NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Ravnodušnost kao znak stabilnosti

U centru, kao i u dubokoj provinciji Rusije, posle "jeljcinovskih" godina masovnih manifestacija nezadovoljstva gotovo svih socijalnih slojeva, prevladavaju mir i spokojstvo

      Za Rusiju nije ništa neobično što su njene gazde u Kremlju, po pravilu, i gazde na političkoj sceni. Prvi lider postsovjetske Rusije Boris Jeljcin punu deceniju apsolutno je dominirao političkim životom zemlje, čak i kad mu je popularnost opasno opala, na isteku prvog predsedničkog mandata, uoči novih izbora. Tih meseci, novinari su zloupotrebljavali vic na račun centralne vlasti - da se imperija cara Borisa može izmeriti hektarima, koliko obuhvataju zidine Kremlja. Njegov naslednik Vladimir Putin, da je sklon samohvali, takođe bi mogao da se pohvali da je nadmašio svog prethodnika. Istraživanja pokazuju da je on jedini ruski političar kome javnost poklanja stalnu pažnju, dok svi ostali, posebno lideri parlamentarih stranaka, ne uživaju potpunu podršku čak ni svog partijskog članstva.
       U osvrtima na unutrašnju situaciju u Rusiji, moskovski, ali i neki strani politikolozi i analitičari poslednjih meseci ocenjuju da se "Putinova Rusija" znatno razlikuje od prethodne, Jeljcinove. Teza o potpunoj društvenoj stabilnosti postala je gotovo opšte mesto, pošto za nju ima mnogo osnova. Ako bi se ovo najnovije vreme uporedilo sa godinama Jeljcinove vladavine, potresane ne samo njegovim hirovitim potezima i finansijskim kolapsom, već i napetošću zbog stalne konfrontacije vlade i parlamenta i opštom neizvesnošću zbog nesigurne sutrašnjice, što je dovodilo do čestih masovnih protesta i surovih manifestacija nezadovoljstva, onda ocenama o političkoj stabilnosti koja je najzad stigla i u Rusiju ima mesta.
      
       Zamorenost od političara
       Više od ponašanja političara, u prilog predstavi o stabilnosti ide naročito novi odnos građana prema akterima javne scene i zbivanjima na njoj. Ankete potvrđuju da u stanovništvu prevladava spokojstvo (koje se, međutim, ne poistovećuje sa pomirenošću), koje se graniči sa ravnodušnošću prema svemu što se događa u tzv. visokoj politici. Na izborima više nema iznenađenja - "pobeđuje onaj koji i treba da pobedi". Nadmetanje partija koje su zvanično bile na strani Kremlja i podržavale predsednika, a međusobno se odnosile kao ljuti protivnici, danas je nezamislivo. Oba doma Federalne skupštine - Senat i Duma - više ne teraju inat Kremlju, već udarnički donose zakone, pogotovo one koje predlaže predsednik Putin, dok su Jeljcinove inicijative bile ili glatko odbijane ili se vukle kroz skupštinske komitete. I ulični protesti su minuli, a blokade pruga, kojima su pribegavali rudari da bi "odsekli" Sibir od centra postale su legenda koja se prepričava u prigodnim prilikama.
       Malo koga danas interesuje, još manje uzbuđuje, šta će reći, na primer liberalni nacionalista, lider Jabloka Grigorij Javlinski o Putinovim varijantama koje je ponudio beloruskom predsedniku Aleksandru Lukašenku umesto fiktivnog saveza Rusije i Belorusije. Ne nailaze na odziv ni pretnje lidera komunista Genadija Zjuganova da će organizovati "najmasovnije protestno okupljanje", jer se zna da njegovi mitinzi privuku tek nekoliko stotina penzionera. O stepenu ravnodušnosti prema političarima najviše govori to što čak ni egzibicije radikalnog "liberal-demokrate" Vladimira Žirinovskog više ne predstavljaju atrakciju, kao i to da ih on sam sve ređe pravi.
       Jedini izuzetak je Vladimir Putin. Sve što je u vezi s njim i dalje izaziva interesovanje i medija i najšire javnosti.
       Spokojstvo je, dakle, očigledno, u tome se uglavnom svi slažu, ali se, uprkos tome, postavlja pitanje da li ono znači da je stanovništvo - koje će iduće godine postati "biračko telo" - uistinu zadovoljno stanjem u domaćoj politici. Da li je narod zadovoljan svojim položajem i svime što se događa na političkoj pozornici?
       Odgovor glasi da je politička stabilnost u Rusiji, u stvari, samo odraz zamorenosti društva od "starih" političara i nepromenjene slike političke scene na kojoj se godinama, još iz poslednje godine sovjetske Rusije, pojavljuju jedna te ista lica, uvek sa istom pričom i uvek istim rečnikom. Iza te zamorenosti političarima koji samo zuje oko Kremlja kao da se krije i neka čežnja za novim ljudima, a svakako za novim idejama. Glavni razlog što je Jeljcinov naslednik Putin, do tada potpuno nepoznat i ne baš rođen za političara, bio brzo prihvaćen kao lider i postao omiljen u najširoj javnosti kao nijedan političar pre njega, leži upravo u tome što se pojavio kao novo lice na pozornici. Uz to i potpuno drukčije lice od onih koja su na svim dotadašnjim izborima, sa propagandnih plakata, više odbijala ljude nego što su ih privlačila: "Nije baš rusko, ali je blisko" - rekao je neko u blic-anketi onog poslednjeg decembarskog dana 1999, uveče, pošto je bila objavljena Jeljcinova odluka da se povlači i da svoj "carski tron" u Kremlju prepušta dotadašnjem premijeru Putinu.
      
       Ravnodušni građani
       Prema rezultatima najnovijih ispitivanja Instituta Ruske akademije nauka za kompleksna socijalna istraživanja, "raspoloženje javnog mnjenja daleko je od toga da odgovara onome što se podrazumeva pod političkom stabilnošću". Gotovo je obrnuto, zaključuju istraživači: javnost je potpuno nezadovoljna najvećim delom sadašnje političke elite. Prvo što pada u oči je pad nivoa podrške koju uživaju političke partije zastupljene u Dumi. Uporedo s tim, beleži se značajno povećanje broja građana koji se potpuno odriču prava na politički izbor.
       Marta 2000, na primer, tada dve vodeće "proputinske" partije - Jedinstvo i Otadžbina-cela Rusija - imale su zajedno više od trećine ukupnog biračkog tela na svojoj strani, a dve godine kasnije, maja 2002, za Jedinstvenu Rusiju, u koju su se obe pretopile, izjasnilo se tek 26 odsto građana. Broj pristalica se za to vreme smanjio još više (sa 22 na 15 odsto), isto kao i Jabloka i Saveza desnih snaga (koji mogu da računaju najviše na po pet odsto birača), dok se broj građana koji glasaju "protiv svih" ili uopšte ne izlaze na izbore udvostručio - sa osam na 15,5 odsto, odnosno sa 12,5 na 24 odsto.
       Možda je tako zato što su idući izbori još relativno daleko, pa javnost još nije počela ni da se "zagreva". Možda će tu sliku potpuno izmeniti predizborna kampanja, kad na nju dođe red, i odgovarajuća propaganda i animacija, ali sadašnji glavni akteri ruske političke scene - upozoravaju istraživači javnog raspoloženja i političkih sklonosti građana - ne bi smeli da se u to previše pouzdaju. Naime, danas gotovo polovina građana, celih 45,4 odsto, ne vidi među delujućim partijama nijednu koja bi zasluživala njihov glas.
      
       Nedostaje "prava partija"
       Takva ravnodušnost, i otpor prema aktuelnim političarima, teško da se može objasniti samo predahom između dva izborna ciklusa. Pomenuti Institut Ruske akademije nauka uočava da je opadanje spremnosti građana da podrže ovu ili onu partiju, u stvari, izraz stalne tendencije: "Svih poslednjih godina, istraživanja potvrđuju da su ugled, značaj i autoritet političkih partija kao društvenih institucija u stalnom padu."
       Eksperti, međutim, smatraju da to ne znači da su ruski građani apriori "antipartijski" opredeljeni ili da se "javnost okreće egzotičnim partijama" ("Ljubiteljima piva" i sličnim), već da su gotovo sve stranke koje su im "na raspolaganju" još od raspada sovjetskog sistema istrošile svoju privlačnost. Prema izjašnjavanju većine građana, one ne ispunjavaju njihova očekivanja, niti su onakve kakvima se predstavljaju, a najmanje ispunjavaju misiju koju proklamuju njihovi programi, posebno iz ugla socijalne zaštite stanovništva. Na drugoj strani, ankete otkrivaju da građanima nedostaje "prava partija" upravo tog profila - koja će kao glavni zadatak imati zaštitu interesa najširih slojeva stanovništva - čime se može objasniti zašto Zjuganovljeva KP gubi podršku, iako se deklariše kao zaštitnica narodnih interesa. Iako lider KP najviše insistira baš na toj funkciji svoje partije, građani je tako ne doživljavaju. I ona nije jedina žrtva kritičkog pogleda birača koji pravi razliku između programa pojedinih partija i delovanja njihovih rukovodstava i predstavnika u parlamentu i na javnoj sceni.
       Svaki peti učesnik učestalih anketa o "dobrim i lošim stranama" nacionalne političke arene izjašnjava se za partiju koja ne postoji - partiju "jakih i samostalnih ljudi". Iako se svaka parlamentarna partija takvom predstavlja, nijedna se u svesti građana ne poklapa s njihovom predstavom o "pravoj partiji". To najviše pogađa Savez desnih snaga, koji je pre pet godina startovao upravo s takvim profilom, ali njegovi lideri ni posle toliko vremena nisu u to uspeli da uvere birače (bar ne više od pet odsto, koliko obuhvata njihov glasački potencijal), kao što ni komunistima nije pošlo za rukom da ubede narod da su upravo oni njegovi najbolji zaštitnici i da je sve što oni zastupaju u Dumi, na primer, u njegovom interesu. Narod je imao dosta prilika, još u Jeljcinovom dobu, a pogotovo u Putinovom, da se uveri u suprotno.
       Nije bolja sudbina ni onih partija koje zaštitu nacionalnih interesa tesno vezuju za izgradnju države vladavine prava (kao Jabloko Javlinskog), ili se deklarišu u prvom redu kao nacionalističke (kao Liberalna demokratska partija Žirinovskog). Pokazuje se, međutim, da ni te dve partije, a s njima i nedavno osnovana Narodna partija tvrdog konzervativca Genadija Rajkova, nisu ono što odgovara zahtevima birača. Jabloko, kao i Savez desnih snaga, ima podršku oko pet odsto građana, a partija Žirinovskog jedva tri odsto.
      
       Svi se okreću Putinu
       Ali, za sve te partije je praktično pogubna potpuno nova sklonost građana, nezabeležena u Jeljcinovoj deceniji. Tek s pojavom Putina, istraživači su počeli da uočavaju da se pristalice pojedinih partija sve više okreću od njihovih lidera - svom "novom vođi", Putinu. Prema ocenama eksperata, to je posledica najšireg uverenja da on jedini među ruskim političarima "odgovara kriterijumima savremenosti", odnosno predstavi građana kakav savremeni političar treba da bude. Gotovo sve njegove ideje i potezi, ukupno držanje i aktivnost, kako na domaćoj, tako i na međunarodnoj sceni, po pravilu, uživaju potpunu podršku najšire javnosti. To se potvrdilo i u slučaju njegove zamisli da se dokrajči amorfni savez s Belorusijom - ili njenim uključivanjem u Rusku Federaciju ili prerastanjem u zajednicu država po ugledu na Evropsku uniju.
       Zato nije nimalo iznenađujući rezultat istraživanja kojim se htelo utvrditi kako se pristalice (birački kontingenti) glavnih ruskih političkih partija odnose prema njihovim liderima. Ispostavilo se da samo u slučaju KP njeno članstvo i sledbenici najvećim delom ostaju verni svom vođi Genadiju Zjuganovu, dok se pristalice svih ostalih parlamentarnih stranaka, čak i kad su u pitanju tipično "liderske", kakve su Jabloko Javlinskog i Liberalna demokratska partija Žirinovskog, radije opredeljuju za Putina nego za njihove prve ličnosti.
       U poređenju sa liderima pojedinih partija, kao potencijalnim kandidatima za Kremlj, Putin je u više nego očiglednoj prednosti - za njega se izjašnjava više od polovine ukupnog biračkog tela, bez obzira na partijsku pripadnost i simpatije, odnosno birači koji na parlamentarnim izborima glasaju za pojedine partije, na predsedničkim izborima bi se podelili (izuzev pristalica KP) između Putina i svojih lidera. Na primer, 48,8 "jablokovaca" glasalo bi za svog vođu, večitog gubitnika Javlinskog, a celih 39 odsto - za Putina. Od "žirinovaca", polovina bi bila za šefa stranke, a 41,2 odsto za sadašnjeg šefa države. Genadij Zjuganov uživa podršku dve trećine vernika KP (oko 66,5 odsto), a Putin 22,3 odsto, što je vrlo karakteristično, s obzirom na profil i ideološki talog ove biračke grupacije.
       Još je karakterističniji primer "prve moderne desničarske partije u Rusiji", Saveza desnih snaga, čije su pristalice gotovo isključivo okrenute Putinu (69 odsto), dok njegove najistaknutije ličnosti (Anatolij Čubajs, Sergej Šojgu) ili lidere partija desne liberalne orijentacije (kakav je Javlinski) kao predsedničke kandidate podržavaju samo u neznatnom procentu (svakog od navedene trojice po 2,3 odsto).
       Što se prokremljovske Jedinstvene Rusije tiče, Putin može da računa na glasove gotovo devet desetina (88,5 odsto) svih njenih sledbenika. Njeni birači, a to je slučaj i sa Savezom desnih snaga, ne vide nikoga ko bi mogao da bude zamena za Putina u Kremlju, a kao glavni motiv takvog uverenja ističe se da su ljudi "u najvećem stepenu zadovoljni time kako idu stvari" u Rusiji. Pod tim se podrazumevaju ukupna ekonomska situacija i životni standard stanovništva. Dve trećine pristalica (glasača) ovih dveju partija smatra da se stanje ruske privrede poboljšalo i "stalno poboljšava", a tako misli čak trećina sledbenika Zjuganovljeve KP. Što se "zadovoljstva" životnim standardom tiče, procenti nisu isti: u njegovom poboljšanju uživaju dve trećine centrista (Jedinstvena Rusija) i desničara (Savez desnih snaga), a samo 15 odsto levičara (iz redova pristalica KP).
      
       Zna se ko je ko
       Eksperti, podsećajući da je još na parlamentarnim izborima 1999. bilo uočeno prelivanje birača levice na stranu prokremljovskih partija - praktično Putina, koji je tada bio samo Jeljcinov novi premijer i mogućni naslednik - tvrde da je ta tendencija sada još izraženija. Naime, među pobornicima levih ideja sve je veći broj pristalica stvaranja nove "partije socijalne pravde", a kao posebnu karakteristiku takvih težnji ističu da se ne radi ni o kakvoj revolucionarnoj, prevratničkoj ideji, već o partiji "pod patronatom predsednika". Upravo vlast, to jest Putin, za razliku od KP i drugih levičarskih partija, ima na raspolaganju sve potrebne poluge i izvore za zaštitu interesa dela stanovništva koji se tako opredeljuje. Na primer, gotovo dve trećine pristalica KP ocenjuje Putina "bezuslovno pozitivno" ili "uglavnom pozitivno" - i kao ličnost i kao šefa države.
       Nije isključeno da će do idućih parlamentarnih, pogotovo predsedničkih izbora, sadašnja "partija vlasti" u licu Jedinstvene Rusije prerasti u široku proputinsku koaliciju, što bi u velikoj meri promenilo odnos snaga na političkoj sceni. U prilog tome ide napred navedeno bezmalo opšte nezadovoljstvo onim tankim slojem javne scene koji se obično naziva političkom elitom, koja se - "na fonu blistavog predsednika" - čini još bleđom nego što jeste. Zato što ljudi danas "bolje i jasnije vide" ko je ko na političkoj sceni. Danas, naime, i oni koji "spoljnu političku stabilnost" odbacuju kao nevernu sliku ruske stvarnosti priznaju da je nacija, ili bar njen značajan deo već prošao "etapu kada su sve snage i interes građana bili usmereni na elementarno preživljavanje" i da se zato na političku-scenu i političare danas već gleda drukčijim očima, i sa drukčijim očekivanjima i zahtevima, nego svih Jeljcinovih godina.
      
       BRANKO STOŠIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu