NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Volim očeve slike

Beogradska slikarka koja živi u Barseloni autor je zanimljivih umetničkih eksperimenata

      Posle završetka studija 1996. godine na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu, Vahida Ramujkić (29) predstavila se publici izložbom u Domu omladine (1997) i to je bio događaj u likovnom svetu Beograda o kome se govorilo. I Vahida je posle toga nestala. Godinu dana je bila na specijalizaciji u Barseloni i Madridu, u međuvremenu je završila postdiplomske studije, imala magistarsku izložbu na svom fakultetu za koju kaže da je kratko trajala i da je niko nije video, i opet je nestala.
       Živi u Barseloni i tamo čini deo nezavisnog umetničkog centra umetnika iz sveta (njnjnj.hangar.org) koji se bave najrazličitijim eksperimentima u oblasti likovne umetnosti. Ako se tako može reći, čisto slikarstvo je iza nje. Zanimaju je neke druge stvari. Tvrdi da je i dalje u istraživačkoj fazi iz koje ne želi da izađe. Niti želi da se bavi samo jednim medijem.
       - Španija je bila moj izbor najpre zbog klime i lepote života. U početku je bilo teško, bilo je raznih problema, ali sada je sve mnogo bolje. Barselona kao grad ima potrebu da stalno bude u centru događanja, što može da bude zanimljivo i inspirativno, ali što bih i mogla da kritikujem. No, to ni na koji način ne utiče na ono što ja radim. Trenutno imam umetnički atelje u jednom nezavisnom centru za produkciju novih medija. Nas pet-šest je dobilo tu pogodnost na konkursu, ja početkom ove godine, i taj ugovor se obnavlja svakih šest meseci, u najdužem trajanju od dve godine.
       Svoj rad poslednjih godina Vahida deli sa više ljudi. Zajednički projekti koje ona organizuje su zanimljivi i atraktivni i omogućavaju joj da izbegne ono što u ovom trenutku ne želi - samostalnu autorsku produkciju.
       - Ove godine sam sa prijateljicom, ona je dizajner, a u stvari je antidizajner, organizovala u Barseloni svojevrsnu “olimpijadu”, koja je podrazumevala penjanje po javnim skulpturama. Naime, 25. jula ove godine se navršilo deset godina od održavanja Olimpijskih igara u Barseloni. Treba znati da je Olimpijada za Barselonu imala značaj prekretnice. Tamo se vreme deli pre i posle Olimpijade, jer je u Barseloni tada izgrađeno mnogo hotela, stambenih i drugih objekata, podignuti su novi delovi grada a stari su restaurisani. Tada su postavljene i brojne skulpture, tačnije njih 30-40 koje su uradili najčuveniji svetski umetnici. To je, ujedno, izazvalo dugu polemičnu priču o tome da li su ambijentalno dobro uklopljene i slično.
       Dakle, ovog leta nas dve smo organizovale pet ruta, kao pet olimpijskih krugova, i svaka ruta je trajala jedan dan. Preko Interneta (njnjnj.dustkeeper.org) najavile smo taj događaj i pozvale ljude da učestvuju u njemu. Mi smo se penjale po tim skulpturama, pričale sa ljudima, lepile smo naše plakate, ponešto ispisale običnom školskom kredom... S jedne strane, bila je to umetnička igra, a, s druge, mi tu igru nastavljamo novim projektom - vodičem po olimpijskim skulpturama po Barseloni.
       Jednom prilikom je Paloma Pikaso priznala da je od slikarstva pobegla u dizajn jer je računala da bi u tome prezime Pikaso moglo da joj pomogne. Da je krenula očevim stopama, kako je inače htela, slavni otac bio joj predstavljao ozbiljnu prepreku. U slučaju Vahide Ramujkić nije bilo vremena da se vidi koliko bi joj otac Kemal, slikar, pomogao ili odmogao u karijeri. Na pitanje da li je i zbog toga otišla u Španiju da je ne bi poredili sa ocem, sagovornica NIN-a odgovara:
       - Ne, nikako. To je večita priča o deci i roditeljima kada se dogodi da naslednici zakorače putem svojih roditelja. To jeste tema za ozbiljniju priču, ali ja nisam otišla zbog svog oca. Volim slike svoga oca i profesionalno ga cenim. Možda volim njegove slike i stoga što u sebi prepoznajem nešto od tog senzibiliteta.
       Vahida se priprema za grupnu izložbu koju će u novembru imati u Barseloni. I to je jedino o čemu razmišlja u ovom trenutku. Ne planira ništa dugoročnije. Svoj rad je medijski vezala za Internet i ambijentali prostor, ovog puta dela Barselone koji se zove Poblenou. Objašnjava nam da je to stara industrijska zona s početka prošlog veka, koja se ruši iz temelja da bi se podigao novi trgovinski i turistički centar. Sve se to radi u okviru priprema za veliki svetski kongres kulture koji će se održati u Barseloni 2004. godine.
       - Ta zona je imala i svoj umetnički duh, ali su slikari jedan po jedan, napuštali ateljea. Moja prijateljica i ja smo pre godinu dana počele da obilazimo ovaj kraj i pravimo topografske, fotografske i video-zapise kako bismo ostavile traga o permanentnoj tranziciji. Objavićemo privremene planove i vodiče za orijentaciju u tom delu grada. Polazište u ovome što radimo jeste naš kritički pristup zbog agresivnog menjanja identiteta, u ovom slučaju jednog dela grada. I to je univerzalna tema.
      
       RADMILA STANKOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu