Naslov: "Kjerkegor i egzistencijalna filosofija"
Autor: Lav Šestov
Izdavač: "Plato", Beograd 2002.

      Nenad Daković
      
       Pomalo smo već zaboravili Kjerkegora. Verovatno, nimalo slučajno. Kao da je egzistencijalizam, uopšte, ostao slepa ulica savremene filozofije, izgubivši, u osnovi, svoj spor sa nemačkim idealizmom, koji preko Huserla ostaje u temeljima savremenog mišljenja, ili na glavnom pravcu savremene filozofije. Egzistencijalna analitika Martina Hajdegera, u čijem delu se dogodio ovaj prelom, nije drugo nego propedeutika transcendentalne fenomenologije, čija kritika vodi u strukturalizam i dalje prema savremenosti.
       Čitajući, u tom svetlu, delo Lava Šestova, koje je pedesetih godina prošlog veka izvršilo određeni uticaj na francuski egzistencijalizam i Albera Kamija, čitalac će zapaziti da je ruski mislilac, predosećajući ovu opasnost u ovom ogledu glavnu pažnju posvetio upravo ovom sukobu između religijskog i filozofskog (Šestov veli filosofskog) motiva u njegovom mišljenju. Sukobu između Jova i Sokrata, odnosno, Avrama, "oca vere" i Hegela, koga Kjerkegor naziva "profesorom filosofije". Sukobu između vere i uma, etičkog i religioznog koje određuje njegovo (Kjerkegorovo) mišljenje u celini.
       Pomalo neočekivano, Šestov će, kao religiozni mislilac, glavnu pažnju posvetiti Kjerkegorovim naprezanjima sa umom, njegovim ispitivanjima umne moći i spremnosti religioznog mislioca da se odrekne uma u korist vere. Neočekivano, Šestov će zaključiti da se Kjerkegor, uprkos uveravanjima u suprotno, i deklarativnom odbacivanju etičkog, nikada nije odrekao Sokrata. Kritikujući spekulativnu filozofiju, on je ispravljao Jevanđelje, pošto ono nije moglo da izdrži Sokratovu kritiku, priklonivši se na kraju filozofiji i čoveku a ne veri i bogu, kako je to očekivao sam Šestov. Zato ne iznenađuje implicitna kritika Lava Šestova, koji i pored pristupa potpune odanosti i izuzetno lepo napisanog teksta, jednog od najlepših koje sam pročitao o "ocu religijskog egzistencijalizma" - nikada neće zaboraviti njegovo priznanje da nije imao snage da pređe granicu i prepusti se veri.
       Tako je stvarna tema ovog ogleda preispitivanje njegovog stava da suprotnost grehu nije vrlina nego vera. Načela, koje sam Kjerkegor nije uspeo da izvede do kraja. Zato je njegovo otklanjanje etičkog ostalo na ravni deklarativnog a ne stvarnog prekoračenja. Jer, on je, kako u uredničkoj belešci s pravom primećuje Ilija Marić, "hrabrosti vere pretpostavio sokratovsku hrabrost smrti, hrabrost mudraca, tj. oslobođenog, stoičkog, ravnodušnog smirenja u Falarisovom biku". (Falaris je bio tiranin koji je svoje protivnike mučio tako što ih je pekao u ovom biku od bronze u kome su se njihovi krici pretvarali u umilnu melodiju.) Kao što se to događa sa ljudskom patnjom, koja je "teška kao morski pesak", kako veli Kjerkegor, pošto prođe umno pročišćenje ili etički stadijum, koga se Kjerkegor nikada nije stvarno oslobodio. Jer, on svoje hrišćanske pouke "nije crpeo iz Apsurda, koji je toliko slavio, niti iz Sv. pisma, koje je smatrao otkrovenjem istine, već iz 'znanja' koje nam je doneo najmudriji među ljudima, onaj koji je odlučio da okusi plodove sa zabranjenog drveta".
       On zato nikada nije "izašao iz Grčke", što je razlog njegovog poraza u sukobu sa nemačkim idealizmom. Dok je, sa druge strane, Adamov greh bio skok u postojanje a ne u veru. Zato mu zmija i nije bila potrebna. Zato je Šestov bio u pravu. Jer, Kjerkegoru vera očigledno nije bila dovoljna da "izgubi um", ali ni da "skoči u veru". Da, umesto "drveta znanja", plodove ubere sa "drveta života", kako veru naziva Šestov. Kao da, prema ovom merilu, Kjerkegor nije bio dovoljno religiozan. Ako se tako može govoriti o stvarima vere, ali i uma.