NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Nikad dovršena priča

Doživljaji iz Aušvica i Buhenvalda trajno su obeležili njegov život i njegovo delo. Ništa ga ne može odvratiti od govora o tim doživljajima. Zato je njegovo književno delo u suštini, u svojim najdubljim slojevima, autobiografskog karaktera

      "Video me je Šandor Marai"
      
       U knjizi dnevničkih zabeleški - Dnevnik sa galije (1992) - Imre Kertes citira delove dnevnika Šandora Maraija u kojima ovaj znameniti mađarski pisac, čije delo se upravo ovih godina otkriva u Evropi, opisuje jedan prizor koji je u leto 1944. godine video sa prozora lokalnog voza. Trećeg jula 1944. započet je dotada najžešći vazdušni napad na Budimpeštu. Tada još dete, Imre Kertes je toga dana sa još sedam hiljada svojih sugrađana nasilno boravio u dvorištu jedne u logor pretvorene ciglane koja se nalazila uz prugu lokalnog voza. Sa jedne male uzbrdice sa nekoliko svojih poznanika gledao je otud Budimpeštu u plamenu. Tog dana Marai dolazi u Budimpeštu iz sela gde se krajem rata sklonio i zapisuje: "Voz prolazi pored ciglane u Budakalasu. Sedam hiljada peštanskih Jevreja čeka ovde svoju deportaciju. Na nasipima stoje vojnici sa puškomitraljezima." Kertes posle ovog citata govori o tome kako ne zna zašto ga, čitajući ove rečenice, uvek naglo obuzima radost zahvalnosti što ga je tada i tamo video Šandor Marai. "On je tada imao četrdeset i četiri, a ja četrnaest godina" - komentariše Kertes. Gledajući voz koji prolazi pored ciglane, Kertes još ne zna ono što Marai već zna, da će svi oni koje gleda iz voza uskoro biti deportovani. Imre Kertes će prvo u Aušvic, potom u Buhenvald, i provešće tu čitavih godinu dana, sve do kraja rata. Teško je, a možda i nije teško, razaznati zašto se Kertes naknadno, nakon više decenija od opisanog događaja uvek raduje čitajući Maraijeve rečenice. On sam tvrdi da u tom trenutku što ga je Marai kao posmatrač opisao, odnosno u Maraijevim rečenicama nalazi neki duboki smisao koji je odavno već nezavisan od njih dvojice i koji se polako širi u sve većem krugu. Šta je taj smisao? Da bi se moglo odgovoriti na to pitanje moralo bi se prodreti u smisao celokupnog Kertesovog dela, jer njegovi romani i priče, studije, eseji i članci su u stvari neprekidno traganje za tim smislom.
       Imre Kertes se rodio 9. novembra 1929. godine u Budimpešti. Jedan je od retkih peštanskih i mađarskih Jevreja koji se vratio iz koncentracionog logora gde je bio odveden kao dete od četrnaest godina. Doživljaji iz Aušvica i Buhenvalda trajno su obeležili njegov život i njegovo delo. Ništa ga ne može odvratiti od govora o tim doživljajima. Zato je njegovo književno delo u suštini, u svojim najdubljim slojevima, autobiografskog karaktera. U svim svojim knjigama on će pričati tu svoju jedinu i nikad dovršenu priču o holokaustu.
      
       Život i delo: kultura holokausta
       Postoji niz izuzetno vrednih književnih, istorijskih, filozofskih svedočanstava o holokaustu, a Kertesovo se od njih razlikuje pre svega po tome što je individualno, duboko lično svedočanstvo bez želje za izricanjem uopštene moralne, istorijske ili neke druge vrste osude. On je preživeo koncentracione logore i čitav njegov život se dalje odvija u pokušaju razumevanja života posle logora. Taj život je zapravo sukob sa vremenom, odnosno sukob sa neprekidnom pretnjom zaborava. Holokaust se ne sme zaboraviti, uprkos tome što je čovek zajedno sa svojom istorijom uvek sklon zaboravu. U jednom svom predavanju koje je održao u Beču 1992. godine pod izazovnim naslovom Holokaust kao kultura govori o tome kako je za holokaust od prvog trenutka vezana jedna stravična zebnja - "zebnja od zaborava". Ovu zebnju, po Kertesu, prožima izvesno "metafizičko osećanje" karakteristično za religije, za religijsko osećanje. A pisac, koji je preživeo Aušvic, i koji želi da živi život posle Aušvica, i hoće da svoj život ispuni sadržajem, može pronaći jedinu šansu za ispunjenje tog zadatka u samodokumentaciji, u samospoznaji, u objektivaciji, jednom rečju u kulturi; govoreći o Žanu Ameriju Kertes kaže da pisac da bi uistinu preživeo život posle Aušvica mora svoj stid savršeno uobličiti u trajnu formu, to jest "mora postati dobar pisac".
       Imre Kertes je takav "dobar pisac", koji je svoj osnovni (i jedini) životni doživljaj pretočio u "trajnu formu" svojih književnih dela. Pre svega u svoj prvi roman Besudbinstvo, koji čitalac sada drži u ruci u prevodu Aleksandra Tišme, a koji je prvi put objavljen 1975. godine. To je roman po kome se ime Imre Kertesa pročulo ne samo u Mađarskoj već i u Nemačkoj, a zatim i u drugim evropskim književnostima. Roman je autobiografskog karaktera, čija prva poglavlja govore o dolasku u dvorište ciglane u Budakesi, o deportaciji, o životu u Aušvicu, u Buhenvaldu, u logorskoj bolnici, a zatim o povratku, o trenutku suočavanja sa potpuno razrušenim gradom i porodicom, kada će junak romana, noseći na sebi i sa sobom prnje iz logora, u prelomnom trenutku završetka romana osetiti nostalgiju... (Pročitajte roman do kraja i pokušajte razumeti značenje tog osećanja.) Zatim sledi knjiga pod naslovom Tragač. Kertes će ovu priču objavljenu 1977. godine preraditi 1998. Knjiga govori o preživelom logorašu, koji se vraća na mesto gde su se nekad nalazili logori, barake, krematorijumi i nalazi nešto drugo što više ne može prepoznati pa će, razočaran, utonuti u male brige svakodnevnog života. Zatim sledi roman Fijasko iz istog tematskog kruga, potom kratki roman Kadiš za nerođeno dete, pa 1991. godine duža pripovetka pod naslovom Engleska zastava, koja je, po meni, najznačajniji narativni tekst o jednom izuzetnom trenutku mađarske revolucije 1956. godine. Kertes i ovde priča svoju biografiju, ali sada iz perspektive posmatrača, koji će zabeležiti trenutak kad kroz demonstrantima prepunu ulicu prolazi džip prekriven engleskom zastavom i doživljava silan aplauz... Aplauz koji je sličan u svojoj višeznačnosti onoj radosti koju Kertes uvek oseća čitajući Maraijeve dnevničke zabeleške. Trenutak naizgled vrlo jednostavan, a u stvari prepun tajni. Slede zatim dnevnici, već spomenuti Dnevnik sa galije, potom Neko drugi iz 1997. godine. U međuvremenu će objaviti zajedničku svesku sa Peterom Esterhazijem, koja sadrži njegovu priču pod naslovom Zapisnik i Esterhazijevu priču Život i literatura. Mada su književni postupci ovih autora potpuno različiti, njihove dve priče su slične sadržine i govore o osećanju poniženosti prilikom prelaska državne granice za vreme diktature. A tu su i dve njegove knjige eseja, studija, predavanja. Jedna pod naslovom Prognani jezik, a druga pod teško prevodivim naslovom Kao misao kratka tišina dok će vod za streljanje ponovo napuniti oružje.
       Prevodio je sa nemačkog Frojda, Ničea, Vitgenštajna, Huga fon Hofmanstala, Eliasa Kanetija...
      
       Izboriti se za mesto na margini
       Imre Kertes je u Dnevniku sa galije zabeležio i ove rečenice: "Na kraju jedan roman se može najmanje estetski meriti. Ljudi čeznu za jednom umetničkom ličnošću, koja će se za njih otkriti." Razumevanje ovih rečenica je razumevanje Kertesovog književnog opusa. On se ljudima, koje obično zovemo čitaocima, "otkriva" kroz autobiografske motive svojih dela, a predstavlja se kao "umetnička ličnost" kroz književne vrednosti svog dela. Estetika je pri tome naravno nešto sasvim drugo. Ona je neophodna za razumevanje filozofske osnove umetnosti, a sporedna je pri stvaranju one prisnosti između pisca i čitaoca koji se formira nemim dijalogom između njih, a u tom dijalogu upravo nastaje književno (umetničko) delo. Imre Kertes je stvorio šansu za taj dijalog kroz samodokumentaciju, kroz neskrivenu želju da pokaže svu dramu života i kulture posle Aušvica. I uprkos Adornovim rečima, da se posle Aušvica više ne može pisati poezija. Na jednom mestu u dnevniku Neko drugi zapisaće i sledeće rečenice: "Obeležen sam, to je moja beda i kapital, i sad se već treba plašiti od toga da ne mogu bez te belege, mada ju je sve teže nositi. Pitanje je, da li sam još uopšte sposoban za normalan ljudski život. Sumnjam da mogu dobiti jasan, jednoznačan odgovor na to pitanje, barem dotle dok živim ovde gde živim, gde je moja belega večna, jer se najverovatnije pretvorila u moju prirodu." Ta godina, koju je Imre Kertes proveo u koncentracionim logorima obeležila ga je za ceo život, i ta večna obeleženost čini ujedno i koherenciju njegovog književnog opusa.
       Imre Kertes nikad nije bio u centru književnih zbivanja u Mađarskoj. Prisutan je u kritičkoj recepciji, sa njim se uvek računa, ali je stalno izvan burnih, polemičkih, uzbudljivih zbivanja u književnom životu. Daleko je i od književnih institucija. Za njega se s pravom može reći da je na margini književnih tokova. Ne opredeljuje se ni generacijski, ni po nekim elementima literarne srodnosti. Nikad nikom ne prebacuje za taj svoj položaj, jer ga je sam izabrao, čak bi se moglo reći da se sam izborio za tu vrstu samostalnosti i nezavisnosti. Deo je to njegove intelektualne slobode. Sam je zabeležio da se nikad nije uklopio u književne tokove za vreme diktature, jer je prezirao vlast i osrednjost što je ta vlast želela da afirmiše. Ali je držao distancu i spram demokratske opozicije, koja je od sedamdesetih godina objavljivanjem zabranjenih tekstova i knjiga u samizdatu, organizujući ilegalna predavanja i diskusije pripremala promenu režima, koja će se desiti na kraju osamdesetih. Vodio je usamljenu bitku za svoju slobodu, za svoje književno stvaralaštvo. Tako se izborio za svoje mesto na rubu književnog života.
       Tako je izbegao zamke u koje su mnogi pisci upadali, zamke koje je stalno postavljala politika, koja je znala podići, ali i ispustiti pojedine pisce, najčešće ne zbog vrednosti njihovog književnog dela, već zbog svojih partikularnih, izvanknjiževnih, a pre svega sebičnih ciljeva. Imre Kertes nije bio disident, jer je njegovo mesto na margini bilo dovoljno čvrsto da sačuva individualnu slobodu pisca, što ga je definisalo uvek naspram političkih i književnih pokreta. "U čistoći pojmova, kaže na jednom mestu dnevnika Neko drugi, uvek ima neke utehe. Kazano po Karlu Krausu, situacija je beznadežna, ali (još) nije totalna. Sa jednim učtivim naklonom još uvek mogu izmaći pred pozivom na moje pogubljenje - to je moj zadatak, kako praktično tako i duhovno." Na za sebe i za svoju ličnu slobodu izborenom mestu na margini Kertesov "učtivi naklon" je ono najviše što dozvoljava svetu koji ga okružuje, svetu koji - kako pisac tvrdi - nikad nećemo razumeti, jer nam to i nije posao.
      
       Imre Kertes u Evropi
       Nije nimalo jednostavno sa za sebe stvorenog mesta na rubu mađarske književnosti dospeti u Evropu, jer usamljenici po pravilu ostaju izvan književnog (i drugog) interesa evropskih književnih krugova i izdavača. Imre Kertesu je to uspelo zahvaljujući visokim vrednostima njegovog književnog opusa, ali - ne treba zaboraviti na to - u okviru onog interesa koji se stvorio prema mađarskoj književnosti u osamdesetim, a pogotovu u devedesetim godinama prošlog veka. Treba samo spomenuti takva imena kao što su Đerđ Konrad, Peter Nadaš, Peter Esterhazi, Adam Bodor, Đerđ Petri, Deže Tandori koji su već godinama prisutni na evropskom književnom tržištu. Njihove knjige se redovno prevode, njihovi izdavači mnogo ulažu u njihovu promociju. Na taj način je, uz vrlo dobre prevode, i uprkos relativnoj izolovanosti mađarskog jezika, stvoreno dosta temeljno znanje u svetu o savremenoj mađarskoj književnosti, pre svega na nemačkom jezičkom području, što je svakako doprinelo prihvatanju i razumevanju književnog opusa Imre Kertesa.
       Pri tome treba uzeti u obzir i činjenicu da je Imre Kertes tematikom i sadržinom svog književnog dela stvorio osobeni narativni svet na polju nečeg poznatog, ali nikako do kraja spoznatog iskustva o najvećem istorijskom skandalu prošloga veka, o holokaustu. "Preživeti holokaust", kaže Kertes u predavanju pod naslovom Holokaust kao kultura, "nije lični problem onih koji su ostali u životu, jer dugačka, tamna senka holokausta pada na celu civilizaciju u kojoj se on dogodio..."
       Prvi Kertesov roman Besudbinstvo je govor izuzetne književne vrednosti o toj dugačkoj, tamnoj senci, koja se nadvila nad civilizacijom.
      
       JANOŠ BANJAI
       (Iz knjige "Besudbinstvo" u izdanju "Stilosa" i "Prometeja")
      
      

Imre Kertes je u Aušvicu i u Buhenvaldu dočekao poraz Nemačke i odaktle se vratio kući. Trebalo je dugih priprema dok o tom doživljaju nije napisao svoju prvu knjigu, Besudbinstvo, koja je objavljena 1975. Godine 1977. izašao mu je roman Tražilac tragova, 1988. Poraz, 1990. Kadiš za nerođeno dete, 1991. zbirka pripovedaka Engleski steg, 1992. zapisi Dnevnik sa galije, 1993. knjiga Holokaust kao kultura, 1997. knjiga eseja Neko drugi i 1998. Tišina u trajanju trenutka.


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu