Čitajući tekstove zagrebačkog "intelektualnog zabadala" objavljene od 1995. do 1997. godine lako je zaključiti da se radi o zajedljivoj kritici domaćeg javnog mnjenja iz doba vlasti HDZ-a i pokojnog Franje Tuđmana

      Semantički rat', dakle, bio bi 'rat za značenja', za one sitne 'pomake' u kakvoj definiciji ili kratici, ali koji mogu i trebaju određivati nešto značajno. Sa 'sitnim pomacima' u semantičkim zavrzlamama jedini je problem u tome što ih svatko može navlačiti na svoju stranu i tumačiti kako mu odgovaraju, ali to je ono u čemu smo svi 'ovdje' odavno dobro izvježbani", zapisao je Igor Mandić u svojoj tek objavljenoj knjizi "Bijela vrana". Poznati hrvatski publicista, polemičar, ili, kako se sam opisuje, jedno "kritičarsko zabadalo", u ovoj je knjizi u izdanju zagrebačke "Prosvjete" sakupio tekstove objavljene između 1995. i 1997. godine. Bila je to, kako stoji u podnaslovu dela, "panorama (nekih) naših dana". Svaki tekst u ovoj panorami koja je već nazvana "intelektualnom prozom", bilo da je posvećen jeziku, politici, sportu, estradi ili nacionalnoj državi zapravo je zajedljiva kritika domaćeg javnog mnjenja iz doba vlasti Hrvatske demokratske zajednice pokojnog predsednika Franje Tuđmana.
       U takvom političkom i psihološkom kontekstu posebno se ističe putovanje Igora Mandića u Beograd i intervju nedeljniku NIN iz 1996. godine. Njegovi pogledi na kulturnu scenu Zagreba i Hrvatske iz perspektive beogradskih Terazija i Knez Mihailove ulice zapanjili su tada ne samo "državotvorce" u domaćoj kulturi i književnosti, nego i kolege u Društvu hrvatskih književnika koji su, barem deklarativno, zazirali od tog razvikanog epiteta. Povratak u Zagreb Mandiću je doneo mnoge neprijatnosti, ali i nesumnjivu reklamu. Pogotovo njegova polemika sa uglednim krležologom Stankom Lasićem koji se nije složio s ocenama pisca "Bijele vrane" da hrvatska književnost i dalje treba da neguje veze sa književnostima najbližih suseda od kojih su Srbi na prvom mestu. Lasić je odmah izjavio da je, posle sloma bivše Jugoslavije i neodržive sinteze književnosti njenih naroda i narodnosti, sve što se događa na literarnoj sceni Srbije za njega interesantno u istoj meri u kojoj ga zanima i književnost naroda Bugarske.
       Predstavljajući svoju knjigu u knjižari "Prosvjeta" na Preradovićevom trgu u Zagrebu Igor Mandić nam je rekao da i dalje razmišlja o nastavku svoje saradnje s nedeljnikom NIN. "Vidjet ćemo kada, o svemu se možemo dogovoriti", rekao je pisac koga danas hvale uglavnom isti ljudi koji su ga pre šest godina smatrali nacionalnim i književnim izdajnikom. Svi oni sada će se s lakoćom složiti da je Igor Mandić možda prvi ukazivao na slučajeve "moralne i intelektualne oronulosti i trulosti u hrvatskoj i društvenoj i kulturnoj sferi, zaletao se u okršaje koje su drugi zaobilazili, preispitivao je ono u što su mnogi vjerovali, provjeravao je lažne veličine, rugao se naivnosti kojom je pučanstvo padalo na lijepak nacionalističkih politikanata, izazivao je kontradikcije, ali nije pravio kompromise..." Zato je, kažu, i ispao "bijela vrana" od koje se mnogi distanciraju, ako je već ne mogu potpuno ukloniti. U odgovoru akademiku Stanku Lasiću objavljenom u zbirci tekstova "Bijela vrana" Igor Mandić to, uostalom, sam mnogo bolje objašnjava.
       Prijatelje, poručuje, nisam izdao, a moje je pravo u njima se razočarati, ako oni mene jesu! "Svejedno, čak i za najgorih godina, ovih proteklih, izdaleka sam doznavao, da i tamo tinja poneka osamljeničko-ravnodušna i moralno tjeskobna svijest, sićušnim oazama otpora. Kao što se ne bi baš moglo reći za Hrvatsku, ali u Srbiji su opstajale inicijative koje su se opirale sveopćemu utjerivanju pod nacionalistički jaram. To se u nas nije htjelo ni uvidjeti, ni objavljivati, ni priznati, pa se teško i danas shvaća. No, meni je to svejedno, jer me ne pokreće nikakva inicijativa, nikakav projekt mi nije pred očima, zagledan sam samo u - put prema dolje (u dubinu, u središte, u ništavilo). Kako se ni prije, iz naših razgovora, nije ništa rađalo, tako sumnjam da bih i danas našao nekoga tko bi mi bilo u čemu bio sukladan, osim u - ravnodušnosti i gnušanju. Nemojte mi zamjeriti - dragi Stanko - ako Vam ponovim da me slična iskustva ne vezuju s bugarskom kulturnom sredinom, što će reći da mi nikakve vibracije ne mogu proraditi kad i ako budem čitao neki novi bugarski roman, mislim, vibracije koje bi me potaknule na intenzivije suživljavanje, s onu stranu puke književne vrijednosti toga djela. Ako mi ne budete zamjerili, onda sam ovom autoanalizom samo pokušao potkrijepiti totalnu neznatnost koju je u mojim vlastitim očima imao moj nedavni izlet u Beograd."
       Svi koji su to Igoru Mandiću ipak zamerili, danas su mu na tom izletu veoma zahvalni. Još se ne zna da li će "Bijela vrana" otići i na ovogodišnji sajam knjiga u Beogradu. Zna se, međutim, da će tamo završiti preko hiljadu naslova hrvatskih pisaca i čak stotinu ovdašnjih izdavača. Poređenja radi, to je tri puta više naslova i izdavača koji odlaze na razvikani sajam knjiga u Frankfurtu. I najveći zagovornici "aparthejda" u domaćoj književnosti, jeziku i pismu, ovih dana najavljuju da im je srpsko čitalačko tržište uvek bilo blisko i prepoznatljivo. Igor Mandić tvrdi da je i tolerantnije od hrvatskog i to ovako objašnjava:"Djelujući u NIN-u kao književni kritičar, dohvatio sam se i nekih romana srpskih pisaca koji su, i romani i autori, bili trenutno nošeni na vrhu vala nacionalne euforije, ali vic je bio u tome što sam o njima pisao - negativno. Dok su ta djela bila, s drugih strana u Srbiji obasipana pohvalnim recenzijama i nagradama, nitko u NIN-u nije ni trepnuo kad sam ih na njegovim stranicama doslovno "sasjekao" (čak i roman koji je dobio NIN-ovu nagradu!) Kažem, zamislite beogradskoga kritičara u Zagrebu, tih istih godina, koji u tjednoj reviji ,napada' djela hrvatskih pisaca, o kojima ovdašnja sredina ima najbolje mišljenje. Je li to (bilo) nezamislivo? Naravno da jest, pa neka mi se onda kaže tko se tu kome 'prodao'?" Koliko je poznato, Igoru Mandiću na ovo pitanje u Hrvatskoj niko još nije odgovorio. Priznaje se samo da je prodaje bilo, a da je svako platio sopstvenu, a neko i tuđu ratnu cenu, jasno je samo po sebi.
      
       ZORICA STANIVUKOVIĆ