NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Buka unutrašnjeg vriska

“Kao što još nije napisana najbolja knjiga tako nije ni snimljena najbolja pesma. Naša nova ploča je jedna u nizu znakova pored puta koja pokazuje u kom pravcu stoji grad”

      Zvonimir Đukić (39), poznatiji kao Đule, vodeća je snaga beogradskog rok trija Van Gog. Bandoglavi mlađi brat Ljube, originalnog klavijaturiste Električnog orgazma, vremenom je iz saradnje sa EKV i mnogim liderima scene, izrastao u predvodnika grupe koja u drugoj polovini devedesetih osvaja posebnu poziciju. Devetim albumom u karijeri,”Dr Under”, koji nosi neke od ključnih pesama za razumevanje te neuobičajene poetike, atraktivnom multimedijalnom prezentacijom i snimanjem TV filma o Đavoljem gradu i Resavskoj pećini, Van Gog upravo naglašava svoju distancu od rokenrola koji je pristao da se nikome ne zameri.
      
       U kakvom ambijentu izlazi nova ploča grupe Van Gog?
       - Kao i uvek do sada, u pogrešnom trenutku. Pitam se: da li je ikada i postojao pravi trenutak za ovakvu vrstu muzike? Kad pogledam unazad, svaka ploča nam se pojavljivala u neverovatnom trenutku. Uvek su se poklapale sa ekološkim katastrofama (“Černobil” - prvi album, op.a.), ratovima ili promenama u državi. To nas i sada prati.
      
       Veliko oko sa suncokretom i kosmonaut u zenici. To je omot tvoje devete ploče čudnog naziva ili šifre “Dr Under”. Koja je poruka?
       - Naši postupci se uvek kontrolišu našom podsvešću! Malo ko je, gledajući omot, primetio latice suncokreta umesto zenice. Eto, koliko smo slepi pored očiju. Naravno, postoji izlaz. Ili se svi pravimo da to svetlo ne prepoznajemo ili smo isuviše dugo svetlo gledali iz mraka ili, jednostavno, nemamo snage da priznamo i glasno pustimo vrisak iznutra. “Dr Under” je pokušaj buđenja te samokontrole, samoinicijative i to neko nužno provetravanje onoga što se godinama u nama dešava i previre. Potpuno je čudno što su asocijacije ljudi na energiju ploče a i omota, različite. “Čudno u smislu da je poruka jasna, jednostavna i precizna. Imam osećaj kao da mnogi ne žele da čuju poruku.
      
       Jednom si istorijat grupe okarakterisao kao “dug hod kroz trnje”. Koliko je ostalo tog biblijskog u vašoj muzičkoj priči?
       - Svaki čovek je jedno seme. Da bi to seme isklijalo, potrebno je plodno tlo, zalivanje suncem i kupanje ljubavlju. I eto nama ploda. Dr Under je u nama stanovao sve ove godine i putovao po zemlji. Kad staneš u polju suncokreta, nije potrebno da čuješ ništa, nikakvu muziku, niti je potrebno da gledaš u sunce. Dovoljno je da velike cvetove posmatraš. Vodiće te kao kompas. Najlepša muzika koju sam mogao da čujem je tišina ogromnog polja suncokreta.
      
       Zar nije čudno što neko ko je simbol buke i zvučnog ataka, govori o tišini?
       Tišina je zapravo najveća buka koja može da se dogodi u čoveku u tom unutrašnjem vrisku. Mi imamo tu privilegiju da se bavimo pisanjem stihova i pravljenjem muzike i to je naš neki izlaz u pravcu dodira sa ljudima. Naravno da smo spremni da to sve podelimo sa ljudima.
      
       Na novoj ploči pevaš o tome kako sanjaš zidove kojih nema. O kakvim zidovima govoriš?
       - Kad preskočiš unutrašnji zid i izađeš iz tog skučenog prostora sputanosti u sebi, jednostavno nailaziš na sledeću barijeru - zid od ljudi. Otuđenost nas može odvesti u nepoznatom pravcu. Umesto da rušimo zidove, kao što je bio Berlinski zid čijim se urušavanjem dogodio preokret u celoj civilizaciji, mi smo baš tada počeli da insistiramo na gradnji lokalnih zidova. Divan je to povod za razmišljanje o ciglama iz zida koje mogu naći novo mesto a da ne zaklanjaju vidik i ne smetaju u sagledavanju bliskog primera. Plaši me saznanje da kompija više ne želi da vidi svog prvog suseda.
      
       Kada govorimo o nama, nekadašnja braća sada su prve komšije. Kako to doživljavaš?
       - Imali smo prilike da sviramo svuda po zemljama bivše Jugoslavije. Naša braća u Hrvatskoj i Sloveniji žele da prime to što nosimo ali imaju izvestan strah. Nije mi do kraja jasna priroda tog straha. Svi smo trpeli to nezadovoljstvo deset godina. Bio je sprečen čak i protok rokenrol informacija tako da smo kao bend prošli teži put da bi ljudi sa tih prostora čuli za nas. Ali je zato potpuno fascinantno iskustvo kad dođeš u neki grad i sa dva plakata okupiš hiljadu ljudi raspoloženih da čuju tvoju muziku. Nije sprečen međuprotok informacija, doduše stidljiv je i odvija se mimo politike.
       Mi smo kao bend potpuno deideologizirani. Naš artistički koncept nije imao dodira sa političkim angažmanom. Izgleda da bi stvar bila drugačija da smo radili obrnuto ali bi to pokvarilo lepotu priče čiji smo deo.
      
       Ploča je prepuna različitih značenja. Možemo li i u onome što se ne čuje, naći neki dodatni smisao ovog što radite?
       - Ne bi imalo smisla da svako ima ključ za otključavanje naših kapija. Kapije su otvorene za sve ali se ključ ne daje ni u čije ruke. Putem elektronskih medija nemilosrdno smo zasipani ideologijom koja svoje konotacije ima u opijatu zaglupljivanja.
       Mi smo odrasli na muzici šezdesetih i sedamdesetih koja je u svojim porukama nosila jako puno simbola sa bitnim značenjem kada govorimo o kodu odrastanja te generacije. Hipi pokret je vaspitao veoma mnogo ljudi koji su danas vrlo upotrebljivi. Njima sigurno ne prija ono što se plasira preko elektronskih medija. Pank pokret je takođe vaspitao. U tom trenju između želja i realnosti napravljena je iskra bunta koja je rodila jednu pozitivnu atmosferu i raslojila ukus od neukusa.
       Simbolika danas neumitno gubi smisao. Sva vidljiva simbolika se oslanja na marke automobila, na firmiranoj garderobi, na nebitnim apostrofiranim porukama sa kojima se poistovećuju današnji mladi ljudi.
       Ja znam da Van Gog stoji na jednom brisanom prostoru koji je nedodirljiv za takvu vrstu komunikacije. Potpuno me ohrabruje da je sve ovo što godinama radimo zapravo korak koji je, za nas i našu publiku, upravo iznutra, pravi ambijent za samoispitivanje. O tome govori album.
      
       Ko je vaša publika?
       - Neverovatan je osećaj imati publiku koja prati bend. Naša je publika zapravo nevidljiva. Ona je nevidljiva jer nije tipična za mesta gde se pojavljuju mladi. Govoreći o preovlađujućoj simbiozi ukusa mladog čoveka, kao da ih je sramota.
      
       Kako vidiš generaciju sa kojom si izašao na scenu?
       - Čudna je to generacija. U momentu kad smo se mi oglasili sa grupama Fit i Grad iz Rijeke, to je bio pokušaj reanimiranja klinaca za novi talas. Taj je pokušaj 1986. stvarno obećavao. Ali kada sada pogledaš unazad, nemaš bogzna kakav pejzaž. Shvatam da nas je isuviše malo ostalo na tom nekom braniku simboličke poruke i energije koja jedino može da digne hiljade na noge kako bi iskočili iz sebe.
      
       Zašto vas je tako malo?
       - Svi smo imali dobar vetar u leđa. Ali je veoma loš politički trenutak, ugušio mnoge ambicije. Veliko razilaženje je mnoge oteralo preko granica dostojanstva i ponosa. Mnogi ljudi su odustali ne zato što nisu voleli rekenrol, već što su se isuviše povukli u sebe. Hteli su da izbegnu dolazeći krvavi vir, da ostanu čisti i verni sebi.
       Po Hrvatskoj i Sloveniji sretao sam ljude koji su se posle toliko godina vratili kući. U razgovoru sa njima dobio sam potvrdu ovoga što pričam. Svi oni imaju jedan veliki intimni ožiljak jer nisu ostvarili ambiciju kroz muziku. A sigurno znam da smo na isti unutrašnji način voleli muziku.
      
       Šta je tebe sve ovo vreme držalo? Od kakvog si materijala?
       - Nemam ime za tu snagu. Ja sam čovek koji ne voli da odustaje. Od onih sam koji ne znaju šta hoće ali jako dobro znam šta ne želim. U toj nekoj konstelaciji meni su se događale stvari. Ne meni nego Van Gogu.
      
       Sve više dolazimo do toga da si ti Van Gog. Nekad vas je bilo petorica, sada ste sigurno samo dvojica...
       - Malopre smo govorili o globalnom, kako su ljudi iz dobrog zamaha otpadali... Ako to opšte svedemo na Van Gog, dobijamo sličnu priču. Poznato je da smo počeli kao petorka, da bi na drugoj ploči već bili kvartet a na trećem albumu svedeni na trio. U daljem radu smo od originalne postavke ostali Srba (bubnjar - op.a.) i ja. U muzičkom smislu to ima jedno sasvim drugo objašnjenje a kad govorimo o istrajnosti, to opet ima drugačije konotacije.
       Istrajnost nas je naterala da prođemo kompletan put po trnju. Osporavani, uniženi od kritike, omalovažavani od medija, ništa nam nije preostalo nego da istrajemo. Potpuno istim rasporedom snaga iznutra mi pričamo svoju priču. U najtežim trenucima naše zemlje mi smo održavali raspoloženje i duh, ne koketirajući sa režimom.
       U varničenju između želje i realnosti, ne potreba, dogodio se taj kovitlac Van Goga. Mi smo sve proputovali i svuda svirali bez ičije podrške. Mnogi su pristali na podršku ne da bi se politički izjasnili već da bi se pridržali.
       I nas je možda u koracima zabolela noga ali smo naučili da zastava koju nosimo ne pristaje na odustajanje. Ne zameram onima koji su se zamorili i odustali. Oni postoje ali mi moramo dalje.
       Šteta što u ovoj vrsti muzike nema pet, deset bendova pa da zajedno, jedni drugima, postavljamo standarde. Svuda u svetu muzička industrija ulaže u izdanja i izvođače, pronalazeći nove vrednosti, a od ovog prostora je ostala jedna močvara sa ustajalom vodom. Greške leže u mnogim segmentima. Ljudi možda nisu imali poriv, drugi su izgubili razlog, neki su otišli u drugu vrstu muzike, mnogi postali autori za nove izvođače.
       Ja to nisam znao i umeo. Zauzvrat, progovorio sam jednim teškim jezikom, filozofskim i metafizičkim. To je bilo nejasno za mnogo ljudi ali je iza svega bila poruka sa ogromnom željom da se mali pupoljak rascveta u neki cvet.
      
       Tvoje putovanje kroz umetnost često se oslanja na citate i autoritete. Na koji način taj postupak vremenom dobija smisao.?
       - U očuvanju neke tradicije. Za jedan period odrastanja nastojao sam da otrgnem od zaborava vrednosti koje su nas u vremenu odredile.
      
       Da li si smešan novoj generaciji kad se pozivaš na Nastasijevića ili Miljkovića, kad ona slabo zna ko su i Desanka Maksimović ili Ivo Andrić?
       - Ne boli mene podsmeh. Mene zna da povredi neznanje i neupućenost. Mladom čoveku danas nije ponuđeno puno, osim desetak kanala na televiziji i zabave koja se, eto, svodi na ne znam kakav kvalitetan krug.
       Ne bavim se podsmehom neupućenih već imam osećaj da sam jedan od mnogih kome je to ostavljeno kao amanet.
       Znači, kao amanet da se prenosi iz jednog prošlog u buduće vreme. Sebe ne smatram glasnogovornikom jedne generacije, naprotiv. Mi govorimo ono što moramo zbog sebe a ko hoće da shvati, taj će da shvati.
      
       Da li je rokenrol suviše ograničavajući za novu generaciju? Pripadnik si poslednje analogne generacije koja se ipak okreće digitalnoj civilizaciji. Koliko, pak, za digitalno pokolenje rok predstavlja dosadnu istoriju?
       - Danas su mladi ljudi veoma brzi. Kad kažem brzi, mislim prebrzi u koracima a još brži u metabolizmu. Naravno, neko može posmatrati naš rad kao trendovski. Ne vidim ništa loše u tome. Jer pratiti tehnologiju, nikako ne znači prodati se i podrediti trendu.
       Jako je malo bendova ostalo sa gitarama i bubnjevima na gotovs. Verujem u cikličnost koja će energiju, posle ovog ubrzanja, dovesti do usijanja a samim tim i eksplozije. Posle toga, po zakonu cikličnosti, mora doći do smiraja u percepciji. Ne mislim na rokenrol za ugodno starenje već govorim o tome da ljudi koji prate MTV bivaju žrtve skupog proizvoda iza koga stoji muzička industrija. Taj proizvod proizvodi novac. Na televiziji je to fingirano gitarama, klavijaturama i bubnjevima a zapravo pozadi leži ogromna tehnološki orijentisana industrija. Čulo sluha se menja. Ja muziku ne umem da definišem.
       Ne umem da kažem nešto više o ploči, ne umem da definišem zvuk. Isto kao što je nesuvislo prepričati dobar film, dobru sliku ili dobru muziku. Ljudi žele u jednom brzom zamahu i brzom pokretu da progutaju ogroman zalogaj odrastanja i razvoja. To možda godi.
      
       Svojim roditeljima nisam verovao kada su govorili da svako doba i svaki uzrast nose svoj odnos prema stvarnosti. Kao roditelj i sam to osećam. Ponovo će, u velikom tehnološkom raspletu, zvuk akustične gitare, koji je jedini pravi i prirodni u dodiru sa čovekovom rukom, doći na svoj početak. Da neki novi umetnik krene iz početka. Jer drugačije ne može.
      
       Koliko u takvom hodu i kodu vremena ima smisla biti vernik gitare kada si okružen digitalnim anđelima i otpadnicima trendova?
       - Ja sam pre svega u duhovnom a ne u ovom novokomponovanom doživljaju vere. Zapravo, danas je veoma moderna postala Crkva za neke koji ne nalaze nikakve duhovne vrednosti u sebi pa misle da će ulaskom u zdanje sa određenim ornamentima i simbolikom koja približava boga, rešiti svoj veliki problem. Da je tu dovoljno ući i izaći, i odmah postati vernik. Moraš biti vernik iznutra. Moraš biti duhovno i moralno ispravan da bi nekim stvarima pristupao sa pozicije vernika.
       Naravno, gitara je neodvojivi deo mene. Svestan sam da ne spadam u onu kategoriju muzičara koji su virtuozi. Nije bitno biti virtouz u pokušaju da neko donese mir iznutra u formu pesme. Nemam ništa protiv tehno-kulture, veoma prisutne u raznim oblicima pojavnosti, jer je ona potrebna mladima kao prepoznavanje prećutne komunikacije i uopšte ne želim da žalim za nekim prošlim vremenima iz kojih dolazim.
       Onog momenta kada se budem osetio nelagodno, počeću da se bavim muzikom u svojoj sobi za svoju porodicu. Neću to zadovoljstvo deliti sa velikim brojem ljudi. Ili neću maltretirati veliki broj ljudi.
      
       Od početka tvrdiš kako Van Gog nije estrada. Kako ne biti estrada kad je previše stvari u ovoj zemlji na nivou najgore estrade?
       - Potpuno je neukusno, u trenutku kad mnogi postaju zbog plasiranja preko medija bitni, ne biti estrada. Danas je sve postalo estrada. Ćevbdžinice na ulici, autobusi, politika. Ni u jednoj zemlji političari nisu narodu bitni kao ovde. Za odgoj jednog naroda u smeru pripajanja svetu veoma je važno da taj narod ima bogat duhovni život. Ne mogu da verujem koliko se mi kao narod bavimo životom političara umesto da se oni stvarno bave našim životima.
       Ne mogu da shvatim gde čuči ta hrabrost koja je u ovom trenutku svakako najpotrebnija političarima. Kad kažem hrabrost, mislim na glasno izgovorenu reč: Ja umem! U mojim rukama je vaša sudbina! Izabrali ste mene ! Ja mogu!
       Svaki čovek kao ispravni hrišćanin mora da bude potpuno glasan i jasan. Kazati nekom - ja ne umem i ja ne mogu, veliko je bogatstvo za budućnost.
       Zbog moje i sve dece voleo bih da ova zemlja dobije predsednika. Jer ga odavno nema, što stvara mnoge neprilike i nemir. Voleo bih da dobijemo predsednika i da mu u najkraćem roku zaboravimo ime ali da vidimo njegove rezultate. Da postanemo deo sveta bez ponižavanja.
       Da putujemo u bilo koju zemlju a da ne budemo žigosani vizom. U svetu goveda žigošu na brzinu a ovde, da bi dobio žig, moraš da stojiš satima i danima za duplo poniženje. U redu od stotinu metara da bi posle tog poniženja građanin ove zemlje otišao u inostranstvo i bio primljen na poseban šalter na novu dozu poniženja. To su sve sitne i nebitne stvari ali ogroman je broj takvih segmenata koji kad se sklope u jedan mozaik, daju veliki odgovor ovom narodu: još nije vreme za vas! Pitanje je kad će doći to vreme.
       U sklopu te cele priče, kreativni proizvodi ljudi sa ove teritorije dolaze u veliki kolaps u smislu vrednovanja rada, ne samo u našoj zemlji već i od strane nekih institucija u inostranstvu. Da bi slika o ovom narodu bila potpuno drugačija, mora da postoji elementarna briga o ljudima koji mogu, umeju i znaju. Ne mora da to bude samo domen politike.
       Neophodno je da se glasno kaže kako ova zemlja ima kreativne ljude. Oni znaju nešto drugo što nije politika: da prave film, pozorište, slike, muziku... Tako se može stvoriti i drugačija predstava o ovom narodu. Razmišljam, kad ovo govorim, o pokojnim Milanu Mladenoviću ili Margiti Stefanović (ex EKV - op.a.) kao segmentu jednog bitnog kulturološkog momenta u epohi, ne u dekadi, koji su došli do određenog sloma jer nije postojala baš nikakva briga onih koji su zaduženi za čuvanje vrednosti. Mi ne umemo da čuvamo sopstvene vrednosti. Danas se neke vrednosti bespravno nipodaštavaju.
      
       Izazovnu vizuelnost grupe upravo obogaćujete televizijskim filmom o Đavoljem gradu i Resavskoj pećini. Kakva je ideja u pitanju?
       - Filmom želimo da približimo nešto što je naše. Film ima radni naziv Vragov grad. Znači ne Đavolja varoš. Da li smo mi zaista toliki vrazi ili vrazi čuče u nama i ne daju nam mira? Naša će muzika biti samo bekgraund na terenu, kao što su Đavolja varoš ili Resavska pećina gde se snimaju autentične priče starosedelaca o mitovima i legendama kako su nastala ta dva mesta. Kako je otkrivena čudesna pećina ili kako je nastala nestvarna varoš. A sigurno da spoznaja o mitovima jednog naroda može da govori puno o samom narodu.
      
       Objasni novu ploču u kontekstu tragova prošlosti.
       - Istrajnost. Danas je veliki uspeh preživeti.
      
       Gde je mesto Van Goga?
       - Mi smo na jednom potpuno usamljenom mestu. Iz prostog razloga jer trenutak iziskuje mnogo više od gotove muzike. Mnogo bendova ne može da uđe u situaciju koja se zove plasirati pesmu, plasirati ploču. Potpuni nered i haotično stanje u diskografskoj industriji im ne dozvoljava pristup.
      
       Da li i dalje veruješ da su najbolje pesme one koje nisu napisane?
       - Kao što još nije napisana najbolja knjiga tako nije ni snimljena najbolja pesma. Mogu reći da sam ponosan i srećan zbog nove ploče ali ne i zadovoljan. Svako zadovoljstvo bi stavilo pogrešne putokaze na putu na kome se nalazimo. Ova ploča nije tabla na kojoj piše ime grada. Ova ploča je jedna u nizu znakova pored puta koja pokazuje u kom pravcu stoji grad.
      
       Početna ideja za moto ploče je Njegoševa misao. Zašto si od nje odustao?
       - Taj citat: “Oči zbore što im duša veli”, veoma je blizak poimanju oka Džima Morisona. Nisam ga stavio jer nešto mora da ostane nenapisano.
      
       PETAR POPOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu