NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Blaga sila

Posle ostvarenog vojnog i trgovinskog prestiža, oduvek je sledio kulturni, kao mera uticajnosti jedne nacije. Kako male nacije održavaju glasovitost svoje kulture na tlu SAD i kako popraviti sliku koju svet ima o Americi

      Austrijski Kulturni forum, čija se staklena fasada obrušava na ulicu poput giljotine, jeste jedna od najistaknutijih građevina podignutih u Njujorku poslednjih decenija. Ona, istovremeno, predstavlja dvadesetčetvorospratno, dvadeset devet miliona vredno otelotvorenje želje jedne nacije da kulturom ispolira vlastiti imidž.
       Posle ostvarenog vojnog i trgovinskog prestiža, oduvek je sledio kulturni, kao mera uticajnosti jedne nacije. Čak i nakon što su nekadašnje sile izgubile svoje političke i ekonomske dominione, nisu prestale da se bore za prevlast na kulturnom polju. Najbolji primer je upravo Austrija: kolapsom Austro-Ugarske imperije 1918. godine, Austrija se našla na začelju međunarodne politike; ali, zahvaljujući neumornoj prezentaciji vlastitog umetničkog nasleđa, ova mala nacija u podnožju Alpa uspela je da održi glasovitost svoje kulture.
       Bečka filharmonija, Bečka opera i Salcburški festival već decenijama donose Austriji pozamašne sume novca. A sada je tu i američka ispostava u Pedeset drugoj ulici, između Medisona i Pete avenije. U njoj se nalaze galerije, biblioteka, pozorište i kancelarije. Ovo je samo jedna od niza sličnih institucija kojima različite nacije potvrđuju dobre namere svojih kultura u Njujorku. Mnoge zemlje otvaraju kulturne centre kojima će zagolicati maštu Amerikanaca i zaslužiti hvalu domaće javnosti; države podržavaju nastupe svojih umetnika u američkim institucijama.
       Ovaj fenomen je, doduše, jednostran. Dok su mnoge zemlje prigrlile kulturnu diplomatiju, Amerika i dalje okleva da pomoću umetnosti kaže svetu nešto o američkim ciljevima. Okončanje hladnog rata i globalni domašaj satelitske televizije, kao i Internet, učinili su da SAD steknu ne samo posvemašnu novu političku moć, već i izvanredan kulturni uticaj, koji istovremeno privlači i odbija. Mnogi zvaničnici veruju da bi popularna kultura mogla biti moćno oružje u američkom arsenalu; takav stav podržao je i Kolin Pauel u svom februarskom nastupu na Em-Ti-Viju, kada je pred mlađim gledaocima branio američku kampanju protiv terorizma. Ali američki političari nisu preterano raspoloženi da ponude veću podršku izvoznicima američke umetnosti.
       Situacija u Evropi je upravo suprotna. Danska, Finska, Island, Norveška i Švedska su finansirali izgradnju šestospratne Skandinavske kuće u Park aveniji, otvorene cele godine, u kojoj se organizuju umetničke izložbe i predavanja, igraju pozorišne predstave i prikazuju filmovi. Španija će uskoro otvoriti 19 miliona vredan umetnički centar, a Italijanski kulturni institut, koji se trenutno nalazi u velelepnoj, ali staroj građevini iz 1919. godine, u Park aveniji, biće preseljen krajem 2003. u noviju zgradu u centru grada, gde će Italijani biti u mogućnosti da prošire svoje programe. Raskoš ovakvih zdanja pokazuje koliki značaj zemlje pridaju kulturi kao diplomatskom oruđu.
       Takvo stanovište može se objasniti i naporom da se izbrišu stereotipi vezani za određene nacije. Paolo Rijani, direktor Italijanskog kulturnog centra, kaže da želi da "predstavi zemlju koju ljudi ne poistovećuju samo s mafijom i modom". Flavio Peri, brazilski konzul, nameran je da pokaže da "Brazil nije samo karneval".
       Objašnjavajući zašto Izrael snosi troškove gostovanja plesne grupe "Batševa" na Bruklinskoj muzičkoj akademiji, kulturni ateše Ofra ben Jakov objašnjava: "Zbog svega što se dešava u zemlji, veoma smo često u vestima. Važno je da pokažemo da se ne bavimo samo borbom, da imamo i drugih umeća." Maks Imreg, predsedavajući Švajcarskog instituta koji se delimično finansira iz državnog budžeta, kaže da se "Švajcarska ne mora vezivati isključivo za bankarske račune i holokaust".
       I Austrija je, osamdesetih, želela da se izbavi iz međunarodne izolacije u koju je zapala nakon otkrića da je austrijski predsednik Kurt Valdhajm u vreme Drugog svetskog rata služio u nemačkoj vojsci i bio umešan u nacističke zločine. Zaključeno je da bi, za stvaranje povoljnije slike o zemlji, bilo uputno podići arhitektonski zanimljivu, upadljivu zgradu nasred Menhetna.
       Manje bogate nacije nalaze druge načine da oglase svoja kulturna dostignuća. Mongolija je, na primer, 2000. godine u Njujorku organizovala festival; u Centralnom parku nastupali su rvači, održana je izložba lukova i strela, dok su u Američkom prirodnjačkom muzeju izloženi ostaci dinosaurusa. Sve ovo zbivalo se u isto vreme kada je u Metropoliten muzeju održavana izložba na temu mongolskog konja.
       Evropske sile, posebno Nemačka i Francuska, imaju dugo iskustvo u kulturnoj diplomatiji. Geteov institut osnovan je pre Drugog svetskog rata, ali je vrlo brzo uhvaćen u mrežu nacističke ideologije. No, njegove posleratne aktivnosti umnogome su doprinele jačanju demokratskih akreditiva današnje Federalne Republike. Francuska, koja širom Sjedinjenih Američkih Država ima 10 kancelarija u kojima radi 85 ljudi, sa zadatkom da promovišu francusku kulturu, osnovala je 1883. godine Alliance Francaise, s namerom da povrati nacionalni prestiž posle poraza u Francusko-pruskom ratu. Od tada Francuska neguje uverenje da se upoznavanjem stranaca s intelektualnom i kulturnom baštinom pridobijaju simpatije za političke i ekonomske ciljeve.
       Pedesetih i šezdesetih godina Američka agencija za informisanje slala je u Evropu američke orkestre i plesne trupe, organizovala umetničke izložbe i džez koncerte i prikazivala brodvejske mjuzikle.
       Ali, od kada je, godine 1991, iščezla komunistička pretnja, broj sličnih inicijativa drastično je pao. Amerikanci se nisu pojavili na sajmu Expo 2000. u Hanoveru. Mreža američkih biblioteka i čitaonica širom sveta smanjena je s 254 na 168. Samo 22 odsto su klasične biblioteke za pozajmljivanje knjiga; ostalo su tzv. informacioni centri, koji se sastoje iz jednog jedinog kompjuterskog terminala.
       Događaji od 11. septembra pokrenuli su pitanje o razboritosti odluke da se sreže američka kulturna diplomatija. Štampa ukazuje na potrebu da se popravi iskrivljena slika koju svet ima o Americi. Filmski kritičar Dejvid Denbi pozvao je na oživljavanje kulturne diplomatije u islamskom svetu, kao i na angažovanje pesnika, profesora i novinara koji bi obavili takav zadatak. "Malo šta možemo da uradimo busanjem u prsa i pretnjama, mnogo više objašnjavanjem, ukazivanjem, davanjem primera - ukratko, pojavljivanjem."
       Amerika već dugo gaji averziju prema zvaničnom uplitanju u svet umetnosti. Premda mnoge zemlje imaju ministarstva kulture, a zaštitu svog kulturnog nasleđa smatraju državnom odgovornošću, Amerikanci uzmiču od birokratske kontrole. Patriša Harison, pomoćnik državnog sekretara za obrazovanje i kulturu, nadgleda program dodeljivanja Fulbrajtove stipendije - 4500 studenata godišnje dobije ovu stipendiju, a među njima su kako strani studenti koji dolaze na studije u Ameriku, tako i američki studenti koji odlaze u inostranstvo. "Tražimo mogućnost za pokretanje dijaloga", kaže gospođa Harison, upozoravajući da će proći godine pre no što novi kulturni programi pokažu rezultate. "Bušova administracija nije bitno izmenila stav prema kulturnoj diplomatiji. No, uspeli smo da zavojem stegnemo bolno mesto i zaustavimo krvarenje."
       Džozef S. Naj, profesor na Harvardu, smatra da komercijalni proizvodi američke kulture čine "blagu silu" koja vrši uticaj na druga društva, zakulisno promovišući američke vrednosti - ličnu slobodu, mogućnost napredovanja, demokratsku otvorenost. Istovremeno, on veruje da vlada ne može da uradi mnogo kada je reč o negativnom utisku koji na neke ostavljaju, na primer, serija "Čuvari plaže" ili video spotovi Britni Spirs. "Napori da se uspostavi ravnoteža podsticanjem izvoza američke visoke kulture, otvaranjem biblioteka i umetničkih izložbi, u najboljem slučaju predstavljaju kvalitetnu šminku kojom prikrivamo postojeće nedostatke."
       Prevod: Maja Kaluđerović
       (The New York Times)


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu