NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Demokratija košta

Preduzeće-finansijer političke stranke neće moći u izvesnom periodu (dve ili četiri godine) da radi sa državom, odnosno da pruža usluge državi

      Gde ima političkih stranaka, tu ima i skandala. Ovo je planetarni fenomen. S vremena na vreme ispostavi se da su se nekako pomešali stranački, lični, lobistički i finansijski interesi i da nije baš svaki od učesnika u stanju da objasni da se strogo držao zakona i moralnih kodeksa. Od ovog problema nikako nisu oslobođene ni razvijene demokratije; naprotiv, ali se u tekovine te demokratije može ubrojati činjenica što se taj problem detaljno pretresa u javnosti i ozbiljno utiče na dalje karijere aktera.
       Kod nas se, da samo kratko podsetimo, znalo pa se nije ni pitalo odakle se finansirao tadašnji Savez komunista, nije imala finansijskih problema ni naslednica Socijalistička partija Srbije. Finansiranje tadašnjih opozicionih stranaka u nastajanju bilo je sasvim nepoznato.
       U poslednje dve godine, otkad su ove partije postale "pozicione", javnost čeka da se donese novi zakon o finansiranju političkih stranaka. Za to vreme, na snazi je republički zakon iz 1997. godine i savezni zakon, objavljen u Službenom listu 29. oktobra 2000. godine, dakle neposredno posle promene vlasti. Ima mišljenja da je prošlo sasvim dovoljno vremena za koje je vlast, ako je stvarno htela, mogla doneti novi, transparentni, zakon o finansiranju političkih stranaka, kao što je i obećala. Postoje i sumnje da se namerno odugovlači dok prođu izbori i vrlo skupe izborne kampanje, pa kad se uplovi (ako je moguće) u mirnije vode, može se razgovarati o zakonu.
      
       Doterivanje
       Vlada Srbije upravo tehnički doteruje novi zakon o finansiranju političkih stranaka, tako da bi ubrzo mogao biti poslat na javnu raspravu. Kad bude upućen Skupštini Srbije, ona određuje prioritete, ali s obzirom na važnost, verovatno neće dugo čekati, kaže u razgovoru za NIN Aleksandra Drecun, sekretar Ministarstva finansija, zadužena da vodi izradu ovog zakona.
       "U izradi Nacrta zakona učestvovali su i Savet za borbu protiv korupcije, profesor Vladimir Goati, Cesid i drugi posmatrači izbora. Konsultujemo i ministarstva, nevladine organizacije i političke partije. Trudili smo se da vidimo kako je to rešeno u drugim zemljama u tranziciji. Demokratija košta. Cilj je da se parlamentarnim strankama obezbedi normalno finansiranje, kako im ne bi osnovna preokupacija bila odakle će nabaviti novac. Uvažićemo i realnost da je u izbornoj godini strankama potrebno više novca, pa će biti predviđena veća suma u budžetu. Ne zalažemo se za smanjenje sredstava, jer stranke moraju da rade", kaže Drecun.
       Kad se pogledaju izborne kampanje pojedinih stranaka u proteklim godinama, jasno je da to nije moglo biti plaćeno ni iz budžeta, a još manje od članarina. "Ima ljudi koji ništa ne znaju o strankama - koliko košta da se iznajmi prostor, da se nabavi oprema, da se plaćaju ljudi koji rade, da ne pominjem izbornu kampanju. Kod nas stranke stalno kubure sa finansijama - imaju veće rashode nego prihode, očajnički nastoje da plaćaju odbore, izborne kampanje, plakate, oglase i neprekidno su u dugovima. Što je veća stranka, ona više košta. Pojedine velike stranke bile su u ozbiljnoj krizi jer nisu imale stabilne izvore finansiranja. Neke upravo zbog nedostatka novca nisu uspele da se razviju. Ovde ne računam 'samizdat' stranke, koje svojim liderima služe samo za ličnu promociju, odnosno za reklamiranje poslova kojima se bave", kaže Žarko Korać, potpredsednik Vlade Srbije i predsednik Socijaldemokratske partije.
       Ima mišljenja da pojedine političke stranke služe samo da bi osnivači preko njih zaradili veliki novac na brz i lak način. Korać tvrdi da nije tačno da su stranke sredstvo za bogaćenje: "Ne tvrdim da nema političara koji su nešto uzeli, ali je mnogo verovatnije da će ponekad i svoj novac da troše. Postoje, naravno, i stranke koje su formirane isključivo radi bogaćenja, ali one su kratkog veka i to nije ozbiljna politika, već pljačka pod firmom politike. Mi smo, recimo, imali silnih problema kad smo osnivali stranku. Ko kreće u to, prvo mora da razmišlja odakle će se finansirati", kaže Korać.
      
       Blizu vatre
       Osnivačima stranke u tom razmišljanju pomaže i zakon. Evo šta kaže postojeći republički Zakon o finansiranju političkih stranaka: "Za svoje delovanje partija može sticati sredstva iz članarina, donacija, prihoda od sopstvene imovine, prihoda po osnovu vlasničkih prava u preduzećima, kredita, poklona, legata, zaveštanja, budžeta i drugih izvora, u skladu sa zakonom." Da ne bi bilo zabune koji su to drugi izvori, taksativno se nabraja da se novac ne sme primati od vlada, drugih organa i organizacija stranih država i drugih stranih lica, zatim od domaćih državnih organa i organa lokalne samouprave (osim na način utvrđen zakonom) niti od anonimnih lica preko iznosa od tri odsto godišnjeg neto prihoda stranke u prethodnoj godini.
       Novina u novom predlogu zakona, kaže Aleksandra Drecun, jeste ukidanje anonimnog donatorstva, kako bi se i time omogućila kontrola prihoda. Limitiraće se i procenat u kome se donacije mogu sakupljati u odnosu na ukupan prihod. "Sada treba da vidimo koja će institucija kontrolisati prihode stranaka, to bi možda mogla da bude Republička uprava javnih prihoda, ako se za to obuči. Radi se o kontrolisanju srca sistema, pošto je reč o kontroli stranaka na vlasti", kaže Drecun.
       Jedan od naših sagovornika iz političkih stranaka tvrdi da donatori, gotovo po pravilu, upravo žele da ostanu anonimni, a ne da "ceo svet" zna da oni finansiraju tu-i-tu stranku. Pogotovu što dobar deo njih uplaćuje novac na više strana, zlu ne trebalo. Ispostavilo se, posle promene vlasti, da su jaki biznismeni to radili i u Miloševićevo vreme. Ovo priznaje i Korać: "Veliko je pitanje da li je svaki čovek, pa i dobronamerniji, spreman da se javno obznani koga je finansirao, pa da razmišlja šta će biti kad se promeni režim." Zato sada ima rezervi prema ukidanju anonimnog donatorstva - simpatizeri opozicionih stranaka sa kojima smo razgovarali tvrde da je to način da vlast kontroliše ko finansira njene oponente. Ima i finansijera koji to tretiraju kao ulog u posao, koji se mora brzo isplatiti, po principu "ko je bliže vatrici, bolje se ogreje". Novina u predlogu zakona jeste i odredba po kojoj preduzeće-finansijer političke stranke neće moći u izvesnom periodu (dve ili četiri godine) da radi sa državom, odnosno da pruža usluge državi, kaže Aleksandra Drecun. I obrnuto - ukoliko je već u nekoj vrsti ugovornog odnosa sa državom, u izvesnom periodu neće moći da finansira političke stranke. U svetu je uglavnom određen period od dve godine.
       Drecun demantuje tvrdnje da vlast ne žuri da donese ovaj zakon, pošto time, može se pretpostaviti, prilično podseca granu na kojoj sedi. "Naprotiv, zakon je naišao na veliko odobravanje partija koje se ozbiljno bave svojim poslom, koje žele da skinu teret sa sebe i čak nas požuruju da se posao što pre završi", kaže ona.
      
       Gimnastika
       "Neko je javno rekao da stotine miliona evra idu kroz stranke. To je koješta. Naš narod je siromašan. Prvi novac dobijen je početkom devedesetih od naše emigracije, tu su se neke stranke i njihovi lideri okoristili. Prisustvovao sam izbornoj skupštini Socijalističke demokratske partije Nemačke u Hanoveru, kad je određeno da kancelar Gerhard Šreder bude kandidat stranke na izborima. Impresionirao me je izveštaj o finansijskom poslovanju podeljen delegatima - to je bila čitava knjiga. Velike evropske partije imaju ukupan godišnji obim finansija od 20 do 50 miliona evra. Mi smo od toga mnogo daleko", kaže Korać.
       U svim zemljama ima skandala i kontroverzi kad se govori o finansiranju stranaka, kaže Aleksandra Drecun. Zato se treba zalagati za otvaranje podataka, jer je to najbolji način kontrole.
       Sad, koliko će to u praksi uspeti, drugo je pitanje. Profesor Korać priznaje da "nema iluzija da se baš svaki prihod može evidentirati". Zakon ne pomaže ako se ne primenjuje. Na primer, i prema postojećim zakonima bilo je zabranjeno da javna preduzeća finansiraju političke stranke, ali valjda svako u ovoj zemlji zna da su baš ona bila glavni finansijeri. Tu se, uz malo "gimnastike", postiglo da svi papiri budu formalno čisti - javno preduzeće angažuje, na primer, neku firmu "blisku" pojedinoj stranci za neki posao, a ta firma posle 80 odsto zarade ustupi toj stranci. Isti je slučaj sa primanjem novca iz inostranstva - po novom predlogu zakona to je zabranjeno, ali ni do sada uglavnom nije stizao gotov novac, nego su formalno finansirani razni projekti. U svakom slučaju, vrlo je teško precizno ući u trag finansiranju stranaka i sve to uvesti u legalne tokove, kako je ovde moderno da se kaže. "Kad biste znali ko koga u ovoj zemlji finansira, pali biste u nesvest", kaže naš sagovornik, dobro upućen u ovu materiju.
      
       BILJANA STEPANOVIĆ
      
      
I rupe su po propisu

Sve partije u Mađarskoj koje osvoje barem jedan odsto glasova na parlamentarnim izborima, imaju pravo na podršku iz budžeta, koja se povećava srazmerno sa brojem dobijenih glasova. Novac se prebacuje na žiro-račun partija u ratama svakog meseca.
       Sve partije u izbornoj godini na osnovu broja svojih kandidata, od Ministarstva za finansije dobiju dalju državnu dotaciju, koja nije prevelika. Na osnovu Zakona o finansiranju partija u Mađarskoj, stranke mogu da skupljaju članarine, mogu da prihvate poklone, ali mogu da imaju prihode i iz privredne delatnosti koju vode preko preduzeća čiji su oni osnivači.
       Zabranjeno je primanje neimenovanih poklona, kao i primanje bilo kakvih sredstva od budžeskih organa, od državnih preduzeća ili od stranih država. Stranke u Mađarskoj, međutim, ovaj član Zakona o finansiranju partija mogu da izbegnu osnivanjem raznih zadužbina preko kojih pokloni za finansiranje rada partija i izborne delatnosti mogu da stignu bez navođenja imena poklonodavca.
       Partije mogu da imaju i svoja preduzeća ali ne u svim granama privrede. Na osnovu izbornog zakona, partije mogu da raspolažu isključivo društvima ograničene delatnosti, koja mogu da imaju samo jednog zaposlenog. Ne precizira se, međutim, da li takva pravna lica mogu da imaju akcije u nekim drugim preduzećima, što opet daje prostor za zakulisne finansijske malverzacije.
       Naravno, i ovaj propis se može izigrati ako partije svoje izdatke obračunavaju na drugi način; na primer, na teret svojih društava sa ograničenom delatnošću.
      
       SILVESTER VARGA
       (BETA)


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu