NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Bagdadski orlovi

Savezne vlasti najavile su odlučnu akciju kada su im Amerikanci javili da jugoslovenske državne firme prodaju oružje Sadamu Huseinu

      Ono što je valjda trebalo da bude najstrože čuvana (državna?) tajna, ispostavilo se, nije bila tajna uopšte, pogotovo ne za one od kojih je po logici stvari i trebalo da se čuva. Amerikanci, iliti “međunarodni krugovi”, zapravo su nas i obavestili da prodajemo oružje Iraku, posredstvom Javnog preduzeća “Jugoimport SDPR (Savezna direkcija za promet)”; našima je posle toga ostalo samo da učine šta moraju, da pokušaju da umire “ozbiljno zabrinutu” Ameriku kojoj je do Iraka ovih dana, izgleda, stalo daleko više nego do Karadžića, Mladića i Karle del Ponte zajedno.
       Savezna vlada u sastavu koji je proširio srpski ministar policije Dušan Mihajlović, ovde u funkciji predsednika Upravnog odbora “Jugoimporta” (nasledio je tu Radoja Kontića i Zorana Lilića), odlučila je na hitnoj sednici u utorak uveče da razreši dužnosti generalnog direktora “Jugoimporta”, penzionisanog generala Jovana Čekovića, i pomoćnika saveznog ministra odbrane, aktivnog generala Ivana Đokića, kao “objektivno odgovornog lica u Saveznom ministarstvu odbrane za poslove prometa naoružanja i vojne opreme”. Uz to, naloženo je “Jugoimportu” da zatvori svoje predstavništvo u Bagdadu, a ostalim nadležnim državnim organima da sprovedu hitnu istragu.
       Jasni dokazi vojne saradnje pronađeni su, izgleda, 12. oktobra, kada je Sfor u fabrici “Orao” u Bijeljini (Republika Srpska) pronašao dokumentaciju koja je potvrdila vezu ove fabrike, “Jugoimporta” kao posrednika, i Iraka. Reč je o isporukama oružja režimu u Bagdadu, i o slanju jugoslovenskih stručnjaka u Irak, da instaliraju isporučenu opremu te da obuče Iračane da se njome koriste. Takođe, preneo je “Blic”, među pronađenim dokumentima su i oni kojima se od iračkih vlasti traži da prikriju tragove angažovanja jugoslovenske i bosanske firme u ovoj zemlji.
      
       Virus neobaveštenosti
       Podaci o poslednjoj transakciji sa Irakom navodno su pronađeni kod potpukovnika Vojske Republike Srpske Gorana Santrača, koji se u fabrici “Orao” prilikom Sforove kontrole, saznajemo, našao slučajno, i pokušao neopažen da izađe. Nije uspeo. Portparol Stejt departmenta Ričard Baučer utvrdio je zatim da su stručnjaci iz Jugoslavije bili angažovani u Iraku na opravci aviona MIG. Zatražila je Amerika i da se ispitaju sve ranije transakcije “Jugoimporta”.
       O verovatno profitabilnom poslovanju sa Sadamovom vojskom najviši državni zvaničnici nisu znali ništa. Kažu da nisu znali, no ne govore to baš uglas. Savezni premijer Dragiša Pešić, i sam član UO “Jugoimporta”, demantovao je da je raspolagao bilo kakvim podacima (“Ja tu dokumentaciju nisam imao u posedu, niti sam o tome bio informisan”), savezni ministar policije Zoran Živković (takođe član UO “Jugoimporta”) u sličnom tonu uz ocenu da je “naneta velika šteta državi”, dok ministar policije Srbije Dušan Mihajlović, sa pozicije predsednika UO “Jugoimporta”, saopštava: “Ni u jednom dokumentu koji je razmatrao Upravni odbor, od kada sam ja postao njegov predsednik, nije bilo informacija o izvozu vojne opreme u Irak, niti o angažovanju stručnjaka za instaliranje te opreme i obučavanje iračke vojske.” I Ministarstvo odbrane demantovalo je da je odobrilo bilo kakvu trgovinu sa Irakom. I ministar odbrane Velimir Radojević sedi u Upravnom odboru “Jugoimporta”. Tek, raširio se iznenada virus neobaveštenosti, a iskočio je tek Nebojša Čović, potpredsednik srpske vlade, izjavom da “nije tačno da svi nisu znali ništa, mnogi su dobili taj dokument”. “Taj dokument” je onaj dobijen od anonimnih “međunarodnih izvora”, a “drugi su dobili ta saznanja i pre mene”. Čović je, kako reče, bio obavešten u petak.
       Ministra Gorana Svilanovića i kabinet Vojislava Koštunice američki ambasador Vilijam Montgomeri obavestio je u četvrtak na odvojenim sastancima. Koštunica se već sledećeg dana zvaničnim dopisom obratio Saveznoj vladi, tražeći hitnu istragu, da bi se u utorak i konsultovao sa republičkim javnim tužiocem Sinišom Simićem i zamenikom vrhovnog vojnog tužioca.
       O tome da li u vojsci postoje paralelne strukture koje rade šta hoće, štošta bi, naravno, mogao da kaže smenjeni Jovan Čeković, koji je prošlog vikenda na Ravnoj gori svojeručno rušio svoj nelegalno podignuti vajat, smerno poštujući odluku SO Gornji Milanovac. O sebi je, inače, posle penzionisanja govorio kao o “vojvodi sa Ravne gore”. Čeković je prisustvovao svom smenjivanju u utorak uveče, a u sredu je bio u zemlji.
       Svedočeći 21. januara ove godine pred Anketnom komisijom Savezne skupštine, osnovanoj da istraži ubistvo ministra odbrane Pavla Bulatovića, opisao je i rad firme na čijem je čelu bio osam godina: “Mi smo, po funkciji, po prometu naoružanja vojne opreme, bili potčinjeni g. Bulatoviću. Mi smo vladina organizacija. Ali, za sve poslove koje smo radili, morali smo tražiti dozvolu od Ministarstva odbrane, konkretno, od pomoćnika ministra odbrane za vojnoprivredni sektor.”
       Značajno je, inače, da je “Jugoimport” u nadležnosti Ministarstva odbrane a ne Generalštaba, kao što je pokušavano da se uradi. Čeković se, prema sopstvenom priznanju, tome protivio. Interesantno je i to da je general Čeković penzionisan 31. decembra 2001. godine, a da je pri tom ostao na čelu “Jugoimporta”. Dotad, a od 1949. godine kada je preduzeće osnovano, direktori su bili aktivni generali.
       Direktora preduzeća postavljaju Savezna vlada i Upravni odbor; njega pak, opet, bira ista ova vlada. Uloga UO: “On odlučuje o profitu SDPR-a.” Profit od 2,16 odsto, govorio je Čeković, išao je u vojnu industriju. “Faktički, to su pare vojne industrije.”
       Zanimljive informacije Čeković je tada dao i o uputstvima za izvoz oružja na osetljiva područja. “Nije zabranio niko (izvoz oružja u Libiju i Irak). Bila je preporuka. Preporuka Savezne vlade.” Preporuka, koju niko nije ni potpisao ni napisao. “Usmeno mi je saopštio predsednik (Dragiša) Pešić da ipak pazimo kako radimo sa Irakom.”
       “Nepažljivo” je s naše strane bilo i to što je u Bagdadu radilo predstavništvo jugoslovenske državne kompanije, a ne, recimo, firme sa Devičanskih, Kajmanskih i ostalih ostrva, kako sa Irakom sarađuju obazrivije države. Pogotovo, što će teško ko poverovati da se “Jugoimportovo” predstavništvo u Iraku našlo slučajno, ili da bi im prodavalo jariće i rakiju, što su neke od sporednih delatnosti “Jugoimporta”, pokrenute pošto su Jugoslaviji uvedene sankcije. A da stvar bude još i gora, postoje sumnje u SAD da je “Jugoimportova” saradnja sa bosanskim “Orlom” bila tek vrh ledenog brega, a da je preduzeće jugoslovenskog Ministarstva odbrane jedan od najvećih svetskih dobavljača oružja Iraku.
      
       Stare obaveze
       S druge strane, ako je vojne saradnje ipak bilo - što više niko i ne spori - naslućuje se da je važnu rolu imao Boriša Vuković, bivši savezni ministar za spoljnu trgovinu, funkcioner JUL-a. On je sada navodno u Bagdadu, gde, izgleda, savetuje Udaja Huseina, Sadamovog sina. Ne zna se da li je glasao na referendumu, ali se zna da nije savetnik u jugoslovenskoj ambasadi, kako je ranije objavio “Blic”.
       Dobre veze sa Irakom Boriša Vuković ostvario je putujući tamo u više navrata sa drugim funkcionerima vlade narodnog jedinstva, sa Draganom “Jugopetrol” Tomićem češće nego s ostalima. Informacije objavljivane tada sitnim slovima u “Borbi” govorile su da je reč o poslovima vezanim za projekat “Nafta za hranu”, a poslednji potpisani ugovor između SRJ i Iraka, maja 2000, bio je, eto, o kulturno-prosvetnoj saradnji. No, ako nove vlasti i nisu potpisivale ugovore sa Iračanima, to ne znači da nisu nastavile da ispunjavaju obaveze koje su im u amanet ostavile stare.
       Tek, kazao je Čeković, “od Iraka imamo potraživanja oko 900 miliona dolara, a sa kamatom milijardu i dvesta miliona”. Ukupna naša potraživanja od ove zemlje, prema informaciji koju je u duelu predsedničkih kandidata dao Miroljub Labus, iznose čitave dve milijarde. Treća informacija kaže da je ukupni dug Iraka 1,45 milijarde, ali su otplatu uslovili okončanjem sukcesije.
       Direktna američka pomoć Jugoslaviji, u protekle dve godine, mnogo je manja od ove dve milijarde. Indirektno, ona znači mnogo više, što je uostalom priznao i ministar Mihajlović saopštavajući da je “naša država čvrsto u međunarodnom frontu borbe protiv terorizma u svetu”, te da se nada da će se “ova afera brzo raščistiti”. Reagovanje savezne vlade ukazuje da nova vlast shvata vrlo dobro šta joj je činiti, pošto je prihvatila ova pravila. Ostaje nejasno da li postoji spremnost da se po tim pravilima i odigra do kraja, pogotovo ako to bude značilo još smena i ostavki, makar i zbog neobaveštenosti, ili očekivanja Bele kuće da, zajedno s Bosancima, “preduzmemo neophodne korake da odmah prekinemo svaku tekuću saradnju sa Irakom, da sprovedemo sveobuhvatnu istragu i da pozovemo na odgovornost sve odgovorne”.
       Moguće je pronaći i lakši odgovor. Potpredsednik Vlade Srbije Žarko Korać izjavio je da su svemu krivi “pojedinci van kontrole” što je i dokaz da su “neke vojne i druge institucije izvan demokratske kontrole”. Pitanje je samo hoće li Amerika prihvatiti ovako lakonski odgovor, ako on postane konačan.
      
       NIKOLA VRZIĆ
      
      
Nisu nas uhvatili

“Znate šta, što se konkurencije tiče, kod nas je to dosta uređeno pravnim pravilima i zakonima.
       Imamo Zakon o “Jugoimportu SDPR”-u, kao državnoj kući, donet je u Saveznoj skupštini. Zna se šta mi možemo da radimo, šta je naš deo posla.
       Donet je Zakon o prometu naoružanja, imovine i opreme kao i Zakon o spoljnoj trgovini. Sve je tu regulisano.
       Međutim, ima sada, u poslednje vreme, dosta privatnika, ali je to bilo prisutno sve vreme rata, moram posebno da izdvojim moje kolege generale, svaki od njih pripada nekom klanu, nekom klubu itd., koji pokušavaju da dokažu da po Ustavu ne možemo mi imati monopol na izvoz naoružanja i opreme, što nikada i ne preferiramo da budemo jedini izvoznici, jer to treba da bude i neko drugi. Ali, nekada je bolje to uraditi preko nekog privatnika, da ne bismo saveznu državu stavili u neki veliki problem, da je ne bismo izložili jer se radi o prometu naoružanja itd.
       Mi do sada državu nigde nismo osramotili i obrukali, da su nas uhvatili kao Slovence. Naravno da smo nešto morali da radimo, da nabavljamo i za našu vojsku i nešto i da izvozimo. Sve to postoji u papirima. Do sada nismo uhvaćeni da smo nešto radili nezakonito. Za sve što smo radili zna Ministarstvo odbrane.”
       (Jovan Čeković, pred Anketnim odborom Savezne skupštine 21. januara 2002. godine )


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu