NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Trougao sa ukusom nafte

Kinezi mogu da se podsete na Maovu misao iz šezdesetih godina o "velikom neredu pod nebeskim svodom". Razlika je u tome što danas izostaje njena poenta da je "situacija odlična"

      Oružje je zvečka u različitim regionima Azije. Odjekuju eksplozije u Kaspijskom moru i Dagestanu. Tamo ruska armija završava najveće vojne vežbe od raspada SSSR. Na drugom delu Azije, u Tajvanskom moreuzu, kineske i tajvanske trupe pažljivo motre jedne na druge: pretnja invazije sa kopna i dalje je verbalne prirode, ali...
       Konačno, ni SAD još nisu okončale svoj "antiteroristički rat" i spremne su ne samo na dug boravak u Avganistanu, već i na iskrcavanje u Iraku.
       Svetski interesi najmoćnijih sila sele se na azijski kontinent kome su mnogi eksperti predviđali vodeću ulogu u 21. veku, ali kao novog svetskog motora ekonomskog razvoja, a ne kao ratnog poprišta.
       Odnosi u "trouglu" - na relaciji Peking - Moskva - Vašington - obiluju paradoksima od kojih je najveći u tome da nijedna od ovih sila ne može sama rešiti nagomilane probleme, da su, dakle, upućeni na saradnju i dogovore, ali je upravo ta prirodna nužnost i dalje - krajnje neizvesna. U pitanju su njihovi različiti strateški interesi i nacionalna bezbednost.
       U svojoj nedavnoj knjizi "Paradoksi američke vlasti" Džozef Naje podvlači da je glavni paradoks Amerike u tome što je ona isuviše snažna da bi joj druge zemlje mogle baciti izazov. Ali, nedovoljno je moćna da svoje ciljeve sama ostvari.
       Kinezi su ovaj paradoks otkrili još ranije i izrazili ga svojim rečima: ciljevi SAD su jednostrani, ali su metodi za njihovo postizanje - višestrani.
       Rusi su, takođe, svesni da se samo zajedničkom akcijom mogu postići rezultati, na primer, u borbi protiv terorizma ili u obezbeđivanju sigurnih izvora nafte sa ovog područja, ili u ograničavanju trke u naoružanju, sprečavanju širenja nuklearnog i hemijskog oružja... Ipak...
      
       Izvori terorizma
       Ipak, situacija se ne razvija baš najbolje, iako se može uočiti određeni napredak.
       Pre samo godinu dana, dosta političara na Zapadu smatralo je da Rusija podstiče antiameričko raspoloženje na svetskoj sceni, da naoružava "nestabilne režime", da se pretvara u stratešku pozadinu Kine. Čak se govorilo o stvaranju "antiameričke osovine" na liniji Peking - Moskva. Razlike su podsticane i zbog američkih planova u vezi sa raketnom odbranom, širenjem NATO-a na istok itd.
       Onda je došao 11. septembar i Rusija i SAD su ocenile da je njihov najveći, zajednički neprijatelj - terorizam. Rusija je dala svoj veliki doprinos američkoj akciji u Avganistanu, a u stranu su gurnute neke očigledne razlike koje tek sada dolaze više do izražaja. Na primer, kada se radi o izvorima terorizma.
       SAD imaju više neprijatelja nego Rusija i Kina, jer se i sfera njihovih životnih interesa prostire daleko od nacionalnih granica. Za Ameriku se borba protiv terorizma, kao i protiv krijumčarenja oružja, pranja novca i narkotrgovine, zaista vodi u globalnim, svetskim okvirima. Nacionalne granice, suvereniteti zemalja ili legalitet režima, uopšte se ne smatraju preprekama.
       Rusija i Kina borbu protiv terorizma vode ili u okvirima vlastite države ili, eventualno, u najbližem regionu. One zaista pružaju određenu podršku SAD, ali pri tom nastoje da reše i vlastite probleme. Rusija nastoji da se obračuna sa čečenskim teroristima, a Kina sa separatistima i teroristima u Hsinkjangu.
       Ipak, ne može se govoriti o apsolutnom konsenzusu tri sile u borbi sa terorizmom. Posebno kada je reč ne o nekim nadnacionalnim terorističkim strukturama, već o suverenim državama. Zato bi svaki američki napad na neku suverenu državu, pod vidom borbe protiv terorizma, mogao da izazove protivakciju Rusije i Kine. I to ne samo zbog toga što Moskva i Peking ne prihvataju olako američke argumente, već što među takvim zemljama imaju dugogodišnje saveznike i ekonomske partnere. Gotovo - prijatelje.
       Problem može da bude i američko prisustvo u Avganistanu. I Moskva i Peking se nadaju da to neće isuviše dugo da traje. Jer, pravi problem je, u stvari, centralna Azija.
       Ključno mesto danas dobijaju zemlje centralne Azije (pre svega bivše azijske sovjetske republike) veoma bogate naftom. To područje je izgleda bogatije od rezervi kojima se danas raspolaže na Bliskom istoku.
      
       Ključna tačka - centralna Azija
       Perspektiva jačanja američkog vojnog prisustva u tom regionu posebno zabrinjava Peking, čime se objašnjava i niz bilateralnih međudržavnih sporazuma koje je Kina potpisala sa ovim zemljama. Sporazumi su, naravno, dobra stvar premda istorijsko iskustvo govori da broj sporazuma nikako nije sigurna brana za nove sukobe, čak i one najoštrije.
       Ako SAD ostanu tamo kao glavni garant bezbednosti i vojnopolitičke stabilnosti, što je bitan uslov za kontinuirane isporuke nafte na svetsko tržište, ni Putinu neće biti lako. Ovaj region se naime smatra i dalje interesnom sferom Rusije, što su mu sve donedavno prećutno priznavale i SAD. Sada se situacija promenila, Amerikanci su zagrizli veći deo kolača (investicije u istraživanje naftnih bušotina, vojno prisustvo u pojedinim zemljama...) nego što im, po ustaljenom mišljenju, pripada.
       Nedavno je u časopisu "Forin afers" objavljen članak u kome se naglašava da "uporedo sa antiterorističkom akcijom postajemo svedoci ne manje značajne za ceo svet, istina skrivene, borbe između Rusije i Saudijske Arabije za dominaciju na svetskom energetskom tržištu".
       Ishod te borbe uticaće na energetsku stabilnost celog sveta, pa i SAD u kome se, kao i u drugim zapadnim zemljama, ubrzano razmišlja o preorijentaciji u snabdevanju naftom: od nestabilnog i lako zapaljivog Bliskog istoka prema Rusiji i bogatom Kaspijskom regionu. Premda, i centralna Azija sa svojim polufeudalnim režimima, daleko je od stabilnosti.
       Kina je direktno zainteresovana da sa ovog područja obezbedi stabilne izvore nafte. Njen brz ekonomski uspon zavisiće narednih decenija u velikoj meri od nafte iz uvoza. Računa se da će polovinu svojih potreba Kina već za deset, petnaest godina morati da obezbedi iz inostranstva. Logično je da to bude iz najbližeg susedstva.
       Time se objašnjava njen ogroman interes za zemlje centralne Azije, česte posete kineskih lidera tim zemljama i carski doček koji se u Pekingu priređuje za goste iz Kazahstana, Kirgistana, Azerbejdžana ili Uzbekistana. Kina je već uložila više milijardi dolara u naftnu industriju Kazahstana, a spremna je da finansira i naftovod koji bi iz ove zemlje vodio do Šangaja.
       Kina i Rusija su pre nekoliko godina zajedno sa centralno-azijskim državama formirale posebnu "šangajsku grupaciju". Cilj je bio koordinisanje aktivnosti u regionu. Ali, već se primećuje nadmetanje za primat u grupaciji: Kina bi želela da bude prva violina u orkestru, a Rusi su već dali predlog o formiranju suženije grupacije koju bi činile samo zemlje koje izlaze na Kaspijsko more, čime se Kina isključuje iz operativnog rada.
       U Moskvi ima ideja i o privlačenju SAD, pa bi šangajska grupacija dobila novog, pridruženog člana. Ako može NATO plus Rusija, zašto ne bi moglo: Šangaj plus SAD?
       Stvari u trouglu komplikuju se i zbog Tajvana, a tome doprinosi i stav američkog predsednika Buša da će SAD "braniti Tajvan" u slučaju kineskog napada. Kinezi smatraju da je to opasna promena američke spoljne politike, ali ostaju čvrsto pri stavu da je Tajvan njihovo unutrašnje pitanje koje ne trpi mešanje sa strane.
      
       Smanjenje naoružanja
       Amerikanci, pak, tvrde da moraju da brane Tajvan od eventualnog napada, jer u protivnom bi autoritet SAD kao zaštitnika bio ozbiljno umanjen. Ali, šta bi se desilo da i Kinezi i Rusi primene slične kriterijume?
       Bušova rešenost da "brani Tajvan" gura čitav problem na opasan balans snaga. Da li bi smanjivanje ruskih isporuka oružja Kini dovelo do nekih promena?
       Rusi, naravno, podržavaju Kinu u vezi sa Tajvanom, premda im nije jasno kako problem koji može da zapali čitav svet može da ostane samo unutrašnje pitanje jedne zemlje. Stvari se komplikuju činjenicom da tajvanski problem ima elemente specifične trke u naoružavanju: Rusi svake godine isporučuju sofisticiranu vojnu tehnologiju Kini, a Amerikanci ne prestaju sa prodajom oružja Tajvanu. Tako bi se nekog crnog dana moglo zamisliti da Kinezi upotrebe rusko oružje protiv Amerikanaca, pa čak i protiv samih Rusa. ("Kineska opasnost" i dalje je prisutna u nekim moskovskim klaustofobičnim krugovima, samo što je sada prisutan i kineski lobi koji se finansira upravo iz prodaje oružja Kini.)
       Za sada je ovaj problem i dalje najviše u domenu privrede. Rusija izuzev oružja i sirovina malo šta može da ponudi svetskom tržištu. Samo od Kine ona dobija više od milijardu dolara godišnje za svoje oružje. Zato se u Moskvi i čuju glasovi da bi svako ograničavanje vojnih isporuka trebalo da bude posledica političkog dogovora Pekinga i Vašingtona, ili u najmanju ruku, određenih "kompenzacija" koje bi izvoznici oružja trebalo da dobiju. Po toj logici, Amerikanci bi Rusima trebalo da plate da oni smanje prodaju oružja Kini.
       Dok američko-ruski odnosi u ovom trenutku nisu opterećeni nekim posebno opasnim "žarištem" - ukoliko se ne smatra da čitav region centralne Azije predstavlja poligon za njihovo međusobno nadmetanje - odnosi između Pekinga i Vašingtona upućuju na nešto drugo.
      
       Stabilni partneri
       S jedne strane, dve države razvijaju bogate ekonomske veze, a njihova godišnja razmena približava se fantastičnoj cifri od 100 milijardi dolara, od čega je bar polovina toga kineski trgovinski suficit. Kina je, međutim, zabrinuta ne samo Bušovim izjavama koje, kako ocenjuju u Pekingu, potkopavaju političku bazu odnosa sa SAD, već i strateškim širenjem Amerike u ovom delu sveta. Više nego ikada za poslednjih pet - šest godina, Kina ima razloga da govori o "okružavanju" od strane SAD, premda je zemlju od milijardu i više stanovnika zaista teško okružiti.
       U pitanje je dovedena i kineska strategija s početka devedesetih godina: oslanjati se na sever (Rusija i centralna Azija), stabilizovati zapad (južna Azija), glavne napore usmeriti na istok i zapad.
       Sada sever ne izgleda tako stabilan partner, jer su se tamo pojavili Amerikanci, zapad je daleko od stabilnosti, jer i tamo jača uticaj Jenkija. Na severoistoku Azije, Severna Koreja i dalje za Ameriku predstavlja jednu od "osovina zla" (što u skladu sa novom američkom strategijom znači da Pjongjang može biti meta američkog vojnog udara), Japan jača svoj vojni potencijal...
       Sve u svemu, Kinezi mogu da se podsete na Maovu misao iz šezdesetih godina o "velikom neredu pod nebeskim svodom". Razlika je u tome što danas izostaje njena poenta da je "situacija odlična".
       Niko danas ne smatra da je situacija odlična, a bitna promena je što su i Peking i Moskva i Vašington spremni da razgovaraju i pregovaraju o tome. Sve tri strane trougla pokazuju zavidan nivo pragmatizma. Njihova međusobna komunikacija je direktna i stalna.
       Ruski analitičar Jevgenij Verlin smatra da bi se teza o "paradoksu Amerike" mogla korigovati. Istina, kaže on, SAD su nedovoljno moćne da same reše sve probleme, ali one raspolažu sa dovoljno sredstava da svoju bezbednost obezbede tešnjom saradnjom sa najvećim igračima na svetskoj sceni.
       Drugim rečima, Amerika ima sredstava da plati harmonizaciju odnosa sa Rusijom i Kinom. Pri tom, Amerika može da izgubi delić slobode za svoju akciju, ali dobija mnogo više - priliku da se problemi reše i partnere koji će joj u tome pomoći. Problem je šta se Americi više isplati?
      
       ALEKSANDAR NOVAČIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu