NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Magični geto<br>Zoran Ćirić
Citati i maniri

      Odavno tvrdim, a kako vreme prolazi, sve sam ubeđeniji u verziju koja kaže da je znameniti skidač aviona Monti Pajton bio srpski dobrovoljac u redovima britanske PVO. Solunski pedigre i “mladobosansko” detinjstvo se podrazumevaju. Uostalom, kad su mogli neki drugi Srbi da lete za švercerski RAF, što ne bi bilo naših koji su bili dovoljno osvešćeni da poguraju zajedničku stvar i odozdo. Otuda toliko “montipajtonovskih” dogodovština u našemu dnevnom serijalu, koji se može opisati kao bezglasna sapunska opera. Jedan od najvećih mehurova u toj zapenušanoj kupki zasigurno je Vojvoda Voja, monumentalni Kandidat sa vizijom civilnog vojskovođe - zbog čega ga je ovih dana kompetentna javnost proglasila za “turbomlaznog Vojvodu od Haga”, jerbo je nedvojbeno ustanovljeno da je čelično-ironični Graničar dao mig za napad na američku hegemoniju. To je samo još jedna u nizu etiketa za “robnu marku” u kakvu je izrastao političar koji zna da je raja od raja nastala, odnosno iz njega se razmilela po obećanoj dolini suza. Pa, ako može Džejms Braun da se kiti onolikim kumovskim soul-titulama, što ne bi mogao i ništa manje kumovski rejtingovani Vojvoda Voja?
       Ali, za razliku od domaćeg kumovskog plemena (koje već i plemstvo postade!), Voja zna šta su maniri. Kao što vam je poznato, svi gotovo panično bulazne o “mafiji” a još niko od budućih pokojnika - kao što nalaže podzemni red - nije pronašao u svojim kolima (ili u svom bideu) mrtvu ribu s ružom, zavijenu u provladinu dnevnu novinu bajatog datuma. Elem, znajući da nas ima još koji razlikujemo manikira od dobro vaspitanog fetišiste, Vojvoda Voja mi je, iščekujući predsedničku inauguraciju, učinio ganutljiv, državnički gest: uz učtivu molbu da ga metnem u neki od mojih “novijih romana”, priložio mi je i citat iz jedne od priča Čarlsa Bukovskog, sa kojim me je nesebično uporedio! Citat je dovoljno poučan da ga još jednom prepišem: “Razlika između Diktature i Demokratije je u tome što u Demokratiji ljudi prvo glasaju, pa tek onda svi izvršavaju naređenja, a u Diktaturi niko ne traći vreme na glasanje.” Zaista dostojno bogomdanog Velikosrpskog Predsednika! Bez obzira na to što se u Nevladinom Ustavu tzv. Srbi definišu kao “lagodna većina”, a amerikanizovane Manjine kao “nelagodna većina”, Magični se slaže s Vojvodinim stavom da je bitno najpre sačuvati bojevu glavu na ramenima (kao i tajno oružje čiji kalibar odoleva hladnoj vodi). Iz tih razloga nisam (za sada!) prihvatio rečenu spisateljsku porudžbinu, izgovarajući se da mi je nišvilski radikalski prvak, bokser Vakić, mnogo “romaneskniji lik”, a i više mi se uklapa u “južnjačku dum-dum poetiku”. Vojvoda je moje odbijanje doživeo s poslovičnim senzibilitetom proroka - poručivši mi da razmislim da li je slučajnost orkanska oluja koja je razbucala Hag i Ševeningen, a koja se dogodila nakon Karlinog apstinentskog šoka pretrpljenog u Koraćevom psiho-salonu (poznatijem kao “terapeutska spavaća soba”).
       Ignorišući sve spiskove Karlinih provodadžija, udvarača i “vanbračnih insajdera”, Vojvoda se, na putu za Kinu, obreo čak i na Svetom Stefanu, gde je izvršio neslužbenu posetu Džeremiju Ajronsu, a sve sa namerom da se uveri u antiratnost filma u kojem blazirani Englez glumi (u slobodnom vremenu, to jest kada mu to dozvole poslovi renoviranja crnogorskih hotela, kao i promene vode u onom delu Jadranskog mora koje pripada Milovoj lučkoj kapetaniji). Ispostavilo se da je donatorska globa za ostrvski doživljaj ostrvljenog pripadnika Ostrvske aristokratije bila dovoljna da evropski zavedeni pa razvedeni Portparol Vuković (inače iz ugledne dobošarske kuće ponikao) glasno i egzaltirano zaključi: “Šteta što nema više Đukanovića”, što su neki shvatili kao kritiku brđanskog običaja da “jebu oca” jedni drugima, a to jeste jalovina bez obzira na urođeni mačizam parlamentarizovanih Crnogoraca.
       Verovatno pod uticajem Džeremijevog legalističkog sultanizma, Lolita Maršićanin je počeo da rimuje svoje izjave (dosić-poslić). Sada barem znamo otkud mu onoliki “egzistencijalistički” podočnjaci. Nije to od boemskoga bluda već od pesničkoga truda!
       U međuvremenu - koje curi kao kovani novac iz automata za kreditne kartice - samoobnavljajuća neman Dijalektike, u permanentnom klinču Hegela i Marksa, nastavlja da se oglašava putem svog najprobitačnijeg medijuma. Dakle, Đikijev moto za nastupajuću sezonu glasi: “Ne uspevaju najbrži i najpametniji, već oni koji se najbolje prilagođavaju promenama.” Premijera - Provajdera Predinformatičke Srbije, koji se istovremeno izdaje i za “provizionistu” i za “revizionistu”, valja podsetiti na ekstremno dijalektičko iskustvo najvećeg kameleona rokenrola Dejvida Bouvija, koji već više od dve decenije džedži u telefonskoj govornici ne uspevajući da ubaci novčić u prorez i tako iskoristi svoje (krivičnim zakonikom regulisano) pravo da dozove samog sebe - ne bi li se setio ko to beše “Tanki Beli Vojvoda”, nekadašnji dekadentni predvodnik promena (muzičkih i modnih, podjednako) koji se davno okamenio kao siva eminencija tuđih uspeha; nešto pre nego će postati “Zigi Stardast” rekao je kako se “revolucija u roku zaista dogodila, samo što to niko nije primetio”. Znate, moja praznoverna braćo i sestre, pomalo je riskantno kada stalno pričate o sebi, sve komentarišući fundamentalne procese nadolazeće epohe...
       Nego, da se manem urokljivih priča. Možda bi, za svaki slučaj, trebalo da ovaj tekst završim onom napomenom za vađenje - svaka sličnost sa stvarnim licima i događajima je čista, ničim izazvana slučajnost. Uostalom, ako Hilari Klinton veruje u “slučajni, nenamerni felacio”, onda za “slobodnu reč” postoji kakav-takav manevarski prostor. Makar samo u predsednikovim gaćama. Problem je jedino što su libidonosni predsednici vrlo smenljivi.


Copyright © 2000 NIN - redakcija@nin.co.yu