NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Bumerang

Mada na sahrani nije bio niko od najbližih suseda, "smrt SRJ" u Zagrebu nije prošla bez bizarnih koincidencija

      U Hrvatskoj ovih dana vri kao u kotlu. Loše je na državnim granicama, a još gore u vladinim kabinetima u Zagrebu. Glavni likovi nacionalne političke scene toliko su okupirani internim problemima, da im je gotovo potpuno promaklo da je sa šire regionalne pozornice sišao glavni režiser svih nevolja predratne, ratne i poratne Hrvatske. Gledano domaćom dioptrijom, naravno. U tišini i bez radoznalih svedoka, Jugoslavija je, kao pojam, praktično nestala sa političke karte Evrope. Ostali su samo geografski prostori, pod imenom Srbija i Crna Gora, ispunjeni još nepredvidljivim događajima i međusobnim odnosima.
      
       Gosti iz crne hronike
       U Zagrebu se, otprilike u isto vreme, gotovo "inkognito" pojavila delegacija iste te savezne države i sa domaćim diplomatama dugo raspravljala o međusobnim granicama. Da je ministar spoljnih poslova susedne države Goran Svilanović bio u glavnom gradu Hrvatske verovatno se ne bi ni saznalo da zagrebačka, kao i sve ostale štampe, nema rubriku "crna hronika". Njeni reporteri zabeležili su da se, prilikom odlaska iz Zagreba, delegacija Jugoslavije (ma kako se ta država u ovom trenutku zvala) sudarila sa jednim privatnim automobilom. Sudar je izazvala žena koja je vozila "BMNj". Udarila je u "mercedes" sa diplomatskom tablicom, a policajac koji je obezbeđivao VIP kolonu teško je ranjen. Nedugo zatim zabeleženo je i da šef crnogorske komisije za granice Nebojša Vučinić smatra da njegovoj zemlji pripada čitav Bokokotorski zaliv, jer ga je crnogorska policija nadzirala i za vreme još jedne nestale države - SFRJ. Upadljiva sličnost sa slovenačkom argumentacijom spora u Piranskom zalivu bila je tek uvod u prave probleme. Jer, da nevolja nikad ne dolazi sama dokazao je novi političko-diplomatski presedan. Američki Stejt department oštro je reagovao na hrvatske najave da se državni vrh možda i neće pridržavati dogovora o neizručivanju američkih državljana međunarodnim sudovima. Nekad najmoćniji "geostrateški partner Hrvatske na Balkanu" danas hladno tvrdi da oficijelni Zagreb mora da poštuje zakon. I to ne bilo koji, nego onaj na temelju koga je, o ovoj problematici, na samom početku prošlog veka potpisan ugovor između Sjedinjenih Američkih Država i - Kraljevine Srbije. Metafora "glogovog kolca" koji je ovih dana, navodno, zabijen u srca svih Jugoslavija na jugoistoku Evrope, pretvorila se tako u prvorazrednu političku i istorijsku farsu.
       Piranski zaliv ovde je i dalje na počasnom mestu. Domaći ribari već su toliko ogorčeni ponašanjem slovenačkih kolega da više ne maštaju o raketama sa "Petra Krešimira Četvrtog" u pravcu Ljubljane, već o oružju u sopstvenim rukama. Premijer Ivica Račan našao se pred ribarskim ultimatumom koji glasi - arbitraža ili rat. Pomoć u ratu protiv Slovenaca ribarima su zasad ponudili jedino bivši veterani hrvatsko-srpskog rata. Delegacija slovenačkih intelektualaca u međuvremenu je zaustavljena na graničnom prelazu u Istri, a njihov neuspeli dolazak u Hrvatsku umnogome je podsećao na "izvoz revolucije" koji se, krajem osamdesetih, iz tadašnje Srbije širio prema severu i zapadu. Od najkultivisanijih, najracionalnijih, najpragmatičnijih i najmiroljubivijih suseda, Slovenci su se u političkom rečniku Hrvatske odjednom pretvorili u "alpske Srbe" koji opasno prete, ne samo Piranskom zalivu (Savudrijskoj vali) i ostalim domaćim granicama, nego i opstanku vlade premijera Ivice Račana.
      
       Pohod "alpskih Srba"
       U čitavoj političkoj javnosti Hrvatske ponovo su odjeknula predizborna zvona, ali ovaj put u daleko komplikovanijim odnosima nego pre dve godine. Naviknuta na oštre podele među strankama, od njihovih pragmatičnih političkih programa do naoko nepomirljivih ideoloških orijentacija, javnosti je bila potrebna brza priprema za moguće promene. Zbog čvrstog stava međunarodne zajednice prema čitavom "Dadžtonland" regionu, prevremeni izbori u Hrvatskoj malo su verovatni, ali su se u javnom opticaju ipak pojavile neke prilično šokantne varijante. Najbombastičnija od njih govori o velikoj postizbornoj koaliciji bivše i sadašnje vlasti.
       Da SDP i HDZ zaista mogu uspešno da pronađu zajednički politički jezik, u to ne treba nimalo da se sumnja. Na njihovoj strani je i predizborna aritmetika koja kaže da obe stranke na izborima mogu da dobiju i do 30 odsto glasova, a to navodno garantuje veoma čvrstu zajedničku vladu. Svima koji i dalje ne vide kako bi "anacionalna levica" mogla da sarađuje sa "nacionalističkom desnicom" ponuđena je teoretska zakuska u vidu "psećeg kolačića" koji ponovo vređa dobar politički ukus i inteligenciju prosečnog građanina Hrvatske. Bez aktuelnog premijera najjača opoziciona stranka u Hrvatskoj ostaje bez posla, a njeni retorički ispadi gube na uverljivosti. Ovaj politički aksiom dobio je, međutim, i dodatak koji odjednom treba da dokaže kako i Ivo Sanader sa svojom Hrvatskom demokratskom zajednicom treba Ivici Račanu i ostatku državne vlasti. "Neokomunisti" bi, tvrde domaći medijatori javnog mnjenja, tako na duži rok mogli da umire ekstremnu desnicu, a HDZ bi bila prisiljena da efikasnije drži pod kontrolom svoje "jastrebove". Neki čak tvrde da je to nešto najbolje što bi Hrvatskoj moglo da se desi, jer bi država tako i definitivno ušla u "postideološko političko razdoblje". Ovakva politička hipoteza sjajna je nacionalna perspektiva, ali samo u vladinim i pripadajućim žurnalističkim laboratorijima. Brutalna dnevnopolitička realnost današnje Hrvatske pokazuje, međutim, da nacionalno, političko i ideološko pomirenje nacije nije pitanje koje može da se rešava dekretom i na papiru. Ako se to i pokuša, scene poput onih u kojima se kod Zadra fašističkim pozdravom otkriva spomenik "svim žrtvama svih ratova" mogle bi da postanu uobičajene. A ako se to dogodi, Hrvatska će možda zaista postati etnički i nacionalno izmirena zemlja, ali neće prestati da bude država čiji su stanovnici i dalje taoci građanskog razdora. To što je Jugoslavija u međuvremenu umrla, ne znači da se Hrvatska odrekla njenog "zagrobnog života".
      
       ZORICA STANIVUKOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu