NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Nevolje sa izborima

      Nedavno su nam uveli takozvanu kablovsku televiziju. Što je posebna priča. Jer sve je to "takozvano" s obzirom na to da se - koliko sam uspela da shvatim - ceo poduhvat može svesti na ono što savremeni svet naziva krađom intelektualne svojine.
       Ali, tu nije kraj mojim nevoljama sa kablovskom televizijom. Ranije sam bila nezadovoljna (pa i besna) što iz dorćolske rupe i sa sobnom antenom ne samo da ne mogu da "uhvatim" sve TV kanale koji mi se nude, već i ono što vidim - uz nešto malo časnih izuzetaka - ima očajnu sliku. E, sad sam dobila šta sam tražila! Samo što sam sad izbezumljena jer ne znam šta ću pre. Da li ružičasti film (ove nedelje sa božanstvenim Harisonom Fordom), ili nešto pod palmama? Možda neki zanimljiv okrugli sto oko koga se priča o aktuelnoj temi, ali baš u to vreme počinju vesti kojima najviše verujem, dok nam na omiljenom Si-En-Enu sipaju informacije o događajima koji zanimaju čitav svet, a na Bi-Bi-Siju isto to samo malo umivenije i umerenije. Ni sport mi nije mrzak. Da ne govorim o tome kako ove nedelje nisam ravnodušna ni na ono što imaju da nam kažu brojni predsednički kandidati, koji se, opet, pojavljuju nekako u isto vreme na desetak različitih kanala. Pa se sad snađi! Daljinski upravljač samo što nije doživeo kratki spoj. I hoće ako ga ja ne doživim pre njega. Najgore od svega je što ništa od toga što vam nudi tih tridesetak programa, zapravo, nije vredno truda čak ni pritiska na daljinski upravljač.
       Jedna stvar me, ipak, fascinira. Ne znam da li je to opštepoznata činjenica, ali primetila sam da su avioni između Podgorice i Tivta, sa jedne, i Beograda, sa druge strane, uvek puni. Bez obzira na to da li letite JAT-om ili "Montenegrom". A ako već toliko naroda putuje gore - dole, pomislili biste da se mediji utrkuju da ih obaveste o jednoj, svakako, nužnoj stvari: kakvo će sutra biti vreme tamo gde putuju. Ne u Crnoj Gori. Tamo je i vremenska prognoza, izgleda, politika. Obavestiće vas, naime, kakvo će vreme biti u Crnoj Gori i Evropi, ali ne i kakvo će biti u Beogradu.
       Posebno je obeshrabrujuća činjenica da se na ovim prostorima masa novinara i urednika i ne trude da budu to što treba da budu - novinari i urednici. Nekada je vladalo uverenje da je najgore što se novinaru može desiti - da dobije ispravku. Danas kao da ogroman broj onih koji se bave tom profesijom uopšte ne haje kad objave netačnu činjenicu.
       Najgore je što deo novinara prosto prezire svaki pokušaj da im se nešto pojasni. Recimo, Svetska banka je nedavno organizovala nezvaničan susret sa novinarima (ono što na Zapadu zovu brifing) kako bi ih detaljno upoznala sa jednim, inače tehnički vrlo komplikovanim, projektom u Jugoslaviji. Malo ko je, prvo, razumeo značenje "brifing", pa stigoše sve sa kamerama i magnetofonima. Kad je taj nesporazum rešen, nekoliko kolega (sve sa TV) lepo se okrenulo i otišlo. A mene je potpuno dekuražirao komentar novinarke TV "Politika" koja se svojoj ekipi obratila rečima: "Ma ovo je neko obrazovanje o projektu Svetske banke. Idemo, nije to za nas." Posle će ta mlada koleginica objašnjavati svojim gledaocima da kredit za stan/kuću znači da nešto što košta 40 000 evra plaćate 74 000 evra. To što ona ne zna i nikada neće naučiti da 40 000 evra danas i za deset godina (kada treba da vratite kredit) nije, ne može da bude i nikada neće biti isto, je tragično, ali nije sudbonosno. Sudbonosno je to što je ona u prilici da takvim glupostima puni uši svojih gledalaca, koji zato ne samo da neće imati prilike da nauče značenje pojma tržišne privrede, već time smanjuju i svoju šansu da ikada kupuju nešto na kredit.
      
       VESNA KOSTIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu