NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Zaborav savesti

Svako ko imalo drži do sebe, drži i do naoružanja. Svesni ove svetle tradicije, policajci se nisu ni najmanje nasekirali zbog automatske puške sa prigušivačem u Leskovcu. Puške kakvu po zakonu ne sme da poseduje nijedan civil

      Leskovčanin Dragan Čedić ubio sedmoro a ranio četvoro ljudi. Do masakra koji je upriličio prošlog vikenda on je, međutim, bio sasvim običan Srbin. Čak i kad je najavljivao ubistva. Leskovčani priznaju da mu nisu verovali. A zašto i bi? Voleo je sve što vole i ostali "normalni" ljudi. Pre svega, oružje. Vitlao je svojim kalašnjikovom. I "samo" je povremeno pucao u vazduh iz dvorišta svoje kuće. To nije smetalo ni komšijama, ni policiji. Pa, svako ko imalo drži do sebe, drži i do naoružanja. Svesni ove svetle tradicije, policajci se nisu ni najmanje nasekirali zbog automatske puške sa prigušivačem. Puške kakvu po zakonu ne sme da poseduje nijedan civil.
       Dalje, Čedić je voleo svoju ženu. Toliko da je Biljani u braku bilo kao u zatvoru, kako sada svedoče rođaci, prijatelji i komšije. Ko joj je kriv što se nije navikla da za nju ne postoji ni sud ni zakon - Dragan Čedić joj je bio i jedno i drugo. I policija je za takav stav imala razumevanja. Znaju oni sa kim da se solidarišu kad ih zovu maltretirane žene. I u pravu su. Da država ne simpatiše "ventil" nasilja u porodici, masovna ubistva bi postala svakodnevica. Deca i žene treba da se žrtvuju za viši interes. Zar da strada čitava ulica? Da Biljana Čedić nije napustila svog supruga, do tragedije u Leskovcu ne bi ni došlo. Ovako, ako nećeš da se žrtvuješ, nećeš ni da postojiš.
       I kasnije se Čedić obično ponašao. Brakorazvodna parnica mu nije prijala. Najavljivao je masakr. I policija se obično ponašala. Nije ga shvatala ozbiljno. Danas svako svakom preti. Nasilje na svakom koraku. Dokle bi stigli da sve hapse. U zatvorima nema toliko mesta.
       Sve je, dakle, bilo upakovano u jednu sasvim običnu priču. Zato preventivi nije ni bilo mesta. Kako, uostalom, da se ponaša mlad čovek bez posla, vlasnik tezge pored autobuske stanice i vlasnik jevtinog "vartburga". Živeo je od šverca - što je "normalno", bez mogućnosti da planira budućnost - opet "normalno", očajnik - takođe "normalno". I njegove kolege sa okolnih tezgi kažu "sasvim fin i normalan, bio je miran dok ga ne nagaziš, a onda otkači".
       Ubistva i samoubistva su u porastu. Porodična ubistva su najbrojnija. A nama je za razliku od trulog Zapada porodica svetinja. I nismo bez savesti. Zato se srpski domaćini sve češće odlučuju da pre nego što upucaju sebe, prekrate muke i ostalim članovima porodice. Šta će žena sama, kako će deca, ko će da šeta psa? Svima po metak u glavu i problem je rešen. Po receptu balkanske širokogrudosti. Posle mene potop i "zaborav savesti".
       U stvari, posledice decenije beznađa građani Srbije poneli su u budućnost. Ovo je tek početak. Zaostavštine prošlosti još čekaju priliku da nas obaveste o tome koliko su nepodnošljivo teške. Pogotovo zato jer su gurnute pod tepih. Jer se o njima ne govori otvoreno. Još su pojedinačne, privatne, lične. Preživljavanje je toliko tegobno da se zaboravilo šta je "društveno dopušteno". Što dobija na značaju ako imamo u vidu da smo se skoro približili "kriminalnoj revoluciji" koja je prethodno osvojila "bratsku" Rusiju. To je danak "kulturi mržnje" koja nas je osvojila.
       S druge strane, šta sa povratnicima sa fronta? Onima koji su za ljubav domovini ponudili sebe same i odlazili da brane Krajinu, Slavoniju, Republiku Srpsku ili se zadovoljili braneći samo ono što je oduvek bilo njihovo - Kosovo i Metohiju? Šta sa izbeglicama koji su videli i doživeli more koje se teško mogu i opisati. A reč je o skoro milion takvih. Onih koji su išli od nemila do nedraga i branili neodbranjivo. Stručnjaci već godinama upozoravaju da se posttraumatski stresni sindrom iliti popularnije vijetnamski sindrom, može pojaviti i posle trideset godina. Ovde nije još masovan jer nas stalno drma turbulencija društvenih promena a dok god je kriza, takve stvari miruju. Sada je, međutim, došlo zatišje. Šta planira država da pomogne tim nesrećnicima? I Hrvatska je dugo ignorisala ovaj problem. Visoki dužnosnici Hrvatske vojske govorili su da su njihovi vojnici bili visoko motivisani i da zato ne mogu da obole. Shvatili su da je nemoguće da ignorišu problem kada je hrvatski izbeglica (Janjevac) na dočeku jedne Nove godine ubio desetoro i ranio šestoro ljudi kad je bivša devojka odbila da pleše sa njim i na kraju ubio sebe. Ili kad je jedan veteran ubio lekara s leđa, kad ga je ovaj upozorio da se u bolnici ne puši.
       Karakteristika takvih ljudi jeste da su nestrpljivi i nervozni. I najmanji povod može da izazove užasnu reakciju. "Znate, mi prolupali lako potežemo pištolje i bombe, mi se uopšte ne svađamo", poverio se javnosti jedan veteran.
       Kao i na frontu i u našem društvu se svakodnevno demonstrira da ljudski život ne vredi ništa. Žrtve se samo statistički prebrojavaju. Danas je privilegija ne biti žrtva ili ne biti bolestan. Većina su žrtve i to bolesne žrtve. Samo mnogi to još ne znaju. Ni njihova okolina. Ranije je bivši predsednik Slobodan Milošević bio optuživan da je doprineo degradaciji ljudskog života. Da li se nešto promenilo? I šta radi policija koja navodno više nije nenarodna. Koliko je interesuje život običnog čoveka? I ona je u raljama visoke politike, nikako da dogura dotle da bude servis građanima. A kamoli da ih prethodno razoruža. Do zaključenja ovog broja (sreda) u gradiću gde po definiciji svako o svakom sve zna, nadležni iz SUP-a demantuju rodbinu koja tvrdi da ih je često zvala u pomoć. Niko ne misli da je odgovoran za zločin, niti nudi ostavku. I već viđeno. Svakodnevno nas obaveštavaju da ubica tek što nije uhvaćen.       
      
       MARIJANA MILOSAVLJEVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu