Sirove kafe na svetskom tržištu ima u izobilju i njena cena je za proizvođača najniža za poslednje tri decenije. Ali, zato cena "espresa" u kafiću sa šarenim suncobranima uporno i iritantno raste, zahvaljujući, pored ostalog, sprezi trgovine i politike

      Svi znamo priče o zlom kapitalizmu u kome se spaljuju viškovi kafe u zrnu, kao što se kod nas spaljuju zaplenjene švercovane cigarete, samo da bi ona "prava" i nezamenljiva jutarnja kafica zadržala svoju cenu. Priča se donekle i sada ponavlja, jer je kafa, kako to kažu stručnjaci, ciklični usev, čija je cena najviše podložna delovanju ponude i potražnje. Ali, nova priča sadrži misteriju: sirove kafe na svetskom tržištu ima u izobilju, a cena "espresa" u kafiću sa šarenim suncobranima uporno i iritantno raste.
       Na toj misteriji nastali su novi pojmovi. Postoje "čista", "politički ispravna", "organska", "cene vredna", "održiva", "ekološka", "zaštićena", pa čak i "u senci gajena" kafa. U Americi, gde su magnati kafe najmoćniji, spretni političari traže da poznate mešavine poznatih firmi dobiju svoje zaštitne znakove, iz Afrike je došao predlog da razne polusorte, zavisno od regija, dobiju ozakonjene nazive kao što poznata vina imaju appellation, plantažeri u Latinskoj Americi se orijentišu na najbolje vrste "arabike" i prestaju da proizvode manje kvalitetnu "robustu", a neki farmeri prelaze na druge, isplativije kulture.
       Ova poslednja pojava pogodiće naše ljubitelje kafe na čudan način. Kod nas se najviše pije "minas", koji je manje kvalitetan od "santosa", recimo, ali je nezamenljiv za spravljanje turske kafe na koju smo navikli. A u brazilskoj državi Minas Žerais farmeri se sve više orijentišu na svinjogojstvo, i to uz pomoć države, jer njihova kafa nema dobru prođu već decenijama.
       Decenijama traje i bitka za cenu one prave i najbolje kafe. Prošlogodišnji plan Asocijacije zemalja proizvođača kafe bio je da jedna funta (453,6 grama) ne sme da padne ispod 95 centi. A sada je cena jedne funte kafe na Njujorškoj berzi 42 centa. To je najniža cena najbolje vrste kafe za poslednje tri decenije. Ako se ima u vidu da kafa, od zelenog zrna sa plantaže do tegle ili konzerve instanta iz samoposluge, prolazi kroz duži lanac posrednika od bilo kojeg drugog proizvoda prehrambene industrije, jasno je da najmanje dobija sam proizvođač. U proseku je prihod odgajivača kafe ove godine opao za 50 do 60 odsto u odnosu na stanje iz devedesetih godina. Neki su prinuđeni da prihvate otkupnu cenu koja je niža od proizvodne.
       U lancu posrednika pak cena se zida na gotovo besraman način. Farmeri prodaju sirovo zrno po ceni koju im određuju lokalni nakupci. Oni zarađuju na preprodaji i prosleđuju robu krupnijim nakupcima koji je, opet, prodaju distributerima ili izvoznicima. Uskladištenje, transport do izvoznika i, naravno, profit posrednika podižu cenu za 50 odsto. Izvoznik na ime transporta i osiguranja uzima najmanje 10 odsto, plus svoj profit.
       Uvoznik je taj koji, uz krupnog distributera i prerađivača, najviše zida cenu, jer je carina na kafu, kao i na alkohol ili duvan, veoma važna stavka u finansiranju državnih budžeta. Potom slede pržionice i prerađivači sa svojim profitom koji je sve veći što je društvo razmaženije. Na kraju lanca su veletrgovina sa svojom i maloprodaja sa svojom maržom.
       Dok svi u lancu imaju kartele za zaštitu svojih interesa, proizvođači kafe izgledaju najmanje složni u zaštiti svojih prava i interesa. Već pomenuta Asocijacija zemalja proizvođača kafe, čije članice daju dve trećine svetske proizvodnje sirove kafe, postigla je 1989. dogovor o izvoznim kvotama, po ugledu na izvoznike nafte. Nisu se svi, međutim, pridržavali dogovora, jer, za razliku od naftaša, koji su bogati, mnoge monokulturne zemlje Afrike i Latinske Amerike su siromašne i žive gotovo isključivo od prodaje i izvoza kafe.
       Tako je na tržištu više kafe nego što je potrebno. Cena je padala, a tome su doprinele i zemlje van Asocijacije, kao, na primer, Vijetnam, Indija i Indonezija. Njih se nije ni ticao tuđ dogovor. Vijetnam je postao drugi svetski proizvođač (jeftine) kafe, odmah posle Brazila. Ali je potom osetio krizu koliko i svi drugi. Ono što proizvođači sada mogu da urade - ako ne žele da spaljuju ovogodišnju žetvu, što većina ne želi - jeste da se pridržavaju dogovora o proizvodnim i izvoznim kvotama i da gaje kvalitetniju kafu. Zanimljivo je da su hiperprodukciji kafe na apsurdan način doprinele međunarodne finansijske organizacije, kao što su MMF i Svetska banka: davale su proizvođačima kredite koji ovi ne mogu da otplate, jer ne mogu da prodaju svoju robu.
       Tako cenu sada formiraju svi, osim samih proizvođača. I tu počinju da se prepliću trgovina i politika. Ako trgovina radi na popularisanju specijalnih mešavina kafe, sugerišući potrošačima i "miris i ukus", kako se to kaže u reklami jednog našeg distributera, političari mogu da proizvod učine privlačnijim, potencirajući njegovu tobož nekomercijalnu vrednost. Ako se političari zalažu za, na primer, "održivu", "ekološku", "zaštićenu" ili "u senci odgajenu" kafu to bi trebalo da znači brigu za ljudsko zdravlje i podređivanje proizvodnje i potrošnje razumnoj ekološkoj politici. To je kafa bez pesticida, koja je rasla u senci drveta ispod kojeg najbolje uspeva, dakle na mestu na kome su očuvani prirodni habitat biljke i biološka ravnoteža, a ne na proplanku iskrčene džungle, na kome je uništena iskonska čista priroda.
       I u trgovini i u politici uvek je bilo raznih šarenih laža. Ovo je jedna od onih koje su vešto smišljene i koje imaju šansi da se, na veliku žalost proizvođača kafe, verovatno dugo i održe.