NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Pada Voja, pada i vlada

Neposredno pred glasanje najpopularniji političar Srbije izrekao je parolu koju nisu dobro primili ni u prijateljskom delu DOS-a i to u trenutku kada za uspeh izbora nedostaje dva do tri procenta glasova

      Da li je 3. decembra u Skupštini Srbije izvedena pokazna vežba za 10. decembar, “dan posle” izbora za predsednika Srbije?
       Tog prvog utorka u decembru Vlada Srbije nije imala u Skupštini Srbije većinu i poslanici Demokratske stranke Srbije su uz pomoć glasova radikala, socijalista, pelevićevaca i Nove Srbije Velimira Ilića skinuli sa dnevnog reda dve važne tačke, a krajnja posledica bila je prekid i odlaganje sednice.
       Drugog utorka u decembru, kao što je pre dva broja u NIN-u najavio Dragan Maršićanin, potpredsednik Demokratske stranke Srbije, DSS bi ponovo, uz pomoć radikala i socijalista i prebega iz DOS-a, mogao da proba da sruši vladu, ukoliko Vojislav Koštunica ne postane predsednik Srbije, na izborima zakazanim za 8. decembar. Tu mogućnost najavio je i Vojislav Koštunica u nedelju (1. decembar) u intervjuu “Večernjim novostima”. Istoga dana, Koštunica je na BK televiziji nekoliko puta ponovio da uopšte neće biti “gadljiv” prema glasovima radikala i socijalista.
      
       Šta više nije jeres
       Dakle, prošlo je vreme “političkog monaštva” u kome je bila jeres saradnja sa Vojislavom Šešeljem i Socijalističkom partijom Srbije.
       I Branko Ružić i Branislav Ivković, predstavnici dva krila socijalista u Skupštini Srbije najavljuju za NIN da će podržati predlog DSS-a za rušenje vlade. “Ta odluka ne zavisi od DSS-a već od zajedničkih mentora, i njih samih i nenarodne vlade. Zato sumnjam u iskrenost njihove najave, ali ako požele da ruše vladu, imaće našu podršku”, kaže Ružić. “Ako DSS hoće da ruši vladu kako bi odmah raspisao vanredne parlamentarne izbore, imaće našu podršku. Nama ne valjaju ni Đinđić ni Koštunica”, kaže Branislav Ivković.
       Za rušenje vlade orni su i radikali. “Jedva čekamo da neko krene da ruši vladu. Ko god to bude, imaće našu podršku”, kaže za NIN Tomislav Nikolić, potpredsednik Srpske radikalne stranke.
       Ista je reakcija i Borislava Pelevića čija Stranka srpskog jedinstva ima važnih 13 poslanika u Skupštini Srbije.
       Velimir Ilić, koji je još polovinom avgusta tvrdio da “nema Boga” da se odrekne sopstvene kandidature u korist Koštunice, svaljujući mu na glavu ne toliko “sočne” kritike, pokazao je na čijoj će strani biti u tom poslu: njegovih osam poslanika u Skupštini bilo je na strani DSS-a, radikala i socijalista, prvog utorka u decembru.
       Slobodan Orlić, jedan od kopredsednika Socijaldemokratske partije, u izjavi za NIN kaže da je rano za opredeljivanje o hitnom rušenju vlade, ako Koštunica ne postane predsednik Srbije. Kopredsednik zamera DOS-u što ne pozove građane da izađu na izbore, ali i Koštunici zbog najave rušenja vlade što će mnoge glasače odbiti da se pojave na biralištima.
       Nešto je oštriji drugi kopredsednik Žarko Korać, koji za NIN kaže da su napadi na vladu i Zorana Đinđića glavna tema kampanje Vojislava Koštunice istovremeno i osnovni razlog apstinencije velikog broja birača. “Ne vidi se šta je Koštuničin program. Ako je za ulazak u Partnerstvo za mir, kako može da kaže i da je za tužbu Jugoslavije protiv NATO-a, jer je ona najneposrednija brana našem članstvu u Partnerstvu”, kaže Korać.
       Tako, je pred izbore ključno pitanje postalo je: Koštunica ili Vlada Srbije. Ništa se drugo i nije moglo očekivati kao rezultat izbora na kojima su važne političke grupacije imale svoje skrivene ciljeve, od kojih su se neki i pre septembarskih predsedničkih izbora prikazali kao ogromne strateške greške.
       Ambiciozni G17 plus, hteo je i po treći put da se dokopa suve političke vlasti. Računajući da će politički moral sprečiti Vojislava Koštunicu da se kandiduje na izborima za predsednika Srbije u vreme dok još nije postignut konačni dogovor o novoj zajednici Srbije i Crne Gore, ova nevladina organizacija je istakla svog kandidata Miroljuba Labusa, previđajući da i za njega važi onaj isti politički moral kao jednog od supotpisnika Beogradskog sporazuma, osnovnog ugovora o nastanku jedne sasvim neobične zajednice država. Prevideli su stratezi G17 plus i da je Koštunica morao da se pojavi na izborima za predsednika Srbije, čak i da njegov DSS nije bio izbačen iz Skupštine Srbije, jer je morao da materijalizuje sopstvenu političku popularnost i pokaže, pre svega DOS-u, svoju političku snagu, kao i zato što ostaje bez radnog mesta predsednika Jugoslavije. (To što mu je u jednom trenutku Milo Đukanović rekao nešto kao da bi mogao ostati na mestu predsednika Jugoslavije, Koštunici je više moralo da liči na danajske darove nego na iskrenu ponudu.)
       Kada su videli Koštunicu u predsedničkoj utakmici, u G17 su čak na momenat pomislili da bi možda i bilo dobro da Labus odustane od drugog kruga izbora, jer su svi znali da će u tom krugu Koštunici pripasti glasovi i radikala i socijalista i još ponekog od propalih predsedničkih kandidata. Ipak, procenilo se da bi beg sa izbornog polja bio poguban za Labusa i G17.
       Zoran Đinđić je mirno mogao da podrži kandidaturu Labusa. Ako pobedi - imaće saveznika u reformama u kojima, po opisu radnog mesta, morate da budete najveći krivac. Ako izgubi - bar će minimalno okruniti harizmu Koštunice, ali će poprilično poljuljati popularnost G17 plus. Đinđićev problem je što će iz celog posla izaći sa novim optužbama za politički makijavelizam, ali i sa potpuno nerešenim odnosima sa dva, ipak, moguća strateška partnera: Koštunicom i Labusom.
      
       Svi navijači DOS-a
       Koštuničin trust mozgova je znao da dobija u drugom krugu, ali je pomislio da će kampanjom “Đinđić mora pasti” do pobede doći već u prvom krugu. Verovalo se anketama da onoliki imaju negativno mišljenje o Đinđiću, a zaboravljalo da još negativnije imaju o Šešelju, jednostavno zato što je premijer bio neuporedivo lakša meta od vođe radikala. Strateška greška Koštunice bila je što mu u slučaju neuspeha u prvom krugu ne ostaje mogućnost da se u drugom krugu obrati celokupnom biračkom telu koje ga je promovisalo u predsednika Jugoslavije septembra 2000. godine.
       Onaj prvobitni DOS pokupio je u septembru 2000. godine oko 2,4 miliona glasova, u decembru iste godine 2,1, a u septembru ove godine zbir glasova Koštunice i Labusa bio je opet oko dva miliona i sto hiljada. Uz ove podatke o biračkom telu neokrnjenog DOS-a, Koštunica je morao da zna da se samo jednom dogodilo da u drugi krug predsedničkih izbora izađe više od polovine birača. Bilo je to u ponovljenim izborima 1997. godine, kada je Slobodan Milošević častio Milana Milutinovića obiljem pokradenih glasova sa Kosova, izvrgavajući ga ruglu.
       Posle prvog, septembarskog kruga izbora Koštuničin kabinet morao je da shvati da je za njegovu pobedu neophodno da se obrati celokupnom DOS-ovom biračkom telu. Ali, bilo je kasno, ili je teško bilo izvodljivo posle kampanje “Đinđić mora pasti”. Problem je jednostavno u tome što Đinđićev DS svakako nosi 95 odsto glasova DOS-a, te Koštunici glasačka podrška Mileta Isakova, Dragoljuba Mićunovića pa čak i Nebojše Čovića nije od velike koristi. Svestan ovih problema Koštunica u drugi krug izbora ulazi sa pomirljivijim stavom prema Labusu, ne svodeći ga na puku lutku Zorana Đinđića, što je činio u prvom krugu. Nije pomoglo.
       Kada su raspisani novi izbori za predsednika Srbije, Koštunica je morao dobro da izmeri da li da se kandiduje ili da propusti ovu utakmicu. Odluka je doneta užasno teško, a veoma uticajni savetnici ubeđivali su Koštunicu da se ne pojavi na izborima i da “pusti da Šešelj zavlada Srbijom”.
       Šansi za Šešeljevu vladavinu nema ma koliko se tome nadao Slobodan Milošević ili koliko je time građane plašio Dragoljub Mićunović. Čak i u slučaju da masovni proizvođač skandala sam izađe na izbore ne bi postao predsednik jer na izbore ne bi izašla polovina plus jedan upisani birač. Tako se taj izborni cenzus, koji Koštunica onoliko napada, pokazuje i kao dobra brana za izbor, i po Koštunici, predstavnika nedemokratskih snaga. Ali, ima tu još jedna začkoljica, koju Koštuničini protivnici, gle čuda, ne koriste. U predlogu ustava koji je njegov DSS podelio poslaničkim grupama u Skupštini Srbije piše da će u drugom krugu predsednik biti izabran ako na birališta izađe više od polovine građana! Dakle, uslov daleko teži od onoga koji sada Koštunica napada - da u prvom krugu bude više od polovine glasača.
      
       Predizborna greška
       Ograničenja proistekla iz kampanje “Đinđić mora pasti” Koštunica je pokušao da prevaziđe promenom slogana “Zna Srbija” (...da je Đinđić kriv za sve...) u pozitivniji “Za demokratsku Srbiju” i izbegavajući priče o mafiji, Kolumbiji, kriminalu, pljačkaškoj privatizaciji. Uz to je počeo da emituje onoliko pomirljive poruke u pravcu G17 plus verujući, valjda, u ankete koje ističu popularnost ove nevladine organizacije koja će 15. decembra postati ono što je, na posredan način, sve vreme i bila - politička partija. Uz poruke Koštunica je mogao da priključi i ponude: premijersko mesto za Labusa, guvernersko za Dinkića ili štogod slično. Šta je bilo bilo je, Mlađan Dinkić - a zašto ne Miroljub Labus - pozvao je simpatizere G17 plus da izađu na izbore, ali nije podržao nijednog kandidata. Ćoškasta izjava, kakva i priliči novoj političkoj partiji.
       Kakogod, Koštunica i njegovi nisu zračili nadom u uspeh izbora (dovoljan broj izašlih u prvom krugu istovremeno je, veruju istraživači javnog mnjenja, i sigurna promocija šefa DSS-a u predsednika Srbije) pa su sa mnogo više samouverenosti govorili o mogućnosti rušenja vlade. Njihovu samouverenost je podstaklo i istraživanje, do juče omrznutog “Strateškog marketinga”, po kome bi DSS na izborima dobio 28 odsto glasova, DS i SRS po 14, SPS i ostatak DOS-a po četiri, SSJ tri i SPO dva odsto glasova.
       Ali, pokazna vežba od prvog decembarskog utorka pokazala je da Koštunica može da računa sa Veljom Ilićem u rušenju vlade, ali da neće moći da računa sa nekim drugim strankama DOS-a koje su mu iskazale podršku na izborima. Tako je Nada Kolundžija, potpredsednica Demokratske alternative, ocenila da je vezivanje neuspeha izbora sa rušenjem vlade “ipak malo pogrešan potez”.
       Nataša Milojević, potpredsednica Socijaldemokratske partije je optužila DSS i Novu Srbiju da su u Skupštini Srbije skidanjem budžeta sa dnevnog reda prekršile dogovor DSS-a i DOS-a postignut početkom novembra.
       A Đinđić će morati da veruje da je konačan i neopoziv trend javnog mnjenja po kome većina ispitanih u Srbiji veruje da je ona na dobrom putu (42 odsto prema 36) i da će konačno narod više i bolje osetiti koristi od reformi. Istovremeno će DS stalno prstom pokazivati na “neprincipijelnu” odnosno nedemokratsku koaliciju DSS-a sa radikalima i socijalistima.
       U slučaju da Srbija 8. decembra ne dobije predsednika, ostvariće se san Nenada Čanka i Nataša Mićić će postati privremeni predsednik Srbije i naći će se u Vrhovnom savetu Vojske Jugoslavije. Ona će moći da raspiše nove predsedničke izbore kada joj padne na pamet, pošto nema ni ustava ni zakona koji određuju bilo koji rok za nove predsedničke izbore. A u čekanju novih izbora što predsedničkih, što parlamentarnih biće onoliko političkih tuča i prljavštine, koje će štetiti i DSS-u i DOS-u i Koštunici i Đinđiću i Čoviću i Mićunoviću ...
       Uostalom, u septembarske izbore Koštunica i Labus su ušli s polovinom birača koji su o obojici mislili dobro, odnosno devet odsto koji su o obojici mislili - loše. Posle relativno korektne utakmice, spali su na 16 odsto onih koji misle dobro, a broj onih koji sada govore loše o obojici porastao je na 33 odsto.
       Ali, možda je preterano očekivati od političara da uče na sopstvenim greškama.
      
       DRAGAN BUJOŠEVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu