NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Lokomotiva staje?

Ako Zoran Đinđić želi da učini nešto da popravi izrazito negativni imidž privatizacije u Srbiji, morao bi da uradi najmanje dvije stvari: da promjeni privatizacioni tim i da izmjeni model privatizacije, kako bi ga učinio atraktivnijim i prihvatljivijim za građane

      Od dana objavljivanja koncepta privatizacije Vlade Srbije, bilo je jasno da on pati od deficita realnosti i socijalne (čitaj političke) prihvatljivosti (čitaj održivosti). Naime, Vlada Srbije je izabrala model koji na prvo čitanje zvuči dobro i za koji je, naravno, dobila političku podršku međunarodnih finanijskih institucija, kao i podršku domaće finansijske oligarhije. Vlada je, dakle, odlučila da pokuša da proda za novac društvena preduzeća, računajući prije svega da će naići na razumijevanje inostranih investitora. Ispravno su uočili da je nedostatak novca za investiranje najveći strukturni problem srpske privrede, ali ono što je bilo pogrešno jeste očekivanje da će uspjeti da ovim modelom prodaju sva preduzeća u Srbiji.
       Svima onima koji su makar malo izučavali iskustva drugih zemalja u tranziciji, postalo je jasno da se tako obiman program promjene vlasništva nad hiljadama preduzeća u društvenom statusu ne može okončati u poželjnom vremenskom roku, ako insistirate samo na modelu prodaje. Naime, tu se javlja ozbiljan problem koji se u literaturi naziva “stock flonj” problem. Najednostavnije rečeno, to je problem nesrazmjernog odnosa između kapitala koji treba prodati u što kraćem vremenskom intervalu i domaće štednje koja bi mogla biti angažovana na strani tražnje. Ovaj odnos u Poljskoj, Češkoj, Mađarskoj se procjenjivao kao 1:10-15, dok je kod nas on i mnogo veći.
       Posmatrajući čisto ekonomski ovaj problem se može jednostavno riješiti - drastičnim smanjivanjem cijena. Međutim, mnogo veći problem je struktura domaće tražnje koja je izrazito neravnomjerna. Naime, ogromni dio domaće tražnje je skoncentrisan kod jednog uskog kruga pripadnika bivše finansijske oligarhije koji su svoje imperije pravili ili uništavajući nekada moćna i uspješna društvena i državna preduzeća ili kroz razne oblike nelegalnih aktivnosti. Ako, dakle, u takvim uslovima insistirate na modelu prodaje, onda će se na tenderima i aukcijama pojavljivati stalno isti kupci, što sa sobom automatski povlači krajnje negativnu reakciju javnosti. Posebno u zemlji kakva je Srbija gdje je većina građana (koji su usput i birači) očekivala mnogo od promjena 5. oktobra. I to ne na planu brzog poboljšanja standarda i ekonomske situacije, već upravo na planu zadovoljavanja nekog minimuma pravde, tj. efikasnog obračuna nove vlasti sa onima koji su pod okriljem izolacije, ratova i uz zaštitu vlasti uspjeli da na opštoj propasti zgrnu ogromni prljavi novac. Nažalost, u praksi se desilo sasvim suprotno.
       Sada nakon dvije godine, može se konstatovati da je model privatizacije srpske vlade, pokazao sve svoje nedostatke i da se nastavkom njegove primjene ne može očekivati uspješna privatizacija nešto i preko 5 000 preduzeća u Srbiji.
      
       1. Prvo, model privatizacije zasnovan na prodaji je osmišljen od strane finansijske oligarhije u Srbiji koja, ne samo da nije poražena 5. oktobra, već je sada stekla i veću realnu moć nego što je imala u vrijeme Slobodana Miloševića.
       2. Privatizacioni tim u Vladi Srbije sačinjavaju ljudi koji su prije ovog državnog posla imali aktivne angažmane u konsultantskim kućama i kojima upravo odgovara ovakav model privatizacije u kome se angažuju inostrane konsultantske kuće za enormne iznose novca, koji umjesto da ide u budžet države Srbije završava u džepovima ovih konsultanata.
       3. Koncept privatizacije koji je najavljivan kao koncept koji će privući u Srbiju značajne inostrane investicije je doživio apsolutni krah i od renomiranih inostranih investitora ni traga ni glasa.
       4. Od koncepta baziranog na inostranim investicijama i kredibilnim inostranim firmama, privatizacija u Srbiji se pretvorila u besplatnu podjelu najboljih i najatraktivnijih srpskih preduzeća domaćim novokomponovanim biznismenima, koji dobijaju preduzeća po neshvatljivo niskim cijenama i uz dodatne beneficije, posebno kada se tiče izbjegavanja obaveza prema zaposlenima.
       5. Sve države institucije zadužene za privatizaciju, kao i inostrani konsultanti sve vrijeme stoje na usluzi isključivo kupcima i umjesto da se trude da država Srbija dobije što više novca u budžet i da zaposleni budu što bolje materijalno zbrinuti i da u tom pogledu zatežu pregovore, oni se bez ikakvog otpora stavljaju na stranu kupca, tako da je teško u toj gomili raznih likova koji se muvaju oko privatizacije preduzeća otkriti razliku ko je od njih kupac, konsultant ili državni činovnik.
      
       Ono što je korektno od strane ministra jeste da se on nijednog trenutka nije koristio političkim lukavstvom, kako bi, barem pred javnosti prikrio ovaj koncept privatizacije. Vlada Srbije, naravno, ima legitimno pravo da realizuje proces privatizacije shodno političkoj volji većine i ideološkom backgroundu partija koje sačinjavaju vladu.
       “Intenzivni socijalni programi koje zahtevaju sindikati koče tendersku prodaju i smanjuju cenu kapitala, zato ćemo tražiti da oni budu smanjeni”, izjavio je ministar za privatizaciju na sastanku sa članovima Srpskog poslovnog udruženja “Privrednik”. Izjavio i ostao živ. Mada, ako se g. Vlahoviću nešto mora priznati to je principijelnost u ignorisanju interesa zaposlenih, nipodaštavanju uloge sindikata i zaštiti i promociji nove klase srpskih “biznismena” iliti “privrednika”. Još mi odzvanjaju u ušima vizionarske riječi ovog gospodina “da porez na esktraprofit treba ukinuti”, te “da njega ne interesuje porijeklo kapitala”, pa sve do poziva svim ljudima u Srbiji koji imaju novac da pokažu svoj patriotizam i da ulože u kupovinu srpskih preduzeća.
       Ono što se meni čini važnim jeste istaći nekoliko činjenica kojima bih polemisao sa ovom, za mene, frapantnom optužbom ministra da su sindikati krivi za propast njegovog modela privatizacije:
      
       1. Socijalni programi koje pripremaju sindikati u preduzećima koja idu na tender daleko su od intenzivnih, kako ih naziva ministar i oni ne koče proces tenderske privatizacije.
       2. Na tender idu najbolja srpska preduzeća, koja i u uslovima društvene svojine imaju vrlo dobre poslovne rezultate, dobre proizvode, sigurno tržište, relativno dobru tehnologiju, stručan kadar. Termin socijalni program je neprihvatljiv za ova uspješna preduzeća i mnogo je bolje koristiti termine kao što su “Plan za zaposlene” ili “Zaštita interesa zaposlenih”.
       3. Sindikati u ovim preduzećima ne traže ništa drugo nego zadržavanje stečenih socijalnih prava kakva su imali i do sada, što je zaista minimum koji niko normalan ne može osporiti.
      
       Osnovni problem srpske privatizacije jeste izostanak inostranih investicija i inostranih kompanija, koje bi obezbjedile ovim preduzećima nova tržišta. Međutim, za to nijesu krivi sindikati. Za dolazak inostranih investicija nepohodno je obezbjediti makroekonomsku i političku stabilnost i obezbjediti pravnu sigurnost koju će im garantovati snažne institucije sistema, a ne snažni i moćni pojedinci. Vlada Srbije nije uspjela da u ove dvije godine obezbjedi neophodni ambijent koji bi investicije u Srbiji učinio atraktivnim. Kriva je dakle vlada, a ne sindikat. U nedostatku pravih strateških investitora, privatizacija je spala na domaće kapitaliste, za koje znamo s kakvim biografijama ulaze u ove procese. Navikli da vode biznis uz zaštitu vlasti i vlade, oni i u privatizaciji koriste svoje političke veze da bi platili što manju cijenu za akcije ovih preduzeća i da bi izvršili pritiske na zaposlene da budu zadovoljni s bilo kakvom ponudom koja stigne od ovih “biznismena”.
       Ono što mene čudi jeste činjenica da su Vlada Srbije i DOS puni takozvanih socijaldemokrata i nije mi jasno kako Đinđić, Korać, Isakov, Orlić i ostali učestvuju u realizaciji ovakve politike koja se može okarakterisati na mnoge načine, ali ono što je sigurno tu nema ni “s” od socijldemokratije. Ali, da budemo pošteni zašto bi oni reagovali, ako i sami sindikati ćute.
       Međutim, ono što je sporno jeste činjenica da će nastavkom ovakve politike privatizacije ovaj proces teći sve sporije, a da će on sam generirati otpore koji će ga onda dodatno usporavati, što će brzo dovesti do njegovog potpunog zamrzavanja. U međuvremenu, direktori ovih preduzeća će u iščekivanju privatizacije, a svjesni da će sa njom da izgube svoje pozicije, biti dodatno stimulisani da primjenom vrlo razrađenih mehanizama dodatno finansijski uništavaju svoja preduzeća i da ih praktično dovedu do bankrotstva.
      
       Prvo što treba izmjeniti jeste uvođenje minimalne cijene ispod koje se neće prihvatati ponude za kupovinu srpskih preduzeća. Naime, cijenim da je neophodno uvesti zakonsku normu da se srpska preduzeća neće prodavati ispod likvidacione cijene, koju treba izračunati na osnovu metodologije koja će biti definisana zakonom ili uredbom.
       Drugo, ako nema nijedna ponuda po likvidacionoj vrijedndosti, onda to preduzeće treba ponuditi unutrašnjim članovima (zaposlenima i menadžerima) na kupovinu kroz privatizacioni lizing, s popustom od, recimo, 50 odsto i na rok otplate od 5 godina. Ako radnici ne žele da kupe svoje preduzeće, onda Agencija može da ga proda i za jedan evro ili da pokrene postupak likvidacije.
       Treće, nepohodno je uvesti Fond za restituciju bivših vlasnika, u koji bi se odvajalo najmanje 30 odsto novca dobijenog od prodaje svakog preduzeća i iz kojeg bi se isplaćivala nadoknada za vlasnike imovine koja im je nepravedno oduzeta revolucionarnim zakonima u periodu od 1944. do 1990. godine.
       Četvrto, imajući u vidu da jedan broj građana Srbije nije dobio nikave akcije u dosadašnjem toku privatizacije u Srbiji, cijenim neophodnim za njih formirati jedan stok akcija iz Akcijskog fonda i koje bi oni mogli da kupe vaučerima koji bi im bili distribuirani kroz poseban model masovne vaučerske privatizacije.
       Peto, neophodno je iz Zakona o privatizaciji izbaciti protivustavnu normu, da se akcije moraju prodavati isključivo preko berze, što je umjesto da zaštiti male akcionare, dovelo do neviđenih špekulacija. Akcije su privatna svojina i protivustavno je svako ograničavanje slobodnog raspolaganja privatnom svojinom, osim ako to nije urađeno zakonom i to samo ako je prethodno utrđen javni interes.
       Šesto, zakonom se mora obezbjediti pravo zaposlenih i njihovih sindikata da pregovaraju s kupcima oko socijalnog programa, kao i prisustvo sindikata u upravljanju Agencijom za privatizaciju.
       Zato, ako Zoran Đinđić želi da učini nešto da popravi izrazito negativni imidž privatizacije u Srbiji, morao bi da uradi najmanje dvije stvari: da promjeni privatizacioni tim i da izmjeni model privatizacije, kako bi ga učinio atraktivnijim i prihvatljivijim za građane. U protivnom, nema čemu da se nada na novim izborima.
      
       NEBOJŠA MEDOJEVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu