NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Prepoznavanje daha

Margita Stefanović
(1958-2002) heroina rokenrola

      "Ne bih želela da pričam bajke, a nisam sigurna da bi ljudi prihvatili priču o stvarnosti. Svi se trude da sačuvaju sebe u društvenim okvirima, koji su vrlo uski." Ovako se Margita Stefanović odupirala razgovoru o sebi, s proleća 1998. u jednom od retkih intervjua koji je dala posle smrti Milana Mladenovića i gašenja EKV. Razgovor je trajao čitave noći, sa čestim, spontanim odlascima u druge teme. Bila je aktivna u potrazi za definitivnim odgovorima, do kojih je, moguće, došla poslednjih dana ovog leta.
      
       MILAN I KOJA: Sećam se da sam se u detinjstvu osećala bolje i lepše, kad bih čula zvuk koji se ne dâ lako objasniti. Pohađala sam sve vrste škola, učila sam i sviranje na klaviru. Fascinirala me je njegova moć da ispriča priču, recimo, o kapima vode. Muzika je morala mnogo da se vežba, i te vežbe su se ticale stida i snalaženja među ljudima. A ono je bilo najlakše kad se nađeš u muzici.
       Moje zanimanje za rokenrol došlo je sa oduševljavanjem za omote originalnih ploča. I kroz osećaj snage koju ima ta muzika. Zvuk koji daje energiju i njom te vezuje za sebe, ukoliko se prepoznaješ u nečemu spolja.
       Prvi put sam zasvirala na jednom rođendanu u Ljubljani. Toliko sam bila odlepila na neki solo "Stonsa", da su morali da me opomenu da prestanem. Oni su prvi konstatovali da mogu da sviram rokenrol, te ja ostadoh u njemu. Počela sam da sviram sa Gagijem, svojim polubratom koji je sa Milanom Mladenovićem svirao u "Limunovom drvetu". Vidim sebe kako virim iza podrumskih vrata, na nekoj probi. Sviraju Milan i Koja - a, to je to! Pa, dobro, može! Obraduješ se kad prepoznaš nešto svoje u muzici. Ja sam prepoznala svoj dah.
       U trenutku kad sam došla u "Katarinu II", dobila sam pismo od mog dečka iz Venecuele. Bio je to poziv da dođem tamo, i ja odlučih da odem. Milanu sam rekla da ću se vratiti, i svaki sledeći put vraćala sam se u to nešto, isto. Od 1982. kreće moje zagrevanje u rokenrolu, mada sam još svirala klasičnu muziku. Završavam i svoje studije arhitekture, upisujem se na arheologiju, i - sviram. To je magija, jedino nešto na šta mogu da utičem svojim životom.
      
       EKATERINA: Pesme je uglavnom pisao Milan, bio je - čovek glas. Izgovarao je reči, tako jednostavno. I kad je bilo najneprijatnije, sa njim je bilo prijatno raditi. Ja sam zapisivala note, bila neko ko je povezivao naš izraz. Koristila sam krstiće i svakojake znakove za potpis, preko toga što sviramo. Ne bi li nas to asociralo na nešto što je svima zajedničko, što bi bilo sinhrono.
       Mada smo dobijali komplimente, s našom prvom pločom nije išlo lako. Došli smo u sukob sa ljudima iz PGP-a, tako da je naš prvi album "Katarina II" objavila RTV Ljubljana, tek 1984. Bili smo uporni da završimo ono što smo umislili da možemo. Reakcije su bile veoma pozitivne, naročito u "Džuboksu". Meni je taj prvi album više ličio na gregorijanski koral, nego na lažnu harmoniju.
       Vrlo brzo snimili smo drugi album, takođe po imenu grupe "Ekaterina Velika". U međuvremenu bend su napustili Gagi i Vd, došao je novi bubnjar Firči. I promenili smo ime. Katarina je bilo ime devojke, Gagijeve neuzvraćene ljubavi.
       Mislila sam da ćemo ostati na filozofiji tog drugog albuma, ali nismo. Počeli smo da kombinujemo razne vrste znanja i iskustva, koji su se najmanje ticali droge ili transseksualizma. Ili, ne znam čega sve, što se pripisuje grehu. Hoće li se, već jednom, reći, da je pravi greh odbaciti sebe, osnovno ja s početka!?
       Prva ploča sažimala je najveće različitosti: različite svetove ljudi i njihova iskustva. Druga ploča je to što jeste, meni uvek najdraža. Treći album "S vetrom uz lice" jeste taj, neki paralelizam iliti dvojstvo. Već na njemu počinju sećanja, za koje ne znaš odakle dolaze i kuda idu. Na njemu je i "Novac u rukama", meni najomraženija naša pesma. Ostali albumi bolje da ne postoje. Lakoća navike me izbezumljuje.
       Ne računam ploče u svoju imovinu i ne brojim ih brojevima. Sećam ih se po vremenu, kako smo ga provodili. A često smo se dovijali, kako da preživimo. Svirali smo po radnim akcijama, spavali u domovima zdravlja... Sećam se kad su akcijaši tražili da im sviramo hitove "Plavog orkestra". No, Milan nije nosio kačketić, pa se ne iskazasmo dovoljno dobro. Svako jutro odlazila bih "Lastinim" autobusom do projektantskog biroa, da zaradim koji dinar, da skuvamo nešto. Tako je to izgledalo.
      
       ISKORAK U VREMENU: Milan je pokušavao, na svaki mogući način, da zaokruži svoj rad. Prvi je, svesno, izgubio kontakt sa onim što bi se moglo nazvati stvarnost. Kad toga više nema, možeš da životariš, svoje vreme si izgubio. Imao si ga, nisi ga pretvorio u broj, ni u vrednost, niti si sposoban da obnavljaš vrednosti. Da je ponavljaš, želiš još manje. A to što želiš je neostvarivo - ne tiče se krila orlova, niti znakova pisma. Milan nije prihvatao realnost, koja se početkom devedesetih naglo promenila. Došlo je do njegovog iskoraka u vremenu, a kad sebe izmesti sa mesta kojem pripada, čovek se obično razboli.
       Poslednji album "Neko nas posmatra" uradili smo 1993, potom je Milan otišao na operaciju. Strašno teško doživela sam njegovu bolest, pokušavala sam da ga ubedim da ne treba da ide u mrtve. Nisam ga dovoljno dobro ubedila. Njegova poslednja reč bila je: Hajdemo!
      
       OĆUTATI PESMU: Jedne godine je Bojan Pečar, naš basista, na nekom pesničkom mitingu, raširenih ruku oćutao svoju pesmu. Nedavno se to dogodilo i meni, sa "Orgazmom" na koncertu u Nišu. To se Giletu nije baš dopalo. Nekako, ne mogu da sviram. Predala sam svoja dokumenta na konkurs u jednu građevinsku firmu. Nemam socijalno osiguranje, ne znam da li ću uspeti...
       Dok ne potrošimo sve što imamo, neće biti ničeg novog. Moraćemo da jedemo i ono što je trulo, maštajući da je živo; da je mlado, bremenito i plemenito. A citat za kojim htedoh maločas posegnuti, glasi: "Zar je sve naše plođenje bilo, da pred očima slike stvaramo..."
      
       LJUBIŠA STAVRIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu