NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Velika crkva, male pare

Podizanje Hrama Svetog Save

      Još pod osmanlijskom vlašću kod Srba je sazrela ideja da se i podizanjem dostojnog vidljivog zdanja iskaže veliko i dužno poštovanje najvećem svetitelju iz roda srpskog Svetom Savi. Zato su odmah posle Berlinskog kongresa 1878. godine, kada je Srbija stekla punu nezavisnost, počele pripreme za podizanje hrama Svetog Save na Vračaru, na mestu gde su svete mošti spaljene.
       Na prvoj proslavi Savindana u slobodnoj i nezavisnoj Srbiji, u beogradskoj Bogosloviji, prigodnu besedu održao je mladi profesor Nikola Ružičić (potonji episkop niški Nikanor 1898-1911) u kojoj je istakao potrebu da se Svetom Savi podigne "vidljivi spomenik na Vračaru".
       Reči kojima je ovaj predlog obrazložio "do srca" su dirnule sve prisutne, pa su se sutradan u školskoj čitaonici okupili mnogi pobožni i rodoljubivi Beograđani i izabrali odbor koji je imao zadatak "da istaknuti predlog prouči i sve za ostvarenje istoga pripremi..."
       Ovaj odbor predložio je da se na Vračaru izgradi spomen-hram i "viši bogoslovski zavod, Akademija, gde bi se sa sviju krajeva Srbije sticali mladići da se napoje svetosavskim duhom i vrlinama kojima se on odlikovaše, a koje i danas služe za ugled svima propovednicima Boga ljubavi i pravde, kao i svim nosiocima hrišćanske vere i morala".
       U to vreme i u Srpskim novinama od 17. februara 1879. godine s potpisom S.J.N. pojavljuje se članak pod naslovom Uoči "Proglasa" za podizanje spomenika Sv. Savi na zgarištu gde je spaljen, u kojem se ističe da nema Srbina koji ne zna za Svetog Savu, jer sve što je pomoglo Srbinu da se sačuva vezano je za delo Svetoga Save, zato je svaki Srbin dužan da se oduži vidljivim znakom zahvalnosti Svetom Savi. Ali, podseća se i da "odavno je govoreno, a neki su i pokretali tu misao, da je već nastalo doba kad srpski narod treba ukupnim silama da se postara, te da podigne spomenik ili crkvu". A onda autor teksta otkriva da su u ovim novinama doznali da je ta misao i želja patriota na dobrom putu da se ostvari. Još se naglašava da su za taj cilj prvi "kamen-temeljac" postavili sin pokojnog Nikole Šotovića, beogradskog trgovca, Sava Šotović i njegov zet Nikola M. Marković, a da se mitropolit Mihailo, koji je stalno mislio o ovome, stavio na čelo društva i pozvao neke građane da u njega stupe.
       Ali kao da se u toj velikoj želji sagorelo. Tek približavanje tristote godišnjice od spaljivanja svetih moštiju podstaklo je novi polet. Početkom 1894. predloženo je da se 27. aprila te godine (po julijanskom kalendaru) obeleži veliki jubilej tužnog događaja na Vračaru. Međutim, nastale su polemike oko toga da li su mošti Svetog Save spaljene 1594. ili 1595. godine.
       Presuđeno je posle jednog teksta u zvaničnim Srpskim novinama od 15. aprila 1894. godine. U tekstu pod naslovom Dan spaljivanja moštiju Sv. Save podseća se na pisanje beogradskog lista Mir, profesora Bogoslovije sinđela Viktora, u kojem su iznete tvrdnje da su mošti Svetog Save spaljene 27. aprila 1595. a ne 27. aprila 1594. godine. A te tvrdnje iznete su na osnovu srpskih letopisa koje je Pavle Šafarik objavio 1851. godine u Pragu. U njima je zabeleženo: "1595. Sažegoše mošti Sv. Save, arhiepiskopa srpskog, Sinan-paša iz Manastira Mileševo otnese u kovčegu pozlaćenu i sažeše na Vračaru"; "1595. Odnesoše Turci Svetoga Savu iz Mileševe meseca marta 30. dana, Ahmet-beg Oćuz, a sažegoše aprila 27. na Vračaru pod Beogradom", dok u Sanaksaru Svetog Save piše: "I tu (u Mileševi) počiva (mošti) do leta 1595, kada su na zapovest Sinan-paše bile odnete i na Vračar kod Beograda spaljene." Mitropolit Mihailo prihvatio je ove navode letopisca, pa je sledeća 1895. godina, proglašena za jubilarnu, tristotu, od spaljivanja svetih moštiju.
       Jedan od problema koji je prethodno valjalo rešiti bilo je pronalaženje mesta na kojem su spaljene mošti Svetog Save. Za ovim mestom organizovano se traga još od 1840. godine, od kada je odlučeno da se u Kneževini Srbiji Savindan proslavlja kao školski praznik.
       I tada i kasnije jedino pouzdano bilo je da su mošti Svetog Save spaljene - na Vračaru. Ali, trebalo je prvo ustanoviti koji je deo Beograda u to vreme nazivan imenom Vračar.
       U devetnaestom veku, ime Vračar pokrivalo je dosta veliki prostor iznad Beograda, koji je na istoku dopirao do atara sela Višnjice, Mirijeva i Malog Mokrog Luga, na jugu do Velikog Mokrog Luga i Kumodraža, a na zapadu do Banjice i Topčidera, ali i to što je sam pojam vračar bio dosta širok, pa je, između ostalog, upotrebljavan i kao sinonim za brdo, breg ili vršak.
       Osamdesetih godina devetnaestog veka, kada se počinjalo sa pripremama za podizanje Hrama Svetog Save, Beograd je bio izgrađen i naseljen samo do Slavije i Spomeničke, danas Nemanjine ulice. A tri veka ranije rasprostranjenost Beograda bila je, svakako, dosta uža i nije išla dalje od njegovih kapija: Sava-kapije, Varoš-kapije, Stambol-kapije i Vidin-kapije.
       Zbog svega toga nikada nisu otklonjene sumnje da su svete mošti spaljene baš na mestu određenom za podizanje Hrama Svetog Save. Najčešće se pominje da bi to mesto, odakle se razvejao sveti prah, moglo biti najuzvišeniji deo današnjeg Tašmajdanskog parka. A i sam otac Justin Popović u svom Žitiju Svetog Save, bez zadrške, saopštava da je sveto telo spaljeno 27. aprila 1594. godine "u Beogradu, na Vračaru, gde se danas nalazi crkva Svetoga Marka"!
       U određivanju mesta za podizanje Hrama prevagnuli su, izgleda, jaka želja i mišljenje da je najvažnije da se podigne dostojno zdanje u slavu najslavnijeg svetitelja iz roda srpskog!
       Tih godina, kada se sa dosta žara planirala gradnja Hrama Svetog Save, predstavnik Britanskog biblijskog društva u Beogradu Fransis H. Makenzi kupio je veliko imanje od Đoke Simića, zvano "Simićev majur", koje se prostiralo između današnje Njegoševe ulice, Slavije i Kragujevačkog druma, do iza najuzvišenijeg dela tog platoa. Makenzi je ovo imanje isparcelisao i placeve počeo da prodaje po vrlo povoljnim uslovima, pa i na kredit. Jedan deo imanja Mekenzi je 1886. godine poklonio beogradskoj opštini, namenjujući ga za javne funkcije i objekte, kako bi ostalo imanje dobilo na značaju.
       Uz tu svoju oporuku Makenzi zapisuje: "Terazijska, Milanova i Kragujevačka ulica produžuju se pravom linijom kroz moju zemlju. Pa kako se ista zemlja povlači u ovom pravcu i postepeno podiže od nivelacije sokaka varoškog oko 13 metara do blizu vrha brda, to razlozi za harmoniju i lepotu zahtevaju da se glavna ulica izvede do na vrh brda koje bi se, takođe, imalo priključiti varoši, pa da se na njemu podigne jedna lepa zgrada kao što je u Parizu kod Šanz Elize. Tako bi se učinio lep završetak glavne ulice, da se podigne lepa javna zgrada na tom mestu za koju bih ja dragovoljno dao plac."
       Fransis Makenzi, koga je Srpska pravoslavna crkva optuživala za širenje nazarenstva, verovatno nije ni slutio da bi ta "lepa javna zgrada" mogao biti najveći pravoslavni hram na svetu!
       Na otkupljenim placevima iznikle su mnoge nove kuće, nastalo je jedno novo naselje koje su Beograđani, po bivšem vlasniku velikog imanja, nazvali "Englezovac".
       Kada je utvrđeno da bi baš na ovom platou dobro bilo podići Hram Svetog Save i kada je odlučeno da se krene u pregovore sa vlasnicima o kupovini željenog prostora ustanovljeno je da su tri placa na najuzvišenijem delu ovog platoa vlasništvo paroha Vaznesenske crkve Miloša Simonovića. Čim je saznao za koju namenu je potrebno ovo zemljište prota Miloš ga je odmah ustupio besplatno. Ali, to nije bilo dovoljno. Godine 1895. umro je Makenzi. U Beograd je došao njegov naslednik izvesni Gines, čija je namera bila da likvidira zaostalu imovinu. Tom prilikom posetio je mitropolita Mihaila i obavestio ga da je Makenzi jedan deo svog imanja zaveštao budućem Hramu Svetog Save, za koji je već bilo izvesno da će se graditi na tom mestu. Srpska pravoslavna crkva je još dokupila imanja, pa je tako za Hram Svetog Save i druge ustanove pod njenom upravom stvoren kompleks od oko 15 000 kvadratnih metara.
       Pripremajući se za obeležavanje tristote godišnjice spaljivanja svetih moštiju Društvo za ulepšavanje Vračara predložilo je beogradskoj opštini da se deo njihovog kraja nazvan Englezovac zvanično preimenuje i da ponese ime po Svetom Savi. Ovaj zahtev pročitan je na sednici Odbora opštine 31. maja 1894. godine, usledila je diskusija i na kraju je glasanjem odlučeno da se deo Beograda između Kragujevačkog i Smederevskog druma i Beogradske ulice nazove Svetosavski kraj, a da Oraška ulica ponese ime Ulica Sv. Save. Taj kraj kasnije je u narodu često popularno zvan Savinac.
       U godini jubileja, 1895, na Blagovesti, 25. marta, privremeni Glavni odbor Društva za podizanje Hrama Svetog Save na Vračaru, sastavljen od stotinu najviđenijih ljudi svih staleža, na čelu sa mitropolitom Mihailom, uputio je srpskom narodu proglas u kojem se, između ostalog, kaže:
       "Narode srpski!
       Pet vekova Srbin je
       u ropstvu čamio,
       Svetitelja Save
       ime je slavio.
       I sada, u danima slobode i nezavisnosti, blagodarni srpski narod seća se doba slavnih Nemanjića, ponoseći se imenom i zaslugama tih osnivača velike srpske države i srpske crkve. Nemanjići su ideal srpskog naroda, srpske mišice i srpskoga pravoslavlja.
       Kad se vladaru srpskom hoće da iskažu iskrene i tople želje i nade, onda mu Srbin ukazuje na doba slavnih Nemanjića, želi mu da stopama njihovim grede. Kad se crkvi srpskoj hoće da požele bolji dani, slava i veličina, onda se s ponosom pominju zasluge Svetitelja Save Nemanjića, koji je vazda bio i ostaće svetao primer svima arhipastirima srpskim. (...)
       Ali srpski narod, koji je dugo stajao na mrtvoj straži između Istoka i Zapada, junački podnoseći istorijsku sudbu svoju, nije uspeo da izvrši sve ono što u duši oseća, što od srca želi i što se od njega s pravom traži; nije uspeo da vidljivim spomenikom iskaže što mu na srcu leži. Zauzet u poslednjim decenijama unutarnjim poslovima, koje su sretni narodi davno posvršavali, srpski narod još nije podigao vidljivi spomenik Prosvetitelju svome, patronu srpskih škola, Svetom Savi Nemanjiću.
       Braćo! To što srpski narod do sada nije učinio, treba da učini sada. 27. aprila navršuje se 300 godina od onog zlokobnog dana, kada je plamen ognjeni spalio onoga, koji je živeo i živi u srcima Srbinovim kao budilnik svesti i narodnih osećanja.
       Mi potpisani, osećajući ono, što i svaki Srbin oseća, ma gde se nalazio, bez obzira na predele i državne granice, obraćamo se svakome bratu Srbinu i sestri Srpkinji u čijim grudima živi uspomena na Svetoga Savu, učitelja, velikog miroljupca i Prosvetitelja srpskog, i pozivamo ih da pomognu ovom velikom preduzeću, zidanju Hrama Svetom Savi na Vračarskom polju.
       Sveti Sava nas je zadužio i sa državne i sa crkvene tačke gledišta. Da bi se ova misao ostvarila, i da bi nova crkva na mestu, gde je razvijen svetiteljski prah, bila dostojni spomenik celog Srpstva, mi podjednako apelujemo na sve hrišćane srpskoga roda i srpskoga plemena, ma gde oni živeli, kao i na sve druge pobožne prijatelje i poštovaoce srpskog naroda, da svojom darežljivošću pomognu te da ovaj Sv. dom u istini bude onakav ukras koji će dostojno odgovarati velikom imenu Svetitelja trudbenika, a i prosvećenog Srpstva na izmeku XIX veka."
       Često je od tada isticano da gradeći Hram izgrađujemo sebe! Ali u namerenom poslu gradnje nije se napredovalo onako i onoliko koliko se želelo!
      
       Srbi su podizali Hram, a Hram je pokazivao pravu meru Srba!
       Ni kroz jedno drugo zdanje Srbi se nisu bolje ogledali kao narod nego kroz gradnju Hrama Svetog Save! Tu se jasno pokazivalo koliko su kad Srbi držali do svoje vere, do svog nacionalnog korena i duhovnog bića, čemu su kad težili, šta je kad za Državu a šta za Crkvu bilo najvažnije, kako se, kad i u kakvim prilikama živelo, kako i koliko su se neki krupni društveni, a posebno politički događaji odražavali na život Crkve, kad je kakva vlast bila i kad su kakvi odnosi bili između Crkve i Države.
       Na istom sastanku na kojem je osnovano Društvo za podizanje Hrama Svetog Save prihvaćena su i pravila po kojima je ono trebalo da radi. Vlasti su ih potvrdile 31. decembra 1895. godine pod nazivom "Pravila Društva za podizanje hrama prvom Arhiepiskopu i prosvetitelju srpskom Sv. Savi". Ona su kasnije, radi efikasnijeg rada Društva, bez nepotrebnih administrativnih smetnji, nekoliko puta menjana i dopunjavana, ali je suština ostala ista. Jedan od glavnih uslova bio je da "pri promenama nije smelo biti drugojačije pomisli, no da Hram Sv. Save ima da bude podignut strogo u smislu propisa koji su ujemčeni u Pravoslavlju o podizanju molitvenog doma Gospodnjeg".
       U članu 3. navode se načini obezbeđivanja sredstava za izvršenje tog zadatka. Predviđeni su sledeći načini finansiranja: prilozi Srba i Srpkinja iz svih srpskih krajeva, pomoć od države, okruga, srezova, opština i novčanih zavoda, prilozi srpskih prijatelja, zaveštanja pobožnih i rodoljubivih hrišćana, prilozi crkava i manastira, prilozi raznih udruženja i esnafa, prilozi pri kasama državnih i drugih nadleštava, prihodi od predavanja i raznih priredbi, čisti prihodi godišnji od privremene crkvice, interes od kapitala i nepredviđeni prihodi.
       Društvo za podizanje Hrama Svetog Save ostvarenje zadatka radi kojeg je osnovano, kako je navedeno i u članu 2. Pravila njegovih, otpočelo je time što je njegov privremeni glavni odbor, povodom obeležavanja tristote godišnjice od spaljivanja svetih moštiju, na Vračaru podiglo crkvicu, nazvanu Prethodni hram Sv. Save.
       Crkvica-kapela bila je skromnih dimenzija (12 x 5,30) i sagrađena je za nedelju dana. Pošto Pravila Društva tada još nisu bila odobrena, prilozi nisu mogli javno da se sakupljaju, pa su gradnju ove crkvice finansirali sveštenici i članovi privremenog Glavnog odbora "međusobno prikupljenom sumom i pozajmicom", ali i sami majstori pristali su da urade posao, a "kada odbor prikupi priloge da im se plati".
       Crkvica je osvećena 27. aprila 1895. godine, na dan spaljivanja moštiju Svetog Save.
       Ovaj dan je svečano proslavljen u Kraljevini Srbiji. A ono što se dešavalo u Beogradu ostavilo je dosta jak utisak na hroničare i očevice. Litija, predvođena mitropolitom Mihailom, krenula je u devet sati iz Vaznesenske crkve. U isto vreme s Vračara, ispred nove crkvice, otpočela je pucnjava iz prangija i jednog malog topa. Pucnjava koja je podsećala na važnost događaja, kažu, nije prestajala celog dana.
       Na čelu Litije nošen je crkveni barjak, a desno i levo od njega krstovi. Išle su pevačke družine, učenici Bogoslovije, pa onda mitropolit Mihailo sa drugim crkvenim velikodostojnicima, članovi Glavnog odbora Društva za podizanje Hrama, nosioci Ordena Svetog Save i ostalo činovništvo prestonice.
       Sveštenstvo i bogoslovi su pojali, dok je za njima, u sastavu Litije, išla "nepregledna množina blagočestivog i pobožnog naroda srpskog". Učenici Treće beogradske gimnazije stajali su u špaliru na trotoarima, a ulice su bile "zakriljene narodom i okićene narodnim zastavama".
       Litija je do novosagrađene crkvice stigla oko deset sati. Sav slobodan prostor bio je ispunjen narodom. Na osvećenje je došao i kralj Aleksandar Obrenović u civilnom odelu. Okolni domovi bili su okićeni zastavama...
       Posle osvećenja i polaganja antiminsa mitropolit Mihailo je govorio:
       "Neka se ovaj spomenik vidi svuda, neka on snaži duh naroda našega, neka on teši žalosne, a raduje srećne vesele duše, gde god Srbin živi i spoiminje Sv. Savu..."
       Prvo muško dete koje je već sutradan kršteno u ovoj crkvici dobilo je ime - Sava. Ova crkvica je još dvaput dograđivana a trajala je punih četrdeset godina.
       Izgledalo je tada da su Država, Crkva i narod zajedno na istom zadatku. Iz Narodne skupštine je stiglo obaveštenje da je votirana pomoć od 100 000 dinara za podizanje Hrama Svetog Save na Vračaru. Sveštenik Dimitrije Milenković, koji je postavljen za prvog paroha novopodignute crkvice, i sam se svim silama trudio da ovaj mali hram u kojem je počeo da služi što kraće bude u upotrebi, da se na njegovom mestu uzdigne zdanje koje će biti simbol srpske ujedinjenosti i duhovne bliskosti Svetom Savi. Između ostalog, izdao je jednu razglednicu koja bi poslužila za prikupljanje neophodnog novca, ali i podsticala na obavezu ispunjenja preduzetog nacionalnog zadatka.
       "Slika je veoma lepa i nijedna srpska kuća ne bi trebalo da je bez nje", pisale su tada "Večernje novosti", uz podsećanje da je cena razglednice jedan dinar.
       Ali priliv sredstava ni izbliza nije bio onakav kakav se očekivao. Zato mitropolit Mihailo, u svojstvu predsednika Glavnog odbora Društva, 31. marta 1896. godine upućuje novi proglas u kojem ponovo ističe da "podizanje ovog hrama treba da bude delo svekolikog srpskog naroda, kao što je život i rad srpskog Svetitelja Nemanjića Save posvećen bio svekolikom srpskom narodu" i apeluje na sve patriote i pobožne Srbe i druge prijatelje da pohitaju "sa svojim prilozima, kako bi se uskorio rad oko podizanja hrama".
       Mitropolit Mihailo upokojio se 1898. godine i nije dočekao da vidi neke konkretnije rezultate. Na njegovo mesto došao je mitropolit Inokentije, koji ubrzo po preuzimanju dužnosti piše pismo episkopima, namesnicima i protojerejima, stavljajući im u zadatak da svaku zgodnu priliku i podesan momenat iskoriste "da podsete srpski narod na njegovu srpsku i hrišćansku dužnost". Šalje raspis i pododborima "da pohitaju sa prikupljanjem priloga", pozivajući i njih da u svim prilikama podsećaju narod na ovo sveto preduzeće". Ali, "pojedini pododbori nisu se baš odlikovali vrednoćom svojom".
       Međutim, bilo je i drugačijih primera. Srezovi žički, zlatiborski, temnićki, ramski, mačvanski, kosmajski, svrljiški, trnavski, moravski i dragačevski ukupno su votirali 3 220 dinara. Ali desilo se ono što niko nije očekivao, ministar finansija i Državni savet nisu odobrili da se ova sredstva uplate za Hram. I Skupština je odugovlačila da uplati obećanu pomoć od 100000 dinara.
       Od 1897. godine vladaoci zemlje su pokrovitelji Društva za podizanje Hrama Svetog Save. A Glavni odbor ovog društva uspeo je da izdejstvuje da narodna skupština Srbije gradnju Hrama Svetog Save proglasi i za državnu građevinu, pa je 1900. godine u "Srpskim novinama" objavljen ovaj kraljev ukaz:
      
      
       MI
       ALEKSANDAR I
       po milosti Božjoj i volji narodnoj
       KRALJ SRBIJE
       Odobrili smo i odobravamo rešenje narodne skupštine od 25. januara 1900. godine koje glasi:
       "Da se veličanstveni hram Svetoga Save, koji se ima podići na Vračaru u Beogradu u čast i slavu velikoga Srbina prosvetitelja - oglasi za opštu narodnu građevinu."
       Preporučujemo našem ministru građevina, da ovo zakonodavno rešenje izvrši.
       ALEKSANDAR s.r.
       28. januara 1900. god.
       u Nišu
      
      
       Neke velike vajde od toga nije bilo...A te godine najveći prilozi stigli su od kralja Aleksandra (Obrenovića) i kraljice Drage, koji su priložili po 10 000 dinara u zlatu "u spomen dana Njihovog verenja (ispita) 15. jula 1900. godine".
       U izveštaju za 1901. godinu Glavni odbor piše da rezultat rada Društva "nije onakav kakav bi se želeo". "Dok su prve dve godine u životu ovoga društva bile neplodne zbog vode, koja je plavila veći deo naše domovine, dotle se poslednja (1901) javlja kao takva usled vatre - usled požara, koji je progutao sanitetsko slagalište. Sva pažnja srpskih darežljivih patriota skrenuta je na ovu nevolju, i prilozi, koje je narod naš mogao, u ovim dosta nezgodnim finansijskim prilikama, dati, išli su tamo da nadoknade ono što je za čitavih 20 i više godina spremano za srpske vojnike i ranjenike i što je propalo na zgarištu u donjem gradu. Kad se uzme u obzir i to, da je ovo druga nevolja na redu u prošloj godini, onda se još jače vidi uzrok zašto je ovo društvo u toj godini učinilo manje osetan korak u napretku svome."
       Prva nevolja u toj godini na koju ukazuje Odbor bila je smrt kralja Milana, zbog čega su zabave i duhovni koncerti, koji su na nekim mestima pripremani u korist podizanja Hrama Sv. Save odloženi, "jer je radosno raspoloženje ustupilo mesto opštoj žalosti za izgubljenim Kraljem oslobodiocem", pa su prioritet dobili "venci na odar blaženoupokojenog dugogodišnjeg Kralja Srbije i prilozi za njegov spomenik".
       Odbor izveštava da je blagajna u toj godini uvećana za devet hiljada dinara, što je "relativno utešna pojava" kod svih nezgodnih prilika.
       Mitropolit ponovo piše raspis sveštenicima u beogradskoj eparhiji, i arhijerejima da oni taj raspis razašalju sveštenicima u svojim eparhijama, da se zauzmu "na ostvarenju pobožnog i patriotskog društvenog zadatka". Raspis se upućuje u svim novčanim zavodima u Kraljevini. Mitropolit se molbom obraća i ministru prosvete, "da i on preko okruž. školskih nadzornika pokrene učitelje narodnih škola na obrazovanje pododbora i prikupljanje priloga za Hram Sv. Save". Piše i ministru unutrašnjih poslova, "da svojim organima skrene pažnju na ovo društvo, te da i oni življe nastanu oko prikupljanja priloga". Od ministra finansija traži da se "ne brišu sume iz opštinskih, sreskih i okružnih budžeta, koje su tamo na ovaj cilj unesene", istovremeno skreće mu pažnju, još jednom, i na ovu obećanu državnu pomoć od 100 000 dinara "koja još nije data Društvu".
       U izveštaju za 1902. godinu "Glavni odbor pred godišnjim skupom konstatuje radost, što bar toliko uspeva, da se s godine na godinu postepeno briše sumnja da će srpski narod ikad moći da se, zidanjem velelepnog hrama, oduži velikome i mnogozaslužnome Srbinu, prosvetitelju srpskom Sv. Savi".
       Ni politička previranja u zemlji koja su kulminirala "majskim prevratom" 1903. godine, kada je ubijen poslednji kraljevski par Obrenovića, kralj Aleksandar i kraljica Draga, a na presto doveden kralj Petar I Karađorđević, nisu omeli Društvo za podizanje Hrama Svetog Save da nastavi svoj rad. Sledeće 1904, o stogodišnjici Karađorđevog ustanka, Glavni odbor odlučio je da putem konkursa pribavi skice za hram, s tim da se ocena uslova konkursa, a onda i skice koje se putem njega pribave povere carskoj Akademiji umetnosti u Petrogradu, tada jakom duhovnom centru, smatrajući da će ruski stručnjaci dati stručniju ocenu od domaćih stručnjaka. Jedan od glavnih uslova konkursa, objavljenog 13. maja 1905. godine u "Srpskim novinama", bio je da buduća crkva "treba da je monumentalna a da je u srpsko-vizantiskom stilu".
       Na konkurs je stiglo pet skica. Radovi (svaki pod posebnom šifrom) prosleđeni su Akademiji u Petrograd koja je za ovaj posao oformila posebnu stručnu komisiju. Za svaki projekat dato je posebno obrazloženo mišljenje a na kraju iznet i opšti zaključak koji glasi: "Zbog značajnih arhitektonskih nedostataka, koji su označeni i pokazani u zasebnim ocenama svih predstavljenih projekata, komisija pri završenom sudu o njima, smatra za dužnost da izjavi: da s pogledom na važnost hrama, kakva mu se u stečajnom programu daje, ne može preporučiti nijedan od podnesenih projekata za ostvarenje."
       Posle ovog neuspelog konkursa privremeno se zastalo sa traženjem idejnog rešenja budućeg hrama, jer i onako nije bilo dovoljno sredstava da bi otpočela gradnja.
       Po dolasku na presto kralj Petar se zainteresovao za gradnju Hrama Svetog Save na Vračaru, a to je bio povod da se 1905. izabere odbor "za izradu cirkularnog apela na sveštenstvo, učiteljstvo, sve korporacije, novčane zavode i esnafe kojima je moljeno za prikupljanje i slanje priloga". Sledeće 1906. godine kralj Petar došao je na slavu Svetosavske crkve, "prisustvovao je obredu sečenja kolača, raspitivao se o uspehu i radu društvenom, i zaželeo da sazna gde je spremljeno zemljište za novu Bogosloviju".
       U kraljevoj pratnji tada je bio ministar prosvete Andra Nikolić, koji je, dok su išli vračarskim poljem, kazao: "Zaista, Vaše veličanstvo, svi ovi koji se trude da na ovom mestu bude hram Sv. Save imaju potpuno pravo, jer od ovoga mesta nema ni lepšega ni boljega."
       Inače, u toj godini kralj Petar i njegov Kraljevski dom upisani su u priložnike "sa znatnim prilogom od 15000 dinara".
      
       - Nastaviće se -
      
      

Prošlo je više od veka kako je počela gradnja Hrama Svetog Save na Vračaru u Beogradu. Prema najnovijem planu, građevinski radovi trebalo bi da se završe do 2004. godine, kada se obeležava dvestota godišnjica Prvog srpskog ustanka.
       Srbi su gradili Hram, a gradnja Hrama je pokazivala pravu meru Srba. I možda ni u jednom drugom događaju Srbi nisu bolje pokazali svoje osobine kao narod nego kroz gradnju Hrama u slavu svog duhovnog rodonačelnika Svetog Save.
       Hroniku gradnje Hrama, koji je u međuvremenu postao i jedan od glavnih simbola glavnog grada, NIN će objaviti u nekoliko nastavaka. Autor teksta je Jovan Janjić


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu