NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Kalifi Centralne Azije

Nova islamska organizacija Hizb at-Tahrir ilegalnim aktivnostima i borbenom retorikom skrenula pažnju Zapada

      Biškek - usnula prestonica Kirgistana u kojoj se od zimus, izbivši “na puškomet” od Kine i prvi put u bivšim sovjetskim republikama Centralne Azije, utvrdio NATO - uznemiren je minule subote pokušajem javnog okupljanja ilegalne opozicije protiv Aslana Akajeva, jednog od još nekoliko relikata “sovjetskih kadrova” preostalih na funkcijama šefova država u bivšim republikama SSSR-a.
       Centar Biškeka blokiran je snagama policije. Oko dvesta Akajevljevih protivnika uhapšeno je i privedeno. Skup je osujećen, svi uhapšeni oslobođeni su već sutradan, u nedelju - međutim, nezadovoljstvo koje se u Kirgistanu izražava i taloži ima već godinu, nije prevaziđeno. Oponenti zahtevaju da Akajev odstupi s vlasti - i da se sudi odgovornima za ubistvo nekolicine demonstranata na beznadežno siromašnom jugu Kirgizije, marta ove godine.
       Martovski protest bio je prvi na kojem je policija protiv učesnika upotrebila oružje. Međutim, takođe, prvi koji je izbio nesvakidašnjim povodom - zbog hapšenja aktivista Hizb at-Tahrir al-Islami (Partije za islamsko oslobođenje) Centralne Azije. U orbiti svetskih informacija, posle iščeznuća aktuelnosti Avganistana, pokreta Taliban, i monotonije s pominjanjem Al kaide, Hizb at-Tahrir sada je ta koja, u minulih godinu dana, svraća na sebe pažnju ilegalnom aktivnošću i svojom vrlo borbenom retorikom. Ona ne ustaje samo protiv kirgistanskog - Hizb at-Tahrir poziva na svrgavanje svih režima “bezbožnika” na vlasti i, propovedajući “sveti rat” i zamenu svetovne vlasti teokratijom, zahteva vaspostavljanje jednog jedinstvenog kalifata Centralne Azije.
      
       Politička mašina iz uvoza
       Partija za islamsko oslobođenje zanemaruje novoobogaćenu elitu, obraća se najsiromašnijima. Njene ideje o pravičnosti i životu, regulisanom prikladno verskim, umesto po svetovnim pravnim normama, pokazuju se naročito privlačnim naglo omasovljenoj sirotinji - zapostavljenim socijalnim slojevima Kirgistana, Uzbekistana, Tadžikistana, nomadima na jugu Kazahstana i drugim. Ukratko - svima koji su tokom dugog trajanja SSSR-a razumeli da, uz drugo, država postoji i zato da bi, u krajnjoj liniji, ona bila ta koja brine o njihovom ljudskom opstanku. Posle promena, u kojima je samo još više ojačala vlast nepromenljivih šefova osamostaljenih republika, omasovljena sirotinja oseća se prepuštenom sebi i bez zaštitnika.
       Kao vahabizam, ekstremna ideologija muslimana sunita, preneta iz Saudi Arabije na Severni Kavkaz - pravo u državni prostor Rusije (krvavom misijom ozloglašenog glavoseče Hataba, u Dagestanu i Čečeniji)- Hizb at-Tahrir je, mada verska partija, takođe politička “mašina iz uvoza”. Delo jednog Palestinca. Takiadin an-Nabhani Filastini (1909-1979) - sudija Apelacionog šerijatskog suda u Jerusalimu, idejni i organizacioni tvorac partije, verovatno te 1952. - nije ni slutio da će seme koje upravo seje cvasti tek pola veka kasnije, vrlo prilagođeno sasvim drugačijim prilikama, i baš na tlu postkomunističke Centralne Azije. Dakle u jednom delu dugačke “dijagonale nestabilnosti” - upotrebi li se ovom prilikom izraz jednog ruskog istoričara za liniju “dodira svetova” - sveta u ekspanziji i sveta u nestanku. Sveta muslimana i sveta bivših socijalističkih država.
       U odnosu na Palestinu, Centralna Azija ima bitno drugačiji kulturno-istorijski okvir, oslonjen na drevni ekonomski procvat, praćen živom duhovnom aktivnošću muslimanskih mislilaca koncentrisanih u ta vremena oko Buhare. “Jedan od blokova ugrađenih u renesansu zapadnjaci duguju Buhari”, ocenjuje se na primer u jednom enciklopedijskom opisu Avicene, arapskog filozofa i fizičara čiji su komentari Aristotela svojevremeno prevođeni na latinski, “ostavljajući duboki trag u filozofskoj svesti Zapada na početku drugog milenijuma”.
       Savremenije posmatranje Centralne Azije takođe je ukazivalo na izuzetan značaj područja, međutim iz sasvim drugih razloga. Neposredno posle nestanka SSSR, naftom i gasom bogati region pominjan je kao “crna rupa” strategije - vakuum nestalog uticaja pod samim “trbuhom” Rusije. Ona jeste njime gospodarila, ali, oslabljena i rastrzana po šavovima (na Severnom Kavkazu), osetila se bez dovoljno snage da Centralnu Aziju privuče ekonomski i, samim tim, kontroliše vojnički.
       Agonija SSSR propraćena je povećanim uticajem i primicanjem drugih sila u regionu. Najpre Turske. Trudeći se da obnovi stari uticaj, Turska je pokušala da priskoči značajnim fondovima (Od pet republika, u četiri države područja govori se dijalektima turskog, i jedino je u Tadžikistanu govorni jezik farsi, persijski!), ali bez dovoljno daha. Neke od tradicionalnih sila u prvom susedstvu, na primer Iran (Persija) i Kina, takođe nisu odmakle dalje od “druge linije” uticaja, i pravi preokret usledio je tek s “11. septembrom” (2001), kada su, u okviru “borbe protiv terorizma” na nekad sovjetsko tle kročili SAD i NATO. Utvrđen u Centralnoj Aziji, NATO sada zaposeda raskrsnicu tri ključna vojno-strateška pravca šah-table za 21. vek - prema Kavkazu, Kini i Sibiru, planetarnom rezervoaru vode i energije.
       Polazeći u Avganistan na ratište, Amerika je počela užurbanu regrutaciju prijatelja u zaleđu stvorene krize - nekadašnjih sovjetskih “graničara”. Duž pojasa prema talibanima, koncentrisanim na “vektoru Kavkaz”, Moskva je već bila sazdala lanac sopstvene prve odbrane (Turkmenistan, Uzbekistan, Tadžikistan), čiji je ključni beočug bio Tadžikistan - zemlja održavana ruskim trupama, utonula u međuplemenski rat (1992-1997. i 150 hiljada žrtava!). “Zbog Avganistana”, SAD su po hitnom postupku izgradile mrežu ključnih ratnih uporišta - obnovile su sovjetsku bazu Hanabad u Uzbekistanu, izgradile Manas kraj Biškeka i počele su da se utvrđuju u Tadžikistanu. Kičma njegove bezbednosti još uvek je jedna motostreljačka divizija Rusije.
      
       “Ispravni” i “neispravni” islam
       Šefovi tih država - Akajev, (Islam) Karimov, (Amomali) Rahmonov, promovisani su u novostečene prijatelje, važne za potporu “nove stabilnosti” Centralne Azije. Njihovim režimima upućeni su prvi fondovi američke pomoći. Vladari zemalja bogatih naftom i gasom, Azerbejdžana, Kazahstana i Turkmenistana, naslutili su, međutim, još veće koristi, stupivši u unosne poslove s gigantima zapadne petro-industrije. Ali, slučajno, s manjom ili većom razlikom, nekadašnji sovjetski pa sada američki “kadrovi”, ne mogu se pohvaliti širom podrškom u zemljama kojima upravljaju.
       Svojevrsni “nusprodukt” nedavnog masovnog prolaza zapadnih reportera - ratnih izveštača “Avganistanaca” kroz Ahšabat, Taškent i Dušanbe ukazao se u zapadnoj štampi u obliku izveštaja punih grozota - o policijskom progonu građana i o tamnicama, napunjenim neistomišljenicima vlasti, naročito turkmenskih i uzbečkih. Citiranjem svojih sagovornika, štampa je saopštila dotad skoro nepoznate podatke o mučenju i prebijanju ljudi u nehumanim azijskim zatvorima.
       U Ahšabatu, u Turkmenistanu, predsednik Saparmurat Njazov zabranio je - pozorište, balet i operu. “Poluobnaženost” igrača baleta “vređa moral” turkmenskog naroda, objasnio je predsednik. Nad “ispravnošću” muslimanske vere bdi predsednik lično. U Uzbekistanu, Karimov je propisao sopstveni, “provereni” islam, kontrolisan uz pomoć državnog “Duhovnog odbora”. “Odbor” ima ulogu verskog cenzora. Potvrđuje imame, proverava molitve i određuje džamije u kojima se verski obred može upražnjavati.
       S pretećom senkom autokrata nad scenom dnevne politike, u republikama Centralne Azije muslimanstvo je trenutno glavni teren borbe za društveni preobražaj. U njima nema tradicije zapadnih demokratija. Pod krovom islama pronašli su mesto protagonisti širokog spektra različitih strujanja, konzervativnih i agresivnih, liberalnih i miroljubivih, ali i sasvim neobičnih, o kojima se u evropskoj javnosti i ne zna previše. Takva jedna je i Hizb at-Tahrir, partija već odavno preminulog Palestinca sa stažom azijske aktivnosti od jedva pet godina. Njena moć i njeni ciljevi proučavaju se u ad hok oformljenim timovima istraživača Centralne Azije, prikopčanim uz Harvard i druge univerzitete SAD i Britanije. Međutim, osim vesti o hapšenjima aktivista, najčešće u Tadžikistanu i Kirgiziji, drugih pojedinosti nema previše.
       Hizb at-Tahrir odbacuje legitimitet vlasti koje i inače ne smatra zakonitim i deluje ilegalno. Oslanja svoju aktivnost na partijske ćelije, poluautonomne ili samostalne organizacione jedinice. Predstava o programu i ciljevima partije stiče se uglavnom na osnovu materijala koji povremeno pleni policija ili pamfleta i letaka podeljenih pristalicama, ali utisak je istraživača da se uticaj partije Hizb at-Tahrir među nezadovoljnicima Centralne Azije širi kao požar u pustari. Potvrdi li se (na šta upućuje i incident u Biškeku) - to bi komplikovalo položaj sadašnjih “kalifa-prijatelja”, a na stabilnosti njihovih režima počiva stabilnost posttalibanske Centralne Azije.
      
       PETAR POPOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu