NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Čarobnjak koji je pronašao Bitlse

Studirao je obou, slušao Betovenove sonate i Šopenove etide, maštao da postane engleski Rahmanjinov. Onda su početkom 1962. u njegov život ušli Bitlsi.

      Najveći su obično i najnormalniji. Živi dokaz je Džordž Martin, svakako najuspešniji producent i aranžer u istoriji popularne muzike. Većina ga zna kao čoveka koji je pronašao i muzički definisao Bitlse. Ako je Brajen Epštajn bio peti, on je svakako šesti ako ne i (muzički) prvi Bitls.
       "Pop muzika je pre njih bila tako anemična. Radeći sa Džonom, Polom, Džordžom i Ringom, bio sam ubeđen da zajedničkim snagama stvaramo vrstu klasične muzike koja verno oslikava naše vreme."
       Jedan od najpoštovanijih producenata XX veka (rođen 1926. u istočnom Londonu) karijeru je počeo 1950. po završetku prestižne muzičke škole Gudhol, gde je studirao obou. Iskustvo sa džez i pop muzikom donosi mu posao urednika u maloj izdavačkoj kući "Parlaphone", inače delu koncerna EMI. Kroz 50 godina dugu karijeru sarađivao je sa umetnicima različitih interesovanja - od Pitera Justinova i Pitera Selersa, preko Stinga, Džefa Beka i Širli Bejzi, do Hozea Karerasa i Londonskog simfonijskog orkestra. Dirigent, aranžer i kompozitor filmske muzike. Privatno voli da svira klavir.
       Slučaj je hteo da gospodina Martina upoznam januara 1978. u starom kanskom festivalskom zdanju tokom MIDEM-a. Klasičan džentlmen od glave do pete, ponašao se kao da smo stari znanci. Rekao je da u Francuskoj ne traži nove nade već predstavlja AIR što je skraćenica od "Associated Independent Recording" (Udruženje nezavisnih snimanja) - čitav niz studija i profesionalaca iz cele Britanije.
       Razgovor smo počeli mojom pričom kako sam nedavno posetio AIR studija u Londonu, nasred Oksford strita, gde su moji zemljaci "Bijelo dugme" snimali (svoj treći) album i da sam bio impresioniran izgledom kompleksa koji se nalazi na drugom spratu (što nije uobičajeno) iznad jedne od najprometnijih raskrsnica na svetu. Tada su pored "Dugmeta" istovremeno, u susednim studijima, svoje ploče pravili Brajen Feri i Mark Bolan. Njega je nasmejalo moje ubeđenje da to "Air" znači "vazduh" a ne da je u pitanju skraćenica.
      
       - Još kako važna skraćenica! Udruženje sam osnovao iz očaja 1965. godine. Naime, shvatio sam da od potpisivanja Bitlsa za "Parlaphone", zapravo EMI, ja lično nemam ništa. Meni EMI nije dao nikakav bonus što sam tokom dve i po godine napravio ploče koje su 27 nedelja bile prve na top-listama. Kuća je imala čist profit od 2 200 000 ondašnjih funti a ja samo platu (260 funti mesečno - op. a.). Zato sam osnovao AIR i onda ušao sa EMI u lizing samog sebe da, producirajući Bitlse i druge, zaradim pare.
      
       Znači li to da za potpisivanje Bitlsa ništa niste dobili?
       - Bukvalno, ni peni. Ali... bilo je to veliko zadovoljstvo. (Po tadašnjim pravilima kompanije EMI, Martin je imao 0,2 procenta od velikoprodajne cene na ime produciranja muzike. Po raspadu Bitlsa ta kvota je zvanično dignuta na dva procenta i ne odnosi se na već urađene pesme - op. a.)
      
       Da li ste baš odmah, u proleće 1962, kad ste ih prvi put čuli znali da su oni budućnost pop muzike?
       - Cela priča je zanimljiva zbog niza slučajnosti. Brajen Epštajn, nekadašnji prodavac ploča u Liverpulu, imao je februara 1962. čudne snove koji su se razbijali na vratima svake izdavačke kuće na koja bi zakucao. U to vreme sam bio zadužen za najmanju etiketu u kompaniji EMI - "Parlaphone" - specijalizovanu za objavljivanje veselih i komedijaških pesama. On je bio nov u poslu, a ja uprkos desetogodišnjem iskustvu dosta naivan. Obojica smo tih dana bili pomalo očajni. Pošto je odbijen u kompaniji "Decca" sa obrazloženjem da je zvuk njegovih liverpulskih štićenika nezanimljiv, Epštajn je nastavljao da traži izdavača.
       Redom je dobijao nogu od "Columbia", HMV, "Pye"... Svi su bili gluvi za demo traku Bitlsa. Kad se uverio koliko je komplikovano odškrinuti vrata slave i sreće, došao je u HMV prodavnicu u Oksford stritu pošto je čuo da se tu od trake može poručiti nekoliko primeraka ploče. Tehničaru koji je prebacivao snimak učinilo se zanimljivo to što je čuo i pitao Brajena da li je nekome taj materijal nudio na slušanje. "Svima i svi su bili istomišljenici - Ne!'
       Taj čovek je savetovao Brajena da se popenje tri sprata iznad gde se nalazio pablišer Sid Koleman. Ovaj je primio menadžera, saslušao tužnu priču o tome ko ga je sve i kako odbio. Predložio mu da pokuša sa firmom "Parlaphone". "Šta je to?", upitao je iznemogli menadžer. "To je etiketa koja objavljuje smešne ploče. Džordž Martin postiže uspehe sa stvarima koje nikako ne obećavaju."
       Brajen je Sidu i sebi, pomalo bespomoćno, rekao: "Bože, sada sam stvarno dodirnuo dno!" I uzeo moj broj. Kada me je pozvao i pitao želim li da čujem njegove pulene, odgovorio sam potvrdno. Meni su komedijaške ploče donele dosta uspeha ali sam tragao za nečim što bi me odista uključilo u svet pop muzike. Zato sam bio radoznao i kad su gubitnici u pitanju. Epštajn je na sastanak došao tačno u minut. Na mene je ostavio dobar utisak. Elokventan, sugestivan, elegantan i finog ponašanja. Sa velikim entuzijazmom je pustio probnu ploču. Kvalitet snimka je bio loš a balade koje su ti Bitlsi snimili, zvučale su veoma starodomno. Shvatio sam da Brajen veruje kako dobro otpevane balade garantuju siguran put ka uspehu. Zato je svoje momke naterao da snime upravo takve pesme za demo-traku. Rekao je da su top-liste pune sličnih stvari i da uvek ima mesta za još. Međutim, zvuk koji su pravili, njihov stil sviranja i pevanja, nije se do kraja uklapao u koncepciju snimljenog materijala. Bilo mi je pomalo dosadno dok nisam na kraju čuo dve njihove pesme "Please Please Me" i "Love Me Do". Pošto smo dva puta sve preslušali, iskreno sam rekao da to nije ništa posebno i da stvarno ne znam šta još da kažem. Dok sam se ograđivao, Brajen je skočio sa stolice i najozbiljnije, sa fanatičnim sjajem u očima, rekao: "Gospodine, zar niste čuli da će oni jednog dana biti veći od Elvisa!?"
       To me je zbunilo koliko i zapanjilo. Tražio sam svoju šansu u ovoj igri i onda se pojavio čovek tako snažnog verovanja. Mogu li Bitlsi to biti? Možda...
       Iskreno sam ga savetovao: "Jedini pravi način je da ih čujem. Neka dođu u London. Pokušaćemo u studiju, pa da vidimo šta će ispasti."
       Po dogovoru, došli su četiri meseca kasnije, 6. juna. Odveo sam ih u EMI studio 2 na Ebi roudu i, kako nisam znao kakvu sve vrstu usluga očekuju od mene, pitao: "Pogledajte šta vam stoji na raspolaganju i kažite ako vam se nešto ne dopada." Džordž Harison je odmah uzvratio: "Za početak, ne dopada nam se vaša kravata."
      
       Kakav su utisak ostavili?
       - Prošli su kroz pesme koje sam čuo na demo-ploči. Delovalo je sirovo i ne baš najbolje uvežbano. Ali bilo je nešto pored muzike što se snažno osećalo. Imali su to čudo, harizmu. Iskrili su sve vreme svirke i to se lepo moglo videti. Individualno i zajedno ta četvorica momaka nosili su ogroman šarm. Nemoguće je bilo ne osetiti toplinu i moć osvajanja koju su širili. Postajalo mi je jasno o čemu je Epštajn govorio. Dok sam ih slušao, nisam tražio stolicu, stajao sam otvorenih usta. Ko je zvezda? Džon ili Pol? Ili taj Pit Best koji veoma liči na Džemsa Dina? Doduše, slabo je svirao bubnjeve. Bez obzira na to koliko su svi zračili, Pol i Džon su bili zvezde. To se moglo videti iz aviona.
      
       Sećete li se neke pesme?
       - Kako da ne. "Love Me Do". Pevao Pol a Džon ga pratio na način koji će postati zaštitni znak njihove prve faze. I odjednom me je strefilo. Shvatio sam da je to grupa o kojoj sam maštao. Materijal od koga se pravi posao. Harmoničnost u glasovima, posebna vrsta zvuka, sveukupna neodoljivost - to je bila novost za prodaju! Nisam znao takvu kombinaciju - malo zvuka braće Everli, malo starog bluza, malo Elvisa, malo Čaka Berija ali uz sve staro, nešto potpuno novo, tipično englesko, nešto što je Liverpul. Nešto što su samo ti Bitlsi. Potpisao sam ih za prvu ploču i pokazalo se, nisam pogrešio.
       Istina je da ste vi izbacili originalnog bubnjara Pita Besta?
      
       - Da. Nije bio bubnjar na nivou njihove potrebe. Ringo Star se pokazao kao pravo rešenje.
       Vas je pratila fama da ste od njihovih skica pravili remek-dela?
      
       - Ne, oni su imali jasnu sliku o pesmama. Bio sam specijalista za početke, krajeve i solo deonice. Nešto od toga je dobro ispalo... Ali to je prošlost. Odakle ste vi?
      
       Iz Jugoslavije.
       - Uh, tamo nismo naišli na razumevanje.
      
       Gde to?
       - Na jednom ostrvu nedaleko od Šibenika želeli smo da napravimo AIR studija ali nam vaša vlast nije dozvolila. Sve je, inače, idealno, i klima i aerodromi u Zadru i Splitu, dva sata od Londona... Ali...
      
       Može li se ta greška ispraviti?
       - Kasno. Otišli smo na Karibe i tamo počeli da zidamo nov kompleks, mada nam je Dalmacija bliža i zgodnija...
       Potišten tim saznanjem, odlazim sa štanda. Slučaj je hteo da nekoliko minuta kasnije sretnem Veljka Despota, osnivača Bitls fan kluba u Zagrebu, i Sinišu Škaricu, urednika "Jugotona", inače čoveka iz Šibenika. Prepričavam im susret sa Martinom i detalj da u Šibeniku nije dobio dozvolu za studio. Slušaju sa dozom neverice. Zajedno se vraćamo do AIR sektora i upoznajem ih sa Džordžom. Slavni producent ponavlja priču o verovatno najvećoj propuštenoj muzičkoj šansi druge Jugoslavije.
       Poslednjih godina Džordž slabije čuje. "To je zbog muzike. Lično mi ne smeta pošto sam star čovek bez namere da sada pravim novu muziku. Ali to je bolno saznanje u društvenom smislu. Znate, senilnost i gluvoća idu zajedno, prema opšteprihvaćenom mišljenju. Da sam neko drugi, verovatno bih nosio zlatni slušni aparat i od toga napravio modni detalj. Ali ja nisam takav čovek."
       Džordž Martin je i dalje u muzici. Veoma je bio aktivan u odabiru i sređivanju snimaka iz Bitls fonoteke za kompilacije "Antology" i "One". Poseduje AIR studije u centru i na severu Londona. Vulkan je pre nekoliko godina uništio njegov predivan kompleks audio-ateljea na karipskom ostrvu Monserat. Član je Upravnog odbora disko kuće "Chrysalis", predsednik Upravnog odbora Radio stanice Srce Londona, direktor svojih kompanija "Airbone Productions" i "George Martin Music Ltd". Godine 1996. dobio je titulu ser.
       U Turskoj je nedavno lično napravio jahtu. Malo je nedostajalo da prošle godine poseti Beograd...
      
       PETAR POPOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu