NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Milošević kao vladar

      Srbi su, na početku njegove uprave, Miloševića kovali u zvezde. Na njenom kraju, jedva su dočekali da Milošević ode. Ali, niti je on bio anđeo na početku, niti je na kraju postao đavo.
       Milošević je na kraju vladavine vrlo često nazivan diktatorom i tiraninom, a poredak u Srbiji diktaturom i tiranijom. Ali, ako pažljivo pogledamo stvari, videćemo da su to ipak pre bila propagandna preterivanja nego politička zbilja. Milošević nije bio diktator. Njemu se pripisuju različita nepočinstva, a neka od njih - poput ubistva Slavka Ćuruvije ili nesreće na lazarevačkom drumu - nesumnjivo su istinska zlodela. Ali, ako Miloševića uporedimo sa pravim tiranima, videćemo da, bez obzira na svu našu današnju osetljivost na nasilje, on teško da među njih spada.
       Tiranin je bio poslednji Somoza (Anastasio Somoza Debadžale), koji je lično mučio političke zatvorenike, a neke od njih je držao u bašti predsedničke palate, u kavezima, uz divlje životinje. Tiranin je bio Bokasa (Jean Bedel Bokassa), poznat po pokoljima stotina mališana, koji je uživao da u kabinetu lično šiba ne samo sluge i ministre (što se kod njega svodilo na isto), već i strane novinare, zatvorene političke protivnike i, naravno, decu. Tiranin je bio i Haile Selasije, koji je hranio dvorske lavove telima svojih protivnika, kao i njegove zapadnoafričke kolege koje su bacale svoje opozicionare krokodilima. Tiranin je bio i Said Bare (Said Barre) iz Somalije, koji je naredio da se kastriraju na hiljade političkih protivnika. Tiranin je bio i Idi Amin, koji je za osam godina vladavine u smrt oterao preko sto hiljada Uganđana. Tiranin je bio i Džafer Nimeiri (Jaffar Nimierdž) iz Sudana, po čijem su naređenju pripadnici snaga bezbednosti političkim zatvorenicima odsecali udove, kopali oči i unakazivali tela.
       Milošević, i njegova vlast, umeli su da nasrnu na život, slobodu i imovinu. Ali, istine radi, ti nasrtaji nisu bili odveć česti, pogotovo ne u poređenju sa pravim tiranijama. Naravno, "neki put mali broj slučajeva dovoljan je, pa da se o nekome stvori dobro ili rđavo mišljenje". Tako je i Miloševića, baš kao što Slobodan Jovanović veli za knjaza Miloša, na kraju počeo da prati glas da ne poštuje ničiji život, ničije pravo, da pod njegovom vladom niko i ni sa čim nije bezbedan. Međutim, samovoljnost njegove vlade nije značila diktaturu, kao što ni njegove samodržačke sklonosti nisu značile tiraniju. Njegova policija jeste bila nasilna. Ali broj političkih zatvorenika, političkih ubistava ili političkih prognanika mogao je da se izračuna na prste. Njegove vojne snage (ili snage koje su ga doživljavale kao zapovednika) jesu vršile zlodela nad Hrvatima, bosanskim Muslimanima ili kosmetskim Albancima. Ali, građani Srbije kojima je vladao, ipak su, najvećma, bili pošteđeni toga. On jeste u svakoj prilici ispoljavao samodržačke sklonosti i progonio opoziciju. Ali, Milošević nikada nije ukinuo ni izbore, ni parlament, niti stvarnu opoziciju, a sa vlasti je ipak nekako otišao posle izgubljenih izbora.
       Uopšte, bilo je nečeg u Miloševićevoj prirodi što mu nije dozvolilo da izraste u istinskog tiranina. Čak i u prilikama kada se služio nasiljem, više je odavao utisak činovnika hladnog srca nego okrutne moralne nakaze, kakvi su istinski tirani. "U odnosu na okolinu ne ispoljava mržnju. Osvetoljubivost nije njegova karakterna osobina a ponaša se krajnje poslovno: ko mu služi izdašno će ga nagraditi. Takođe, bez ikakvog sentimenta, najuriće sve one koji pokušavaju da ograniče njegovu volju (...) Nije okrutan prema političkim protivnicima, i ne pokazuje želju da se naslađuje tuđim mukama." (Đukić)
       Za Miloševića se može sasvim isto reći što i za Aleksandra Obrenovića. "Lično, nije bio ni zao ni krvoločan, ali je patio od izvesne hladnoće srca i od izvesnog moralnog slepila. Osim Drage, nije voleo nikoga." (Jovanović)
       Uz to, Miloševiću su nedostajali smelost i sistematičnost velikih tirana. On jeste umeo da krene sa silom na svoje protivnike. Ali, svagda je to izgledalo - da se opet setimo reči Slobodana Jovanovića - pomalo traljavo, navalice, gotovo bez reda, puno lutanja. I često je za gorljivim najavama čvrste stege sledila iznenadna klonulost i brzo odustajanje.
       Uzmimo samo njegovo ponašanje 5. oktobra. Kada su prevratnici zauzeli Skupštinu i Televiziju, i kada se zaljuljao čitav policijski aparat, Milošević je raspolagao još jednim moćnim oružjem - vojskom. Da je vojska krenula na pobunjenu varoš, pitanje je kako bi se sve završilo. Milošević je pozvao telefonom vojnog zapovednika, generala Pavkovića, i naredio napad. Međutim, Pavković se predomišlja i ne izdaje naređenje već spremnim jedinicama. Milošević opet zove i pita šta je sa napadom a Pavković i dalje vrda. I šta tada radi Milošević? Od njega do Pavkovića nema ni pet minuta vožnje. On treba samo da se pojavi na komandnom mestu, sa svojom ličnom gardom, i Pavković neće imati kud. Uostalom, ako neće Pavković, tu su drugi ratoborni generali koji jedva čekaju priliku da ga zamene i obračunaju se sa opozicijom. Milošević samo treba da se nađe tamo gde je najvažnije, gde je "krizni štab", gde se odlučuje, i eto krvi, a možda i preokreta! Ali, ništa od toga. Milošević ostaje gde jeste i nastavlja da zove Pavkovića. I što ga više zove, sve manje naređuje, a sve više moli. A što on više moli, Pavković je više rešen da naređenje ne izvrši. Na kraju, negde pred zoru, Miloševića hvata malodušnost. Nema više njegove smelosti, drskosti pa ni bezočnosti.
       Uostalom, on i jeste smeo samo u dejstvovanju unutar aparata. Vešt je i bezočan jedino unutar igre koja se odvija po okoštalim pravilima poznokomunističkog autoritarizma. Ali, kada treba da se izađe iz kabineta i deluje, počinje da se boji i premišlja. Dok su ljudi figurice na političkim kartama, on sa njima postupa proračunato i bez milosti. Ali, kada treba da se suoči s njima, hrabrost ga napušta, počinje da se koleba i na kraju pada u malodušnost. Tako i sada, taj "genije zla" (u svim slučajevima u kojim zlo ima oblik zavođenja naroda ili zatiranja političkih neistomišljenika), odjednom postaje ono što zapravo i jeste: strašljivi palanački aparatčik koji se čudnovatim sticajem prilika našao na mestu koje daleko nadmašuje njegov um i njegov karakter.
       Takav je, nedosledan i nedorastao za "velikog tiranina", Milošević bio i u drugim, manje presudnim okolnostima. Kada je trebalo da deluje kao tiranin, da u autoritarizmu ide do kraja, povlačio se i odustajao. Setimo se, recimo, događaja od 1. juna 1993. godine. U to vreme Vuk Drašković i njegova stranka bili su, već tri godine,
       najopasniji neprijatelji Miloševiću. Te večeri pristalice SPO-a napale su zgradu Savezne skupštine, pokušavši da je zauzmu. Time je Drašković dao sjajnu priliku Miloševiću da ga uništi. Republičko javno tužilaštvo zatražilo je, 3. juna 1993, od Ustavnog suda Srbije da zabrani stranku, a Draškoviću je pretio višegodišnji zatvor. I ništa Miloševiću u tom trenutku nije stajalo na putu. Opoziciona javnost je zbog zatočenja Draškovića negodovala, ali ne previše ubedljivo, a svet je bio zauzet gašenjem rata u Bosni. No, Milošević je, ipak, od svega odustao. Drašković je oslobođen, a zahtev za zabranu SPO-a izgubio se u činovničkim "hodnicima vremena".
       Isto se može reći i za svojevremeni Miloševićev sukob sa Šešeljom. Šta sve on za njega i njegovu suprugu nije govorio. I da je Milošević bio osvetoljubivi tiranin, on bi takvu napast, jamačno, brzo i za sva vremena ućutkao. Ali, sve što je uradio bilo je da je u dva navrata udesio da Šešelj bude prekršajno kažnjen i da tu kaznu odleži (od 29. septembra 1994. do 28. januara 1995, i od 3. juna 1995. do 3. avgusta 1995). I ne samo da je oba puta Šešelj iz zatvora izašao zdrav i čio, nego ga je, samo tri godine docnije, Milošević uzeo i u vladu!
       Naravno, oba navedena slučaja možda mogu da se objasne i "policijskom hipotezom", tj. pretpostavkom da su Drašković i Šešelj bili Miloševićevi potajnici. Međutim, Milošević je slično postupao i sa ostalom opozicijom. Uzmimo primer rata 1999. godine. Uoči i tokom njega bilo je mnogo pretnji opoziciji. Sam general Pavković je upozoravao da se, u slučaju rata, zajedno sa teroristima iz OVK "treba razračunati i sa svim domaćim izdajnicima koji u poslednje vreme zagovaraju tezu da se mi ne možemo suprotstaviti celom svetu". I kada je sam rat izbio, Miloševiću više ništa nije moglo da smeta da surovo izravna račune sa političkim protivnicima. Ali, sve se završilo smaknućem Ćuruvije. Nije bilo hapšenja, proterivanja, zabrana, nije bilo logora, mučenja, suđenja za
       veleizdaju... Čak i oni opozicioni delatnici koji su tokom rata došli u sukob sa vojnim vlastima - poput Velje Ilića, posle rata su se jednostavno pojavili iz prikrivanja a da ih više niko nizašta nije pitao!
       Tu je i primer zloglasnog predloga Zakona o terorizmu. Taj zakon je najavljen već sutradan po ubistvu Boška Peroševića, 14. maja 2000. godine. Ovo umorstvo je do krajnjih granica iskorišćeno za javnu hajku na opoziciju. Iz dana u dan, u vladinim glasilima, ređale su se optužbe da je opozicija teroristička, da okuplja "NATO sluge", "NATO plaćenike" itd. Javnost je već bila sasvim pripremljena za donošenje zakona i za obračun sa "teroristima". Opozicija je mogla da bude satrta a da to značajnije ne poremeti mir ustajale bare, kakvom se, polovinom 2000. godine, činila Miloševićeva Srbija. Ali, ništa se od toga nije dogodilo. Prolazile su nedelje a od zakona ni traga. Napetost u javnosti postepeno je popuštala, a na kraju je Milošević i sam od njega odustao. Rešio je da ide na predsedničke izbore i tako sam sebi presudio. Umesto da jednim odlučnim potezom obezbedi vlast za još nekoliko godina, Milošević se nećkao da krene sa širim nasiljem, i na kraju odabrao put koji ga je odveo u propast.
       Sve u svemu, kada svodimo račune njegove vladavine, Miloševića treba osuđivati za ono što je učinio. Bio je hladan i bezočan samodržac koji se samo za svoju vlast brinuo, i na kraju upropastio Srbiju i srpski narod. Ali, Miloševića ne treba osuđivati i za ono što nije uradio. Nije bio nikakav krvavi diktator, nikakav okrutni tiranin. Naneo je mnoga zla, počinio zločine. Ali Srbijom je vladao bez mnogo krvi, i na kraju otišao bez mnogo krvi.
       Ironično je to da je prethodni vladar Josip Broz Tito ostao upamćen u narodu po dobru, premda je bio daleko krvaviji despot od Miloševića. Tito je bio neposredno odgovoran za smrt bar sto hiljada građana Srbije, koje su njegove jedinice ubile tokom i posle Drugog svetskog rata. Tito je bio kriv za hiljade političkih zatvorenika, osuđenih na dugo tamnovanje i smišljeno mučenje. Tito je bio kriv i za mnoga politička umorstva, u zemlji i van nje. Tito je zaslužan i za višegodišnje zlopaćenje stotina hiljada srpskih seljaka, činovnika, trgovaca i intelektualaca, koji su bili žrtve njegove "klasne borbe". Otuda, Titovi zločini daleko prevazilaze Miloševićeve. Ali, Tito je, sa godinama, postajao sve podnošljiviji i umereniji vladar, njegova uprava je bivala sve blaža, a narod sve bolje živeo. Kod Miloševića je bilo obrnuto. Što je vreme više proticalo, on je postajao sve okrutniji vladar, a narodu je bivalo sve gore. Zato je narod na beogradskim ulicama zasuzio kada je otišao Tito, a zaigrao kada je otišao Milošević.
       Ali, bar u društvenoj nauci, jedna uravnoteženija slika Miloševića ne može biti naodmet. Time se ograničava sklonost većine Miloševićevih pomagača, pa i nas, njegovih savremenika, da sve zlo što nas je zadesilo, svalimo jedino njemu na dušu. Isto tako, ograničava se i sklonost današnjih upravljača da se za sve tekuće nevolje okrive Milošević i njegov režim.
       Mi nismo živeli u diktaturi. I Milošević, ma koliko da se trudio, nije sve upropastio. To posebno valja da imamo na umu danas, kada se Miloševiću sudi u Hagu. Ako to suđenje bude pravedno, Srbija bi mogla da dovrši duhovno očišćenje. Ali, ako se Milošević osudi i za ono što uistinu nije uradio; ako ispadne jedini krivac; ako ni svet ni mi iz ovoga ništa ne naučimo, Milošević će dobiti priliku da nam svima učini poslednje zlo. Zlo da, nepravedno oklevetan, sutra može da vaskrsne kao znamenje malog naroda koji se usudio da ne trpi veliko nasilje.


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu