NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Nek’ ne visi Pedro!

“Tumbaković svakako nije u pravu, ali i on ima dušu” (Dragan Kićanović)

      Prijatelje fudbala (omiljena sintagma jednog sportskog novinara) iznenadila je i uvredila, ne bez razloga, otvorena pretnja trenera Partizana Ljubiše Tumbakovića, koju je, povišenim glasom, u afektu, izrekao Nedeljku Kovinjalu, novinaru državne televizije. A rekao je Kovinjalu da će njemu, izbeglici, doći glave, u svom Beogradu. Tako se uverenje o Tumbakoviću, kao mirnom i tihom čoveku, koji, dosad, nije bio poznat organima gonjenja, razbilo - kao kristalna vaza od porculana (omiljeno poređenje jednog drugog sportskog novinara).
       Kod nas se kristalne vaze od porculana razbijaju često. Kako je samo prošao Vojislav Koštunica, kod svojih dojučerašnjih koalicionih saveznika? Kod Srba je to tako - prvo te dignu u nebo, a onda bace u blato. Ipak, prirodno je što se ljudima koji na život, politiku pa i na fudbal ne gledaju crno-belo, normalno je da se ljudima naučenim da sumnjaju (sumnjam, dakle postojim), javlja pitanje: koji bi to čovek, iz čista mira, pretio drugom čoveku? Neka čitalac ovo ne shvati kao odbranu Tumbakovićeve pretnje (to se ne može pravdati), ali neki đavo tu verovatno postoji, neki đavo u pozadini nešto je radio, umešao je svoje prste i sad se lepo kikoće, dok se ljudi svađaju.
       Samo su jedne novine objavile da je Tumbaković rekao Kovinjalu kako više nije poželjan u sobi u kojoj on govori, a novinar mu je uzvratio - ko si ti da me izbacuješ? Budimo realni: i jedan i drugi bacili su, jedan drugome, varnicu u lice i incident je bio neminovan. Kod Srba se, za jedno ne laj, o pominjanju matere da ne govorimo, poseže za motkama, a rade i brise, i dobro je što se u ovom slučaju sve završilo na rečima. Pale su ružne reči, nedopustive reči, i sad će organi da rade. Neka rade.
      
       Drvo i vešanje
       Novinar Kovinjalo najavio je tužbu sudu. To je njegovo pravo. I samo sud ima prava da presudi ko je i koliko kriv i kakvu kaznu, prema zakonu, zaslužuje. I Fudbalski savez Jugoslavije preduzeće “određene mere”, što je njegovo pravo. Novinari nemaju prava da izriču presude, njihovo je pravo da pokažu šta se desilo. Ali, jedne su novine već napisale kako je velika bura u Humskoj ostala bez žrtve! Jer je Partizan samo osudio svoga trenera (ogradio se od njegovih reči ogradom od vrbovog pruća); međutim, nije ga smenio sa mesta trenera i stao je iza njega kao stručnjaka. Novinari imaju prava da kritikuju i ovakav stav, ali oni koji pominju žrtvu (koja se nije desila), ne rade ništa drugo nego projektuju sebe. Zar je žrtva blaga reč? Zar je drvo za vešanje u ovom slučaju najbolji izlaz? Zar je mržnja baš tolika? Da li je samo važno da visi Pedro? I da li će posle tužnog Pedrovog kraja Bačka biti mirnija?
       U izjavi za novine veliki glumac Ljuba Tadić pomenuće jednu rečenicu prote Mateje Nenadovića, koja glasi: “U sreći se ne treba gorditi i u nesreći očajavati.” Tom rečenicom Ljuba Tadić opominje “gospodina Tumbakovića” i poručuje mu da takva vrsta “gordosti” fudbalu nije potrebna.
       Pametnima dosta. Žrtve su podnošene u stara vremena, kad je svet bio primitivan.
      
       Izvinjavanje
       Pošto je jutro pametnije od večeri, Ljubiša Tumbaković, kad je prespavao (ako je mogao da spava), seo je i napisao otvoreno pismo. Uputio je javno izvinjenje. Kaže u otvorenom pismu kako je za dve decenije trenerske karijere navikao, kao javna ličnost, da podnosi kritike, sve vrste kritika (i dobronamerne i zloćudne), umeo je, kaže, da pređe i preko uvreda i vulgarnosti koje su mu upućivali novinari i još kaže kako su mu neki novinari priznavali da pišu protiv njega, jer se to od njih traži, traže njihovi urednici.
       Ovo može a ne mora da bude tačno (nema dokaza, nema imena), ali narod kaže da tamo gde ima dima, ima i vatre. Onaj ko u ime profesije i u odbrani profesije kaže da je naše sportsko novinarstvo bezgrešno, zaslužuje epitet koji nije za štampu.
       Jedan mali citat iz pisma: “Osećam potrebu da se javno izvinim svim sportskim novinarima, želeći da im dam na znanje da ovo nije bio atak na profesiju. Jednostavno, čaša žuči se prelila. Čovek kome sam se obratio (priznajem, na neprimeran način) već godinama i po svaku cenu želi da bude moj kritizer, ne prezajući da konstantno zadire u strogo stručna pitanja, nipodaštavajući baš sve što je vezano za ime Ljubiše Tumbakovića...”
       Otvoreno pismo poznatog i uspešnog trenera jeste subjektivno i svaki je čovek, sam po sebi, subjektivan, ali onda sve to važi i za novinara. Objektivno novinarstvo ne postoji nigde u svetu i nikada neće postojati, ali čovek koji nešto radi, morao bi se potruditi da radi što poštenije. Onako kako je Jevrosima Majka zaklinjala svoga sina Marka - da u podeli blaga između Uroša i Mrnjavčevića ne sudi ni po babu ni po stričevima, već po pravdi Boga jedinoga.
       Nedavno je u jednim novinama osvanuo naslov - Kad Tumba pređe granicu, dobije peticu. Duhovito ili cinično? Neka čitalac sam prosudi. Ali, igrala je i naša fudbalska reprezentacija u Pragu i dobila je čistu peticu od Čeha, pa je ovaj pesnik obuzdao svoju Muzu, mamuzom, i nije tražio selektorovu glavu. I dobro je što je nije tražio, jer fudbal je ipak igra, a nije borba na život i smrt.
       Vredna pomena, prema našem subjektivnom mišljenju, jest i izjava Dragana Kićanovića, predsednika Jugoslovenskog olimpijskog komiteta (ko ne zna, Kićanović je nekada igrao košarku). On ne zna šta se tačno desilo (dakle - ne zna tačno!), a incident je video na televiziji. Za pošteno prosuđivanje, čovek mora da zna šta se tačno desilo. Ali, kaže, video je burne reakcije novinara. “Tumbaković svakako nije u pravu, ali i on ima dušu. Sviđa mi se to što su sve novinarske organizacije stale u zaštitu svog kolege, ali kad kolega pogreši, tih osuda nema. To sam više puta osetio na svojoj koži.”
       I mi stajemo u odbranu svoga kolege i kažemo da Tumbaković nije mogao, nije smeo onako da govori, ali od organa tražimo da tačno kažu šta se desilo i molimo organe da zaborave na izreku - nek’ visi Pedro, nesrećnik.
      
       PETAR IGNJA


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu