kursa "koji je samo jedan element ekonomske politike, a ne sam sebi svrha".
       "Propadanje izvoznika je možda najupadljivija posledica mirovanja deviznog kursa, uz istovremeni rast cena na malo", kaže prof. dr Jovan Ranković, profesor Ekonomskog fakulteta u Beogradu i bivši savezni ministar finansija. "Setimo se samo velikih fabrika konfekcije i obuće, kao što su "Rudnik", "Jumko", "Beko", "Kluz", "Koštana", "Leda", koje su dobar deo svoje proizvodnje, čak i do 80 odsto, izvozile. Sada su skoro sve na izdisaju, izgubile su sopstveni kapital i dospele u zonu stečaja. Ali to nije nikakvo čudo ako se ima u vidu da rade s minimalnim kapacitetom i da im je devizni efekat po norma-času više nego prepolovljen. Posle dve godine i sa više nego dupliranim troškovima eksploatacije, prihodi su im zbog mirovanja deviznih kurseva ostali nepromenjeni. U sličnoj situaciji su i ostali izvoznici", tvrdi dr Ranković.
       Propadanje velikih izvoznih preduzeća, kaže Ranković, podstiče štrajkove i socijalne nemire, pojačava osećaj poslovne nesigurnosti i visokog rizika, što sve sputava interesovanje stranih investitora za ulaganje u velika preduzeća. U 1 100 velikih preduzeća zaposleno je 800 000 radnika, ili 58,52 odsto od svih zaposlenih u privredi. Nasuprot tome, 55 000 malih preduzeća, sa svega 8,5 odsto ukupnog kapitala, zapošljava oko četiri radnika po preduzeću u proseku, pa je pridavanje preteranog značaja tim preduzećima i verovanje da je u njima spas čista iluzija, smatra dr Ranković.
       Guverner Dinkić ima, opet, sasvim suprotne argumente: "Svi podaci govore da u prvih pet meseci ove godine imamo brži rast izvoza nego uvoza, tako da ne vidim razloga za tvrdnje da zbog kursa izvoznici propadaju. Evo primera Vojvodine: izvoz je za prvih pet meseci ove u odnosu na isti period prošle godine porastao za 32 odsto, dok je uvoz opao za 1,5 odsto. To nije slučaj sa centralnom Srbijom, ali tamo privredna struktura nije tako dobra kao u Vojvodini. Očigledno je da na izvozne rezultate ne utiče kurs, nego celokupna struktura preduzeća."
       Kurs je, kaže Dinkić, instrument za stimulisanje izvoza samo u poslednjoj instanci - kad postoji sređena situacija u preduzeću, dobra tehnologija koja daje dobar proizvod, kad su smanjeni troškovi, kad postoji dobar marketinški nastup u inostranstvu i kad nema viškova radnika čije plaćanje opterećuje cenu proizvoda. Tek kad preduzeće sve ove uslove ispuni i opet nije konkurentno, može da se žali na kurs.
       Profesor Ranković, opet, podseća da cene dvostruko brže rastu od zvaničnog kursa, što znači da bi bio realan i dvostruko skuplji evro u odnosu na dinar. Na pitanje šta je razlog bržeg rasta cena na malo i pored pada kamatnih stopa i mirovanja kursa, dr Ranković odgovara: to je pre svega iskorišćenost kapaciteta od svega četrdesetak odsto, visoki tekući i kumulirani gubici (oko 900 milijardi dinara), zatim finansiranje tih gubitaka kreditima sa visokim kamatama, kao i povećanje zarada u 2001. godini u odnosu na prethodnu za 107 odsto.
       Mirovanje deviznih kurseva održava se pre svega smanjenom tražnjom za devizama zbog niskih zarada i niske zaposlenosti, smatra dr Ranković. Tu je zatim veliki devizni priliv po osnovu deviznih penzija, doznaka, donacija, novi devizni krediti i trošenje deviznih ušteda. Tome treba dodati i smanjenu kupovinu deviza radi zaštite od inflacije.
       Ovo poslednje guverner Dinkić ubraja sebi u zaslugu - izvoznici se, kaže, bune otkad on pamti i buniće se i ubuduće, ali su svi ostali građani oslobođeni psihoze da će im dinar u džepu ujutru vredeti manje nego što je vredeo večeras, pa ne moraju juriti da ga pretvore u devize da bi već za dva dana te iste devize pretvarali u dinare, koji su im potrebni za život.
      
       Bankar
       "Celu ovu priču treba okrenuti", smatra Ljubomir Mihajlović, direktor Komercijalne banke, koji u poslednje vreme ne propušta priliku da se javno složi sa guvernerom." Treba da pitamo zašto su cene visoke. Pre 5. oktobra marka je koštala 42 dinara i svi su taj kurs ugradili u cene. Kako je inflacija rasla, tako su dodavali nove cene na tu osnovicu. Zato treba da pitate proizvođače zašto ne usklade svoje cene sa kursom, budući da je on realan. Sve strelice treba da se usmere prema proizvođačima, da smanje cene. Kurs može i da pada, kad jednog dana devizne rezerve sa sadašnje dve, dođu na tri ili četiri milijarde dolara."
       Ekonomsko-finansijska situacija danas podseća u mnogo čemu na onu koja je bila u vreme Ante Markovića i Dragoslava Avramovića, smatra dr Jovan Ranković. "Cene napreduju, kurs miruje i to ne može da traje dugo, još manje večito. I kad se u budućnosti dogodi devalvacija, iskočiće ogromne milijarde gubitaka, kao 2000. godine, kad su tekući gubici iznosili više od 286 milijardi dinara." Zašto, ako je devizni kurs čvrst, pita dr Ranković, svi inokreditori i strane banke insistiraju da njihovi ulozi budu u deviznom znaku? "Zato što su sumnjičavi i ne veruju da je ova situacija dugovečna. Zbog toga nastoje da svoje uloge plasiraju tako da se što brže vrate i po pravilu teže da im sav kapital i što veći deo aktive bude u deviznim znaku. Zlu ne trebalo."
       Možda je najzanimljivije u ovoj priči čuti šta kažu izvoznici, i to privatni, neopterećeni problemima koje je guverner nabrajao. "Tačno je da su cene inputa porasle, ako se misli na struju, vodu, transport i zarade zaposlenih. Ako je reč o uvoznom repromaterijalu, onda su cene iste, jer je i kurs isti. Problem mogu imati oni koji su sa stranim kupcima ranije ugovorili niske cene, pa sad ne mogu da se uklope", kaže Mirko Španović, direktor spoljnotrgovinskog preduzeća B&Nj trade d.o.o.
       Španović tvrdi da je njegovom preduzeću poslovanje sada jeftinije, jer ne ugrađuje u cene inflatorna očekivanja, nikoga, kaže, više ne mora da podmićuje, carine su manje i regularne: "Jedino bi mi smetalo ako bi se dozvolilo da neko ne plati obaveze koje ja plaćam i time dobije neregularnu prednost u odnosu na mene. Svi pritisci na povećanje kursa dolaze iz društvenog sektora, i to više od proizvođača, nego od samih izvoznih preduzeća. Prosto, proizvodnja za izvoz nije racionalna i sad preko kursa ta neracionalnost treba da se prelije na celo društvo. Ako proizvođači i izvoznici tvrde da kupovna moć njihovog proizvoda treba da bude ovde kao u Nemačkoj, onda treba da odgovore da li im je i produktivnost kao u Nemačkoj. Tek tad imaju pravo da se žale na kurs. Izvoz nam slabo raste zato što nemamo da ponudimo robu koja se traži", kaže Španović.
      
       MMF
       "Stabilan dinar je odlična stvar jer to znači kontrolisanu inflaciju, a ona je najveći neprijatelj svakog ozbiljnog biznisa. Ako je inflacija visoka, svi troškovi rastu", kaže Spiros Pirgidis, direktor "Del-juga", preduzeća koje je u Jugoslaviji osnovala velika grčka fabrika sladoleda, mleka i jogurta "Delta". Ova firma investirala je oko 40 miliona evra i 1998. godine otvorila fabriku sladoleda u Staroj Pazovi. Odatle se sladoled izvozi u Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Makedoniju, Bugarsku i Rumuniju. Ključni razlog što je baš Jugoslavija odabrana za tu investiciju jeste taj što je ovde odranije proizvodnja sladoleda po stanovniku veća nego u drugim zemljama i može se pokriti tržište od oko 50 miliona stanovnika. Cilj "Delte" bio je da izbegne oštru konkurenciju Zapadne Evrope.
       "Ove godine je evidentno da cene ne rastu previše i to je sa stanovišta naše kompanije vrlo dobro, kao znak da ekonomija ide ka stabilizaciji. Poboljšava se i bankarski sistem, novac pojeftinjuje, odnosno kamate na kredite se smanjuju - umesto kamate od tri do pet odsto mesečno, sad strane banke daju pozajmice sa kamatom od dvadesetak procenata godišnje. Strani investitori najpre žele da vide nisku inflaciju da bi imali niže cene i da bi mogli da planiraju na dug rok. Moramo blagovremeno da odlučujemo koliko ćemo i kada ulagati", kaže Pirgidis.
       Spekulacije da je misija MMF-a, koja je ovde boravila do 15. jula i "kontrolisala" sprovođenje programa, imala primedbi na kurs, Dinkić demantuje. Misija MMF-a je rekla, tvrdi on, isto što i svih puta do sada, da je kurs dinara realan i da ga ne treba pomerati. Ako je tako, to sa unutrašnjeg (ako ništa drugo, a ono predizborno-marketinškog) stanovišta sasvim odgovara: godišnja inflacija od 15 ili 20 odsto tretira se kao tako dobar rezultat da je teško očekivati od vlasti da ga obezvređivanjem dinara, kad se već toliko trudila, sama upropasti.
       Jer, devalvacija neminovno povlači inflatorna očekivanja, rast cena i inflaciju, a to u krajnjem ishodu opasno remeti stabilnost. Pre svega psihičku, kako građana, tako i preduzeća i banaka. Da ne govorimo da bi se sav promet koji se teškom mukom ubacuje u legalne tokove (nezvanično se procenjuje da je još možda polovina novčane mase u sivim tokovima) odmah vratio nazad.
       Da razmotrimo, na kraju, kome bi još osim (neracionalnih?) izvoznika odgovarao pad vrednosti dinara. Devalvacija ovde nije više odgovarajući termin, jer je dinar konvertibilan i ograničeno fluktuirajući, što znači da oscilacije zavise od ponude i tražnje na deviznom tržištu, a ne od dekreta. Dinkić kaže da NBJ, od usvajanja deviznog zakona, unapred ponudi koliko valute prodaje, pa ukoliko je tražnja veća, kurs tog dana poraste, a ako je niža, onda padne. Istine radi, pošto je kurs još ograničeno fluktuirajući, te oscilacije ne mogu da budu znatne, mimo odluke monetarne vlasti.
       Dakle, pad vrednosti dinara mnogo bi dobro došao dinarskim dužnicima (bez devizne klauzule) jer bi realno taj dug otplatili sa manje deviza. To su privilegovani u prethodnoj deceniji obilato koristili, a ima osnova za pretpostavku da su to i sami izazivali. Setimo se samo periodičnih monetarnih udara. Dalje, jeftiniji dinar odgovara i svima koji imaju devizni priliv a dinarske obaveze, jer im automatski kupovna moć raste. Tu je i cela lepeza deviznih špekulanata (sada u izumiranju) koji su, tvrde upućeni, ranije izazivali oko 80 odsto tražnje za devizama. Bilo da bi špekulacijama na kursevima zaradili, ili da bi sačuvali kapital. Kad su oni prestali da "operišu", naglo je pala i tražnja za devizama, a time i pritisak na kurs. Na kraju, treba pomenuti i deo privrede koji je navikao da preko rasta kursa pokriva gubitke.
       "Sama priča o kursu u ovom trenutku je kontraproduktivna. Treba očekivati da će on da bude najjače sidro, dok se ne stabilizuje ekonomija. A to će da se desi kad ljudi zaborave na kurs kao način razmišljanja", smatra Mirko Španović.
       Ko god da je u ovoj priči u pravu, ostaje staro ekonomsko pravilo - devalvacija nacionalne valute izvodi se u tišini i iznenada. Ako se najavi, ili ta vest procuri, onda je stvar propala, jer su špekulanti uvek za korak brži. Zato se ni iz usta guvernera ni predsednika vlade nikad ne može čuti javna potvrda, a još manje najava devalvacije.
      
       BILJANA STEPANOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu