NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Primalni prizori

NASLOV: “Šine”
PISAC: Milena Marković
REDITELj: Slobodan Unkovski
POZORIŠTE: Jugoslovensko dramsko pozorište

      I čitaocu s velikim iskustvom lako se može dogoditi da u komadu Milene Marković “Šine” u prvom trenutku vidi samo dokumentaran naturalistički izveštaj o životu u srpskom društvu u poslednjoj dekadi XX veka, o traumatičnom odrastanju naše najmlađe generacije u dramatičnom ratnom okruženju.
       Osim teme, na takav zaključak nas upućuje i način na koji je ona izložena, neke karakteristike autorkinog dramaturškog prosedea: drastičnost s kojom se opisuje ljudska seksualnost; jezik kojim govore junaci u komadu; i, naročito, insistiranje na tome da je čovek organizam pre svega određen fiziologijom, prostorom i vremenom u kojima se pojavljuje. Ali, pažljivije čitanje otkriva da takva kvalifikacija nije ni dovoljna ni u osnovi tačna. U komadu “Šine”, čak i kad se usvajaju postulati, pa i umetnički ciljevi naturalističke škole, ide se i korak dalje od toga: pokazuje se, gotovo u saglasnosti s najdubljim saznanjima psihoanalize, da čovekovu ličnost formiraju i nesvesne motivacije, i dubinski konflikti u njoj samoj, i simbolizacije preko kojih ona ostvaruje kontakt sa svetom.
       Naime, u “Šinama” nije verno preslikano jedanaest sirovih isečaka iz stvarnosti, već je prikazano jedanaest primalnih prizora, u stvari jedanaest sećanja iz detinjstva, iz puberteta, iz postadolescentskog doba, zasnovanih donekle na zapamćenim činjenicama, a odnekle na fantaziji koja ih tek naknadno definitivno uobličava. Ti prizori pokazuju da socijalni faktori provociraju ispoljavanje nesvesnog i potisnutog, da potisnuto i nesvesno pokatkad produbljuje surovost u našem društvenom ponašanju. Oni pružaju građu za uzbudljivo oživljavanje na sceni i pojedinačnih duševnih ozleda i kolektivne drame nekolicine mladića i jedne devojke, u kojima fiziološko prigušuje dušu, koja se, međutim, nikad u potpunosti ne predaje, i dalje tajanstveno svetluca tamo negde u neprozirnoj dubini.
       To odstupanje od naturalističke osnove komada još očiglednije se ispoljilo u predstavi reditelja Slobodana Unkovskog. On je mučne scene u kojima je opisana svakodnevica grupe mladih ljudi s pojačanom agresivnošću, s ratnim iskustvom koje ih pretvara u opasne osobe prikazivao s distance, povremeno u teatralizovanoj formi, često u ironičnoj optici. Ali, karakter te predstave je pre svega određivala aktivna uloga muzičke komponente u dramskoj radnji. U suštini, ironičan pristup junacima je neprestano upozoravao da oni ne mogu biti baš toliko opaki koliko izgledaju, a pesme i muzika uglavnom iz osamdesetih godina prošlog stoleća unosili su u zbivanja i sadržaje s čovečnijim, duhovnijim tonom. I jedno, i drugo, postavljalo je granice plotskom, neumerenoj romantizaciji zla, koji dominiraju u naturalističkoj umetnosti, unosilo je u priču više ljudskosti, veći stepen životne uverljivosti. U tome su, dabome, presudan deo imali Boris Milivojević, Sergej Trifunović, Nebojša Glogovac i Nikola Đuričko, koji su, pored toga što su odlično glumili, još bolje pevali i muzicirali, kao i Jelena Đokić, koja je, dok je naizmenično tumačila više likova, čvrsto držala na okupu čitavu radnju.
       Tako je komad Milene Marković “Šine” transponovan u predstavu, koja će verovatno postati kultna za mlade gledaoce, a koja bi one starije u publici trebalo da navede da se upitaju šta su u prošlosti uradili, šta propustili da učine da svet oko nas bude bolji nego što jeste.
      
       VLADIMIR STAMENKOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu