NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Preskočiti svoju senku

Sava Babić: Drama Petera Esterhazija (3)

      Pisac je na osnovu građe, spoljne i unutarnje, kojom je raspolagao satkao san o ostvarenom i zaokruženom liku "moj otac". San je ono što nazivamo fikcija, a san ne možemo svoditi na stvarnost, na dokumenat. San je umetnost, umetničko delo, ali ostaje san koji je finim nitima vezan za stvarnost, za život. Ali takav san nije laž, nije mit; on ima umetničku vrednost začetu u duhu stvaraoca. Zato i jeste neuhvatljiva analiza velikog umetničkog ostvarenja. San, fikcija, svako ostvareno delo - istinito je ako je ubedljivo, bez obzira na eventualna fakta.
       Kada slikar načini portret čoveka, vrednost dela najčešće ocenjujemo prema stvarnom liku tog čoveka ("da li je uhvaćen?"), pa tek onda dolaze ostali elementi. Ako je u pitanju pejzaž, nikada ne idemo na lice mesta da upoređujemo ostvareno delo na platnu sa izvorom. Prihvatamo da je umetnik mogao da bira i da je to njegovo pravo: važna je umetnička ostvarenost slike bez obzira na faktičko stanje u stvarnosti.
       U sred srede Ispravljenog izdanja Peter Esterhazi se vraća još jednom Danilu Kišu. Ceo pasus glasi:
       "Kao što u Uvodu... upotreba navoda dostiže kraj novelom Danila Kiša (tekst kao totalni citat), isto tako ovde je kraj razmaskiravanja kao maske. Konac je ovoj igri 'jesam ja - nisam ja - pa ipak'. Od sada se moram ponašati kao - pa to će se pokazati. Ako ko zna, ko zna. Ohrabrujuće je što nema (ohrabrujućih) znakova."
       Reč je o suštinskom beleženju dva vrhunca u poetici Petera Esterhazija. A posledice? Teško je bilo šta predvideti.
       Ako bi nam se našao u rukama dosije s dostavama koje je pisao Esterhazijev otac, nama bi to bilo veoma dosadno štivo, teško je poverovati da bismo ga dočitali. Dostave su samo zanimljive posle Esterhazijevog romana, i samo ovako kada ih pisac i sin Esterhazi ađustira u više slojeva.
       Pa ipak, kada se pisac vrati iz Nemačke i nastavi da čita, prepisuje i komentariše materijal iz druge fascikle, gotovo se zaprepastimo podrobnoj slici koju dobijamo o razgranatoj špijunskoj delatnosti šezdesetih godina u Mađarskoj. Ne spektakularnoj špijunaži i dostavama koje otkrivaju nekakve neprijatelje, nego svakodnevnoj delatnosti koja zadire u sve pore društvenog života, ne ostavljajući na miru ni porodicu, decu. Esterhazijev otac, kao i na hiljade drugih, dobija zadatke, odlazi na fudbalske utakmice, u kafane, susreće ljude, poziva u goste, odlazi u goste; služba predviđa i planira kako iskoristiti u budućim potezima pojedine ljude. Paralelan društveni život koji je organizovan do tančina, iako ne vidimo istinske efekte, ali vidimo sistem straha, ucena, ono na čemu počiva takav režim.
       A onda, efekti dostava Esterhazijevog oca gotovo da liče na dečju igru. Ipak, svaka dostava je dostava, bez obzira kako će i da li će posle biti iskorišćena, da li će nekome naneti neprijatnosti ili ozbiljne nevolje. Ali pisac Esterhazi odmah razvejava bilo kakav naivan pristup. Paralelno s očevim dostavama navodi spiskove ljudi koji bivaju u to vreme pogubljeni ili osuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne. Dostave nisu uopšte bezazlene.
       Posle dve godine i gotovo tristo napisanih stranica nove knjige, račun koji izvodi pisac Esterhazi, u najkraćem glasi: volim oca u još više nijansi, mrzim doušnika.
       Cela ova knjiga, Ispravljeno izdanje, predstavlja Esterhazijevo naknadno sumiranje onoga što je kao pisac i mislilac uradio u romanu Harmonija, isto onako kao što je imao običaj da napiše esej i prokomentariše svoje poslednje knjige.
       Možda je sažeto iskustvo s kojim je pisac izašao posle dubokih ožiljaka najpotpunije izraženo na samom kraju knjige u raspravi o istoriji. To je dubinski esej u kojem prepoznajemo Esterhazija iz njegovih ranijih razmatranja bitnih moralnih problema društva. On spada u onu ređu kategoriju pisaca (srodnik mu je opet Danilo Kiš) koja sama mora da okvalifikuje suštinu svakog svoga novog dela, jer kritika obično omašuje, vidi samo delove, slojeve, postupke. Zato i treba navesti poduži odlomak.
       U Ispravljenom izdanju ispričao sam (novu, ispravljenu, kvarnu, neku drugu, drugu) povest moga oca, koja, tako da kažem, nije karakteristična za moga oca, nije karakteristična ni za moju porodicu, ni za ovu užu, ni za onu širu, istorijsku, nije karakteristična, odnosno ne reprezentuje nas. Mada povest reprezentuje situaciju u zemlji ili bar nešto od nje posle 1956. godine.("Godine 1956. zemlja je otresla sa sebe režim kao pas vodu, kasnije se ipak nije moglo znati dokle je pas i gde počinje voda.")
       Povest ispričana u Harmoniji tačna je ukoliko ne ulepšava, ne stilizuje porodicu, ne pretvara oca u žrtvu, posmatrajući vremena Drugog svetskog rata ne ulepšava, ta učesnici su se "dobro ponašali" u pogubnim vremenima, u dobrom smeru su pokretali nuncija, kazali Hortiju ono što su imali, nacisti su odmah uhapsili dedu, i s razlogom se ponosimo našim daljnjim stricem, Janošem, koji je jedini u slovačkom parlamentu glasao protiv zakona o Jevrejima.
       Ma jeste, ali knjiga ne pripoveda samo povest porodice, već i zemlje. To je razumljivo, jer ne pripoveda povest bilo koje porodice, nego upravo jedne "reprezentativne porodice", jedne tzv. istorijske porodice. Tako se upetljavamo u istoriju. Takoreći lična povest porodice prividno ne sadrži ono što se nalazi u istorijskoj povesti, i - prirodno - knjiga treba da pripoveda ovu povest. "Istorija nije samo povest tvoje porodice, nego i moja. Gde je povest moje porodice?" Sada se znači krije jedan nedostatak na koji se ne može odgovoriti da je sada ispričana ova povest, a ne neka druga. Jer s jedne strane zašto (ta to je stvar odluke), a s druge samo se cela povest može ispričati, ili ako ne, onda o tome treba govoriti (ili ćutati, ali naznačiti razlog).
       Ali nije samo o tome reč, o književnom postupku pojave istorije, nego i o samoj istoriji, onoj "reprezentativnoj povesti". O tome da istorijska odgovornost nije apstraktna, već lična. Znači da je valjana stvar što smo se svojevremeno valjano držali, ali je ipak ubijeno šeststo hiljada ljudi, a za to treba snositi odgovornost. Odnosno moj deda ne samo da je bio slab, ili skeptično povučen, kao što manje-više tvrdi Harmonija, nego je on bio i taj koji je otrpeo zločine holokausta. Ova misao se ne može uskladiti s mojim porodičnim uspomenama i osećanjima, njena manjkavost se pak ne može uskladiti s istorijom. I znači takvo slepilo, čak ravnodušnost, što se ne može uskladiti s čovečnošću. Dakle moguće je da smo učinili sve što je bilo moguće, spasavali smo Jevreje, i bili smo dobri grofovi svojim ljudima, ali se ipak nekako uvukla greška u računicu, zar ne?! Hitro ili drsko da kažem: uvukla se greška od 600 hiljada.
       Zar ne bi trebalo sve to najodlučnije da fiksiramo, zajedno, kao nacija, dok tako žustro negujemo svoju nacionalnu samosvest? Preciznije, pa i to spada u ovo negovanje i u samosvest.
       Sa stanovišta knjige ne bi to bila tako velika greška (knjigu ne povlačim!) kada bi moja zemlja, razmetljivo rečeno, znala o čemu sada govorim, odnosno kada bi obavila što treba da obavi, ali Mađarsku sve to ne interesuje, ne interesuje je holokaust, mislim da ona veruje da je to problem Jevreja. Ovu mađarsku, istorijsku neosetljivost nije načela ni Harmonija, iako je bila pružena mogućnost.
      
       Prema našim porodičnim povestima, svi smo uvek spasavali Jevreje i čovečno postupali prema Ciganima, i tako dalje. Ali se iz toga ne spliće povest zemlje. Ako bi to i bila istina bez ostatka, to ne bi bilo to, rezultat bi bio laž.
       Još jednom: moj deda je, na primer, bio besprekorno častan, nedvosmisleno antinemački raspoložen, u duši je nosio sudbinu svoje domovine, i unutar svojih konkretnih mogućnosti učinio je verovatno sve što se moglo. Moguće je da se "zbilo" tek toliko da moj deda "nije prestupio okvire svoje klase"? Da li se može očekivati da neko preskoči sopstvenu senku? Ne, ne može se očekivati, obično govorimo samopouzdano. Ali pogledajmo obrnuto. Jer istovremeno s ovim ne eno mnoštva pobijenih, poniženih, obeščašćenih mojih bližnjih, svi su stvorenja Božija, o tome ipak nešto moram da mislim, da kažem. Kao čovek, kao hrišćanin, kao Mađar.
       I zemlja mora nešto o tome da misli. Ali ne misli, nastoji da se izvuče, uz pomoć delimičnih istina sklepava demagoški alibi, nastoji da sve to prikrije sopstvenim stvarnim patnjama.
       Ako smo sve učinili, a dogodilo se to što se dogodilo, onda sve treba ponovo definisati. Ako čovek ne može da preskoči sopstvenu senku, a dogodilo se to što se dogodilo, onda ponovo treba definisati Sunce. Naime, "dogodilo se to što se dogodilo" znači da dok je moja porodica "činila što se moglo", učinila je (!) i to da se članovi drugih porodica ne računaju u ljude.
       Zar nije lakše o ovoj odgovornosti razmišljati upravo u vezi s tzv. dobrim ljudima? Recimo u vezi s blagim, čistim, duboko religioznim, izuzetno odvažnim činom koji je izvršio moj stric Janoš i potom mučenički stradao? Kao što bi izvrsnost moga oca, ne lična, već saznata u Harmoniji, i nova povest skupa mogli da načnu ovu amneziju shvatanja istorije.
       U ovom nacionalnom samoispitivanju mogao bi on, ovde sledi ime moga oca, porodice odigrati ulogu, tešku ulogu."
       Umni i prosvećeni grof koji je doveden u situaciju da postane taster: dubina pada 20. veka!
       Najporaznije i jeste što na kraju povorke velikih ličnosti koje je dala porodica Esterhazi tokom vekova iskrsava mali dostavljač. Otac koji je kao ličnost zdrav, nedeformisan, sposoban i za krupne poduhvate u društvu, prinuđen je na ulogu koja predstavlja karikaturu, toliko je sve neprirodno u tzv. socijalističkom sistemu.
       Uz udar koji doživljava sam pisac Peter Esterhazi, ovo je najdublja dimenzija knjige i teško se oteti utisku da predstavlja fikciju, iako su činjenice nedvosmislene.
       Poslednja, zaključna rečenica odzvanja i glasi: "Život moga oca jeste neposredni (i suspregnuti) dokaz slobodnog svojstva čoveka." I za ovakvu rečenicu je trebalo imati dubinsku snagu.
       Ovom knjigom dovršava se jedan period romansijera Esterhazija, kakav će biti sledeći? Prva knjiga koju napiše posle Ispravljenog izdanja biće presudna. Mogao bi ili da poludi, ili da na nov, drugačiji, recimo, ozbiljniji način nastavi da piše. Prvo mu se neće dogoditi, on je stabilan, nije izbegao veliku dramu, bacio se u nju i na taj način je savladao (uz neminovne ožiljke, naravno). Kako će dalje pisati, da li će mu se sasvim raspasti svet koji je sam godinama izgrađivao, nosio i obdelavao?
       Upotrebiću reč za karakterizaciju Esterhazija, reč koja se ne koristi izvan intimnog kruga: Esterhazi je dobar čovek. Nikada ga nisam čuo da o nekome govori nešto loše, uvek vidi i ističe valjane stvari. Loše stvari i loši ljudi za njega, naravno, postoje, ali o njima onda govori uopšteno, proceđeno, sažeto, važeće za sve takve slučajeve; ali ni tada nije nekonkretan. A kada govori o dobroti, onda je sasvim konkretan, pojedinačan, do podrobnosti. On je čovek takvog sklopa: ne razara ga mržnja, ne tone s njom; ne identifikuje se s podlacima i ništacima; uvek ima na umu vrednosti i u njima traži smisao i ljudi i života uopšte. To će ga spasti, iako više, verovatno, nikada neće biti onako razigran kao ranije.
       Sada je sasvim jasno: posle romansijerske Harmonije i Disharmonije ceo opus Petera Esterhazija, sve što je do sada napisao, treba iznova čitati, povezivati, razmatrati, dopunjavati. Uspostavljenim vezama neće biti kraja, videće se kako je to jedno, celovito, jedinstveno delo.
       Koliko god nema mnogo razloga da se postavlja i ispituje paralela Kiš-Esterhazi, prisnost dva pisca, njihovo prijateljstvo i globalna saglasnost nagoni na poređenja. Već i samo Esterhazijevo često pominjanje Kiša je dovoljan povod.
       U Romanu Pogled grofice Han-Han (čiji podnaslov glasi: "Niz Dunavo"), gde glavna ličnost Berlemenj (ime znači: unajmljenik, agent koji umesto gazde putuje i traži Dunav, a zapravo je to alter ego samog pisca), putujući niz Dunavo, stiže i u Beograd, pa pisac jednostavno izjavljuje: "Nalazili smo se u domovini Danila Kiša." Potom nastavlja:
       Jednog tužnog jesenjeg dana Berlemenj je dobio poziv iz Pariza. Iz slušalice se javljao nasmejani, promukli glas, slušaj, glupi Mađaru. Berlemenj je veoma voleo vlasnika glasa, za koga se uglavnom govorilo da je Srbin, mada mu je majka bila Crnogorka, a otac mađarski Jevrej, on sam odista je verovao da je jedini Jugosloven, on je bio gotovo jedini egzistencijalni dokaz za to da razni narodi ne samo da su u stanju da ubijaju jedni druge, nego i da jedni druge obogaćuju. To bogatstvo je bio Danilo Kiš. Na svetu, na celom svetu on je imao najlepšu adamovu jabučicu. Pravu francusku adamovu jabučicu, bar u očima Berlemenja ova smeša srednje-istočno-Evropejca je otelotvoravala Francuza kao takvog, mudrost, erotika, duhovitost, strogost, muževno dostojanstvo i muževna samoironija, pajac i moralna instanca, izvinite na izrazu, i neusiljenost; težina i lakoća, to je bio Danilo Kiš, smrt i besmrtnost u istoj ličnosti.
       Naš prvi susret se ovako zbio: jednom se održavala jedna veoma otmena konferencija, tako blistava da je Berlemenj, kada je prve večeri izašao iz lifta, iz te pozlaćene, ukrašene krletke, i pogledao naokolo po sali za prijem, video očito da je tu neko ili Nobelovac ili milioner. U suštini je i samog sebe mogao da identifikuje tako, na isključivoj osnovi, pogledao je u barokno ogledalo, video je da to tamo nije ni ovo ni ono, klimnuo je glavom: onda sam to dakle ja. Stao je ukraj, posmatrao kretanje, šištanje, čaše za šampanjac, smokinge i minđuše, američki film u boji, balska sala, muzika: Čajkovski. Nikoga nije poznavao, jedino po fotografijama.
       Onda se na drugom kraju sale podigao crni vetar, i jedna visoka, krakata pojava protutnjala je kroz vrvež, u sportskom kariranom sakou, kao da je ova oluja sve poobarala, ali ipak kao da ih je potom odmah i ponovo postavila na noge jednim gracioznim rukoljubom... ne, ne rukoljubom, malo južnije, grublje, hvatajući žene za stražnjice, a muškarce za košulje na grudima, ali s lakoćom nekog rukoljuba, s teškom ljupkošću - i ispred Berlemenja je stajao njegov stariji brat (jer je Berlemenj bio siromašan braćom i voleo je da svoje odnose svede na porodične, žudeo je za sestrama i izmišljao je sebi majke, očeve i braću, i tako dalje, i tako dalje, prosto je to, poput trčanja u vreći), nepoznati je vikao kao neki Otlikov junak, grlio, lupkao po ramenima, zagledao Berlemenja: Ti! Šta! Pa! Dakle! U redu. Mađar! - i u tom trenutku je svako mogao da sazna, celokupno blistavo društvo, ko je Berlemenj. Berlemenj je dakle onaj koga ovaj čovek promuklog glasa, recimo: voli.
       Slušaj, glupi Mađaru, javio se glas iz Pariza ("promukao sam, opio sam se u Dubrovniku"), i da navodno ima u Mađarskoj nekakve kapi, kad bi mu ih Berlemenji poslao, ali nije važno, traži to prvenstveno samo zbog žena, kako bi se one smirile, pa zdravo, govedo jedno. Glas je tanano govorio mađarski, nije bio bez stranog akcenta, ali gibak, iznutra, inventivno. Berlemenj je prilično dobro umeo da sluša, i na onom savetovanju, mnogo su špartali zajedno, ruku pod ruku, kao dve prijateljice, i Berlemenj ga je slušao, uzbuđeno i tronuto, dok ga je upućivao u mnoge unutarnje, stručne stvari, da već dve godine ne piše i koliko su bezvredne one njegove vrednosti, upravo dozlogrdila su mu ona njegova svojstva koja drugi hvale, i potom dugo o "životu" koji bi bio nešto drugo nego "književnost", pa da na kraju kaže: Mene samo forma interesuje, razumeš?! Glupi Mađaru, možeš li ti to da shvatiš? Mogu, ti srpski krvoločni nacionalisto.
       One lekovite kapi baš onda nisu mogle da se nabave. Berlemenj je trčkarao gore-dole, navratio je i kod filmskog režisera koji je bio napravio film o socijalističkoj kalvariji kapi, o neprijatnostima pronalazača, obećao je da će pomoći (i pomogao je), ali je navraćao svuda, pozivao je udruženja i prijatelje, apoteke i svoje zaklete neprijatelje, a onda je navratio i kod komšija, i u školu u susedstvu, pa se vratio kući i zaspao, kao da je umro, a onda je odjednom krenula poplava, zvonili su nepoznati ljudi, muškarci, žene, stari, mladi, deca, dobar dan, doneli smo za onoga Danila, i donosili su i donosili, dopola pune flašice, ostatak, pokazivali ih prema svetlosti, mućkali kako bi Berlemenj video, nisu prazne, flašice u boji, folije, teglice od senfa, flaše od piva, u ime nastavničkog veća, u ime fudbalskog kluba, u ime crkve, doneli smo Danielu Kišu, govorili su, teško je bolestan, o ovom nepoznatom bolesniku govorili su kao da ga veoma dobro poznaju i vole, kao da ga svi drže za onu koščatu, krupnu ruku, kao da su ga videli kako se smeje, kao da su poznavali onaj njegov opasni sev u očima, koji više nisam video ni u čijim očima, onaj bes kao da su ga, horribile dictu, čitali.
       Poslednji put su govorili telefonom, na samom početku oktobra, kako ne razume način upotrebe koji je Berlemenj priložio uz kapi, naravno, slutio je on da Berlemenjev izraz nije njegova jača strana, znaci su na to ukazivali, ali..., i tako dalje, frivolno, bez drhtaja o sopstvenoj smrti, jer o čemu drugome da se povede reč, upravo smo brbljali o tome da li je na putu ka smrti srazmera čaja 3x3 ili, molim te, 1x3. Ali mu je glas tada već bio tako promukao, tako kašast, tako nije stizao iz Danilovog grla da ga više nije smelo da čuje zemno biće.
       Beremenj ima policu, kupljenu u Ikei, s ostacima, preostale flašice, kapi, i samo kada pogleda, čuje glasove onog začaranog popodneva, starice, nacvrckanog pojca, uličnog čistača, dobar dan, evo ovih kapi, za onoga Danila koga ste pominjali da treba da se izleči, doneli smo za njega da se izleči, videćete, izlečiće se, i sve će biti dobro.
       Nestanak, smrt oca bila je velika tema Danila Kiša. Događaj iz ratnog perioda decenijama je opsedao dečaka, mladića a velika rana, koju je dugo nosio, književno se realizovala i u prvim i u zrelim delima pisca. Kišu je bilo potrebno nekoliko knjiga (ceo "Porodični ciklus", "cirkus!"), među njima čak dva romana, da bi premostio ovu veliku provaliju, i da bi mogao da nastavi i život i dalje pisanje, stvaranje. Drugim romanom iz ovoga ciklus Peščanik, okončao je veliku temu. (Ali se docnije ispostavilo da je za okončanje bio potreban još i jedan simboličan gest: u Izraelu je zasadio drvo u spomen na oca.) Tek potom je Kiš mogao da otvori svoj drugi književni, univerzalni ciklus koji više nije vezan za porodicu nego za celokupno čovečanstvo.
       Da li je Peter Esterhazi romanima Harmonija i Ispravljeno izdanje završio svoj prvi veliki ciklus? Da li je premostio iskrslu ranu - temu otac? Da li će je i on morati ipak bar simbolično okončati?
       Da li će tada već moći da zasnuje novi ciklus koji više neće biti vezan ni za porodicu, ni za Mađarsku, već će biti univerzalniji, vezan za celokupno čovečanstvo?
       Sve su to pitanja na koja treba čekati stvaralački odgovor. Jedino ga može pružiti Peter Esterhazi, i to novim delom.
      
       KRAJ
      
      

Da nikakva i ničija fikcija nije dorasla onome što život može, shvatio je i čuveni mađarski pisac Peter Esterhazi. Taman je njegova knjiga Harmonia Caelestis krenula putem uspona (a u njoj je opisan i odnos otac-sin), kad su, kao rezultat otvaranja policijskih dosijea u Mađarskoj, do pisca i sina Petera stigle četiri fascikle iz arhiva tajne policije. I? Njegov otac, potomak slavne grofovske porodice, bio je doušnik policije u komunističko doba!
       Drama je to lična, ali i mađarskog društva i svih društava u Istočnoj Evropi. Peter Esterhazi je seo i napisao dopunu upravo objavljene knjige ili novu knjigu. Kako ko na to gleda. Naziv: Disharmonia terrestris.
       Pred NIN-ovim čitaocima su delovi teksta Save Babića, naslovljenog "Harmonija i disharmonija Petera Esterhazija", našeg znanog prevodioca sa mađarskog i pisca. Kao neko ko sreće Esterhazija, poznaje njegovo delo, razume njegovu vezu sa Danilom Kišom, Babić je napisao ovu - novu dramu stare mađarske porodice.
       Feljton je priredio Slobodan Reljić.


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu