NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Priključak severoistoku

Litvanija, Letonija i Estonija, tri zemlje na obalama Baltičkog mora, nalaze se pred odsudnim odlukama o datumu svog skorog priključivanja vodećim evroatlantskim integracijama - Evropskoj uniji i NATO-u

      Samiti NATO-a ove jeseni u Pragu i Evropske unije decembra u Kopenhagenu doneće, kako se već najavljuje, konačan odgovor o datumu prijema kandidata. Time će se staviti tačka u procesu zaokreta koji su baltičke zemlje započele 1991. godine. Izbori koji se tokom ove jeseni očekuju u Litvaniji i Letoniji u osnovi ne mogu tu nešto bitnije da promene, jer su glavne političke snage u tri zemlje opredeljene za ulazak u NATO i Evropsku uniju.
       Priključenje baltičkih republika Uniji i NATO-u predstavljaće, prema mišljenjima niza politikologa i poznavalaca međunarodnih odnosa, do sada najradikalniji potez kojim se menjaju politički rasporedi na kontinentu. Naime, pre jedva nešto više od jedne decenije, tri baltičke republike još su se nalazile u sastavu SSSR-a. Pošto su se, svaka na svoj način, 1991. godine izdvojile i povratile samostalnost, krenule su putem tržišnih reformi i ukupnih transformacija sistema. Sada se Litvanija, Letonija i Estonija pojavljuju kao prve među bivšim sovjetskim republikama koje će se uskoro i zvanično naći "na drugoj strani", u grupacijama koje su, dok su bile unutar SSSR-a, tretirane kao neprijateljske. Naravno, dosta se toga promenilo i na drugim stranama. Pre svega, SSSR više ne postoji. Ruska Federacija, koja i sama ima sporazume o saradnji sa NATO-om i Evropskom unijom, gleda sada i mada ne bez zebnje, pragmatičnije nego pre nekoliko godina na institucionalizaciju političkog i ukupnog zaokreta tri baltičke republike, sa kojima je pola veka bila u zajedničkoj državi.
      
       Tri profila u jednom
       Litvanija, Letonija i Estonija ostvarile su krupan korak u transformisanju. Ekonomski i društveni pokazatelji ukazuju na rast dohotka, određenu stabilizaciju, relativni rast standarda i porast stranih investicija. Posebno su značajne i vidljivo pojačane i sve razvijenije veze u regionu, a naročito sa Evropom i SAD. Napredak je očit, ali su problemi takođe brojni i složeni, a zaostajanje za Evropom je i dalje veoma izraženo.
       Tri zemlje zajedno pokrivaju površinu ne veću od 120 000 km kvadratnih sa manje od osam miliona stanovnika, ukupno. To se unekoliko smatra povoljnom okolnošću jer, kako se na Baltiku procenjuje, Evropskoj uniji će biti mnogo lakše da pomogne svojim malim članicama nego što bi to bila u stanju da učini kada bi se radilo o većim državnim tvorevinama. Mada je ova teza ranjiva iz prostog razloga što su principi Evropske unije vrlo jasni i sve se podvodi pod broj stanovnika, ovakvo očekivanje je prisutno.
       Profili tri zemlje u ovom času pokazuju da je najviši dohodak po stanovniku u Estoniji (3 800 evra), dok je u Litvaniji i Letoniji nešto niži, po 3 300. To je daleko od srednjeg iznosa evropske petnaestorice (22 000 evra) i možda se slika o zaostajanju u ovom segmentu najbolje uočava.
       Stopa rasta je u Estoniji 6,9, Letoniji 6,6, dok je u Litvaniji nešto niža - 3,3. To je dobar znak da su privredni tokovi krenuli. Pokazatelji o nezaposlenosti variraju, ali nisu posebno zabrinjavajući jer ne prelaze znatnije preko evropskog proseka. Inflacija je u osnovi obuzdana i iznosi nekoliko procenata, ali ono što zabrinjava sve tri zemlje je "bela bolest". Litvanija, Letonija i Estonija se nalaze na čelnim mestima u svetu kada je u pitanju najsporiji rast populacije odnosno njeno starenje i nedovoljno obnavljanje. Životni vek je niži nego što je evropski prosek, a u statistici zemalja koje imaju više žena od muškaraca (preko 10 odsto) tri baltičke republike su na čelnim mestima.
       Sve u svemu, očito je da čin prijema ne samo da neće označavati dostizanje evropskih standarda niti "ulazak u luku bez vetrova i bura", već novu fazu u procesu prilagođavanja i usklađivanja sa načelima i praksom EU i NATO. Završne pripreme i pregovori o pristupanju su, izgleda, nekako i najteži. Granični prelazi prema trećim zemljama moraju odgovarati oštrim standardima i propisima EU, moraju se zatvoriti prodavnice bescarinske prodaje, ukomponovati u domaće zakonodavstvo svi evropski propisi i obaveze.
      
       Kalinjingrad
       Sve to košta i "komplikuje" život strukturama i aparatu u baltičkim zemljama pa se, na primer u Litvaniji, pojavljuju i rezerve u neophodnost takvih detaljisanja, jer ih podsećaju na propise centralističke države kojima su ih nekada opterećivali i na čije su demontiranje "potrošili" čitavu deceniju.
       Ali, svest da nema alternative procesu prilagođavanja Evropi ipak nadvladava iako se, od zemlje do zemlje, svako od kandidata suočava sa više ili manje izraženim ostacima prošlosti, nepoverenja i netolerancije.
       Pribaltički kontinentalni pojas, pored teritorija tri baltičke republike čini, počev od Gdanjskog zaliva i poljsko-ruske granice, i Kalinjingradska oblast, koja se od Drugog svetskog rata nalazi u sastavu Ruske Federacije. Ulaskom Litvanije, Letonije i Estonije u Evropsku uniju i NATO, evroatlantske pozicije prema Rusiji, naravno i prema Belorusiji, dobijaju na težini, a u posebno delikatan položaj dolazi Kalinjingradska oblast. Mada niko u ovom času ne dovodi u pitanje suverenitet Rusije nad ovom oblašću, nešto većom od Crne Gore na primer, ona postaje izdvojena enklava s kojom komunikacija iz drugih delova Rusije, zbog propisa Evropske unije prema trećim zemljama, postaje izuzetno složena.
       Kalinjingradska oblast biće uskoro okružena dvema članicama EU i NATO-a, Poljskom na jugozapadu i Litvanijom na jugoistoku. Da li će Rusija, za sada izgleda da neće, pristati da njeni građani iz Kalinjingrada za Moskvu, na primer, putuju jedino uz poljske ili litvanske tranzitne vize, a naravno i obratno, iz Moskve za Kalinjingrad?
       Treba očekivati da će se ovo rešiti odgovarajućim kompromisom. U tom smislu se već čine neki pokušaji, za koje je sada zainteresovana ruska strana. Poljaci i Litvanci poručuju da ne žele da budu zaobiđeni prilikom rešavanja i zauzimaju dosta tvrd stav u prilog vizne obaveze. Međutim, problem je mnogo složeniji. Budućnost ruske enklave unutar moćne Evropske unije i NATO-a svakako će zavisiti od stepena interesa i saradnje koji se budu ostvarivali između Rusije s jedne i NATO-a i Evropske unije s druge strane. Nesporna je pri tom strateška važnost ukupnog baltičkog prostora.
       Da li je, na primer, pristupanjem tri baltičke republike EU i NATO-u zaokružen proces pripajanja pribaltičkih obala evroatlantskom svetu, odnosno kako i koliko Kalinjingradska oblast može izdržati kao enklava? S druge strane, pokretanje njene budućnosti sada, može se pokazati i kao svojevrsna "Pandorina kutija". Mogu, naime, nastati problemi s obzirom na to da još uvek, bez obzira na sve osude i izjave o nelegitimnosti, neke odredbe iz tajnih protokola Ribentrop-Molotov žive u praksi. Iznošenje tih pitanja na dnevni red uzburkalo bi stanje u širem regionu pa treba očekivati dogovore koji bi to izbegli.
       Kako sada stvari stoje, ne treba isključiti da i samo stanovništvo Kalinjingradske oblasti na odgovarajući način počne da se oglašava. Treba, pri tom, imati u vidu da su delovi Kalinjingradske oblasti nekad bili deo Litvanije, da svest o tome nije zamrla, kao što nisu zamrla zamršena pitanja prošlosti između Poljaka i Litvanaca. Sve se ovo po svoj prilici ima u vidu. Demokratski tokovi razmišljanja i interesnih povezivanja, razvoja i ličnih kompromisa upravo na ovom prostoru treba da budu razložno primenjivani i sprovođeni. Izuzetno je važan princip uvažavanja svih zainteresovanih, kao i nedovođenje u pitanje saradnje i bitnih interesa Ruske Federacije i drugih subjekata u širem regionu.
      
       VLADIMIR STANIMIROVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu