NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Najbolja žurka u Istri

      
      
       Kako izgleda i gde se nalazi Motovun, ne treba mnogo objašnjavati: to je onaj tipično istarski srednjovekovni grad - tvrđavica u kojem se, na kraju, okupljaju junaci kultne TV serije Grlom u jagode. Koju su, pak, napisali Srđan Karanović i Rajko Grlić - osnivač i umetnički direktor Motovun film festivala. Četvrto izdanje ove, po mnogo čemu neobične filmske fešte, potvrđuje ono što smo videli i prošle godine - reč je o festivalu čiji je osnovni problem - višak publike!
       Mali grad, mali trg, još manji trgići i kino dvorane sa, u proseku, osam projekcija dnevno, postaju pretesni za filmofile čiji se broj penje na više od 30 000, zbog čega su organizatori, između ostalog, ukinuli bilo kakvu medijsku propagandu. Uzaludan trud: hiljade i hiljade mladih ljudi iz svih delova Hrvatske (a i šire) već četvrtu godinu krajem jula kreću ka Motovunu, kao na hodočašće, pretvarajući, zapravo, MFF u neviđeni praznik filma upakovan u veselu i dinamičnu žurku koja traje 24 časa. Puta pet dana i noći.
       Motovunsku atmosferu skoro da je najbolje opisao kolega iz pariskog “Nuvel opservatera” koji javlja da se u jednom istarskom srednjovekovnom gradiću za tri evra dobija bioskopska ulaznica, da se za pet dana vrti 120 sati filmova nezavisnih produkcija sa sve četiri strane sveta,a svih pet dana festivala vlada atmosfera kao - poslednjeg dana škole.
       Neka naša deca koja su se takođe našla u Motovunu upoređuju ugođaj sa novosadskim EXIT-om. Onim starijim, gledajući sve te klince sa vrećama za spavanje pod miškom, ovo budi uspomene na Vudstok...
       I baš tako, kao da se sve vreme ovog sveta može posvetiti isključivo filmovima i noćnim zabavama, traju motovunski filmski dani. Početna navala na festival, naročito u vreme osnivanja, svakako je imala veze i sa činjenicom da su osnivači MFF (Rajko Grlić, Boris T. Matić, Igor Mirković), uz podršku Istarske županije, bili, najblaže reečeno, jaka kontra svemu što je bilo pod vlašću i uticajem Tuđmanovog HDZ-a. Uključujući i obližnji Pulski festival, koji godinama tavori na nivou male seoske priredbe bez jasne koncepcije, atmosfere i publike.
       Promena političke klime u Hrvatskoj, međutim, nije “ naškodila” Motovunskom festivalu jer on zauzima sve značajnije mesto na svetskoj festivalskoj mapi i jedini ozbiljniji problem sa kojim će se i ubuduće suočavati jeste - kako da smanji broj publike! Od ove godine MFF pri put sufinansira i Ministarstvo kulture Republike Hrvatske čiji je čelni čovek, ministar Antun Vujić, i lično prisustvovao festivalu. Na koji je, svedok je pisac ovih redova, stigao popevši se pešice iz podnožja Motovunskog brda gde je, baš kao i hiljade drugih, ostavio svoja kola. Koja je sam vozio. Za nas, navikle da se u centru Beograda zatvara Kosovska ulica kad njegov srpski kolega ide u Kinoteku (makar je proslava u pitanju), pogled na oznojenog gospodina Vujića koji se, samo u društvu supruge (ništa telohranitelji), probija do slobodnog mesta u kafani ili bioskopu - ravan je prizoru iz naučnofantastičnog filma. Čak i ako je demagogija u pitanju - lepo je to videti, verujte na reč.
       Što se filmske ponude tiče - Glavni program sa 20 naslova, retrospektiva filmova Made in Hong Kong, program Z Z (Zaboravljeni, Zabranjeni i Zajebani) i Motovun On Line - reč je o dobroj i odmerenoj mešavini filmova koji su nastali u manje poznatim kinematografijama, nezavisnim produkcijama i filmskog mejnstrima.
       Najhvaljeniji su filmovi koje smo mi već videli na ovogodišnjem FEST-u - odličan meksički I tvoja mama takođe Alfonsa Kuarona, Pasji dani Austrijanca Urliha Sajdla, Krvava nedelja britanskog reditelja Pola Gringrasa, Kruh i mleko mladog slovenačkog autora Jana Cvitkoviča, Tirana godine nulte Fatmira Kočija... Selektori naših festivala verovatno imaju u planu da nam uskoro pokažu odličan Grill Point (hrvatski prevod Pečenjara, u originalu Halbe treppe) nemačkog reditelja Andreasa Dresena (Berlinski srebrni medved), Žurku od jutra do sutra (24 Rour parts people) Majkla Vinterbotoma i, naravno, Čoveka bez prošlosti kanskog pobednika Aki Kaurismakija.
       Ništa manje zanimanje, međutim, nisu izazvali srpski filmovi Srbija godine nulte Gorana Markovića i Apsolutnih sto Srdana Golubovića. Kao ni publika, ni brojni novinari i kritičari nisu krili oduševljenje zbog iskrenosti i načina na koji se Marković, u formi lične ispovesti, obračunao sa katastrofom koju je Srbiji priredio Miloševićev režim. Bioskop na velikom motovunskom trgu bio je ipak premalen za sve koji su želeli da vide Srbiju godine nulte, pa se publika verala po obližnjim krovovima i drveću. Krcato je bilo i na projekciji Apsolutnih sto. Naročito je zanimljivo da se igrani prvenac mladog Golubovića svideo stranim gostima festivala, koji nisu propuštali priliku da istaknu dobar osećaj za stvaranje atmosfere i odličnu vezanost filmske priče i ambijenta u kojem se odvija.
       Projekcijama svojih filmova prisustvovali su Goran Marković i Srdan Golubović, okruženi odgovarajućom medijskom pažnjom i, koliko je to na ovom festivalu uopšte moguće, festivalskom pompom. Jer, Motovun film festival prepoznaje se na prvom mestu po odsustvu svake formalnosti, to je jednostavno velika žurka u kojoj svako pronalazi svoje parče zabave. Koja se za reditelje Gorana Markovića, Karpa Godinu, Lordana Zafranovića, Rajka Grlića, njihove starije kolege Vatroslava Mimicu, Fedora Škubonju, Tomislava Pintera te Sarajlije Ademira Kenovića i Benjamina Filipovića, pretvarala u lepo druženje posle mnogo teških godina.
       Za njih, ali naravno i za druge ljubitelje pokretnih slika, bilo je zanimljivo, i dirljivo, ponovno gledanje filma Tri Ane nedavno preminulog Branka Bauera (film se ne bez razloga može smatrati i pretečom tzv. crnog talasa), ali i Izgubljene olovke ( 1961) Fedora Škubonje koji je baš u Motovunu proslavio zlatni jubilej - 50 godina rada na filmu. Sentimentalne, i to ne samo filmske, uspomene i njima i svima ostalima nudio je program 3 Z koji je, prema rečima Rajka Grlića, umetničkog direktora festivala, složen u počast Zaboravljenima, Zabranjivanima i Zajebanima, kako filmovima tako i ljudima. Samo zato što su bili drugačiji, morali su da osete posledice jezika mržnje,ksenofobije, uskogrudosti, netolerancije. I kojima je zbog religioznih, seksualnih, nacionalnih, fizičkih, rasnih ili političkih razloga nanesena nepravda.
       Tu su se našli filmovi Lordana Zafranovića, Vesne Ljubić, Karpa Godine, Bogdana Žižića... i njihovih kolega iz SAD, Mađarske, Nemačke, Indije, Portugala. Kao i Virxina Srđana Karanovića, poslednja hrvatsko-srpska koprodukcija (snimana u Kninskoj krajini 1991.godine), koja je tak sada, u Motovunu, doživela hrvatsku premijeru. Razloge što se to desilo tek danas nepotrebno je objašnjavati.
      
       NEVENKA OPAČIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu