NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Mit o dobrom Evropljaninu

Predrag Palavestra: Dimitrije Mitrinović, prorok evropskog jedinstva (2)

      Posle Nenada V. Petrovića, koji je na te Mitrinovićeve spise prvi skrenuo pažnju, od srpskih autora zapaženu raspravu o “Svetskim zbivanjima” i Mitrinovićevom programu budućnosti, napisao je Dušan Pajin. Razmatrajući u grubim potezima Mitrinovićev javni rad u Engleskoj, u razdoblju između dva rata - od “Svetskih zbivanja” i saradnje u “Novom dobu”, preko “Adlerovog društva za individualnu psihologiju” koje je osnovao 1926, godine, zatim na socijalnom projektu “Nove Britanije” u vreme ekonomske krize i dolaska nacista na vlast u Nemačkoj, pa sve do ratne i poratne vizije Nove Evrope kao korektiva novog totalitarizma, koji bi se kao svojevrsni globalizam mogao razviti u rastućoj Atlantskoj civilizaciji - Pajin je zapazio da je u “Svetskim zbivanjima”, izloženim 1920/21. na stupcima “Novog doba”, “Mitrinović-mistik dobio protivtežu (iz samog Mitrinovića) u Mitrinoviću-racionalisti, a nacionalista je dobio protivtežu u dobrom Evropljaninu”. U drugom svome ogledu o Mitrinoviću, saopštenom na Međunarodnoj konferenciji “Ideje o Evropi”, koja je, u organizaciji Centra za evropske studije Univerziteta u Navari, održana u Španiji povodom 50-godišnjice osnivanja Evropske zajednice, Pajin je čak naveo neke ključne Mitrinovićeve stavove o ujedinjenju Evrope iz nekadašnjeg “Novog doba” i uporedio ih sa današnjim zvaničnim načelima i programom Saveta Evrope i Evropske unije.
      
       ISTRAŽIVANJE DUŠANA PAJINA DALO JE
       naknadni, potpuno novi kvalitet svim dosadašnjim tumačenjima Mitrinovićevog rada i delovanja. To je ujedno bio i vidan zaokret u proučavanju i poznavanju Mitrinovićeve antropofilozofske misli, pokušaj da se u primenjenoj utopiji potraži učinak njegovih ideja, kao što je bilo učinjeno kod izučavanja Mitrinovićevih doprinosa srpskoj književnoj avangardi. Kako je njegov književni rad već bio poznat i procenjen, javila su se nastojanja da se njegovo proročko vizionarstvo i rad na psihološkom upoznavanju čoveka smeste u dotad malo znane tokove novije kulturne antropologije i revolucionarnog milenarizma današnjih preporoditelja sveta. Naročito upečatljivo delovali su uporedni navodi iz Mitrinovićevih proročkih vizija i kasnijih zvaničnih dokumenata Evropske unije, Parlamentarne skupštine i Saveta Evrope, gde se danas odmerava da li i kako Srbija i Jugoslavija treba da budu uključene u evropsku zajednicu.
       Znatan deo svojih razmatranja u listu “Novo doba”, Mitrinović je, sasvim prirodno, posvetio Velikoj Britaniji i njenome mestu u projektovanoj viziji Evrope i sveta. Srbija, Bosna i Jugoslavija bile su 1920. godine njegov ispunjeni san. Jugoslovenstvo je bilo ostvarena ideja čiji se budući raspad nije ni naslućivao, dok je, na drugoj strani, pravi evropski mesijanski pokret tek trebalo razgoreti. To je, verovatno, i bio jedan od razloga zašto je Mitrinović, kao ideolog jugoslovenstva i vatreni nacionalni radnik Mlade Bosne, posle stvaranja jugoslovenske države odlučio da ostane u Engleskoj. Usijana avangardna mesijanska energija, pokrenuta u predratnom oslobodilačkom pokretu na Balkanu, nije se tek tako mogla zaustaviti i zajaziti, nego je kao nadošla voda tražila nove tokove. Velika Britanija, koja mu je u ratu pružila prijatno utočište, bila je u to vreme, jedino preživelo veliko carstvo stare Evrope. Engleska je bila jedina zapadna kultura koja se održala i koja je svojim socijalnim reformama mogla izgraditi jasnu alternativu pred boljševičkim internacionalizmom. Mada je bio dosta kritičan prema zvaničnoj engleskoj politici, podjednako na međunarodnom i na domaćem planu, pogotovu iz ugla levih fabijanista i umerenih socijalista iz krugova prolaburističke inteligencije, Mitrinović je insistirao na tome da upravo Velika Britanija, kao pobednička zapadna imperija i nosilac anglosaksonske civilizacije, mora da prihvati svoju obavezu prema Evropi i modernom čovečanstvu. Posebnu važnost pridavao je snazi engleskog jezika, jer ga je naslutio kao nosioca buduće planetarne kulture i objediniteljsku silu sutrašnjega sveta. Engleski jezik video je kao epigenezu prosvećenog svečovečanstva, klicu budućeg svetskog jezika, kao glavni tehnološki oblik velike duhovne sinteze civilizovanog sveta i jezik opšte komunikacije “koji bi mogao postati jezik budućeg čovečanstva”.
       “Britanija je”, smatrao je Mitrinović, “ona kolevka iz koje je izrasla moćna atlantska civilizacija Zapada, glavna centrifugalna i centripetalna sila koja je zapadnjačku misao i kulturu putem svoga jezika posejala i proširila po svetu i koja zato u budućem svetu ima misiju moćnoga džina, čije bi greške i promašaji mogli biti kobni za ceo svet. Ono što svet zahteva nije ni haos nereda niti opšti parohijalizam, ali ni internacionalističko bratstvo; nego mu treba funkcionalna organizacija. Ljudska tragedija Engleske i kosmička kob njenog tela leže u onom istom izazovu koji je nemački narod doveo do zločina i kazne - u potrebi da se svet organizuje. Belo čovečanstvo mora voditi svet tako da mu pruži red i organizaciju. Britansko carstvo je neostvareni zahtev svetskog uma da taj posao obavi britanski narod.”
       “Ako Engleska bude uspela da svetu donese duhovnu revoluciju, da ostvari razlog i samodisciplinu, ona će biti najmoćniji pripadnik svečovečanstva i ostvariće svoju sopstvenu svečovečansku funkciju. Već smo rekli da je opšti problem sveta jedan i jedinstven i zato što je jedinstven, rešenje svakog pojedinačnog problema izaziva posledice u svakoj drugoj oblasti, kao i samoj celini.”
       Razmatranja o Velikoj Britaniji - kao i njegov nekadašnji srpski i jugoslovenski nacionalni program u pokretu Mlade Bosne - bili su usputna stanica na Mitrinovićevom vizionarskom putu ka ujedinjenoj Evropi. “Temeljni duh Evrope je socijalizam, u tome smislu da taj pojam pokriva i izražava sve ono najbolje i večno u snagama kao što su: demokratija, liberalizam, individualizam.” Sa očigledno jakom ličnom socijalnom svešću i živim osećanjem za društvene i ekonomske odnose u modernom svetu, Mitrinović je pripadao generaciji koja je prošla kroz školu socijalne utopije. U srpskoj tradiciji bio je dosta blizak socijalističkim shvatanjima Svetozara Markovića i Jovana Skerlića. To se najbolje pokazalo kada je na kraju Prvog svetskog rata prišao Srpskoj socijaldemokratskoj stranci i stupio u neposrednu saradnju sa njenim sekretarom Dušanom Popovićem. U londonskom klubu izbeglih srpskih socijaldemokrata, Mitrinović je 1918. godine održao jedno zapaženo predavanje o Karlu Marksu i povodom Marksove stogodišnjice pripremao izdavanje posebne brošure sa radovima o Marksovom odnosu prema Srbima i Srbiji, gde je on sam nameravao da piše o Marksovom internacionalizmu. Kada je, krajem te godine, Dušan Popović iznenadno umro u Londonu, Mitrinović se lično pobrinuo o njegovoj sahrani na Hajgetskom groblju u severnom Londonu, nedaleko od groba samog Marksa.
       Kao saradnik lista “Novo doba”, iza kojeg su stajali liberalni levičari, fabijanisti, laburisti i sindikalisti, Mitrinović je imao dobre veze i sa britanskim tredjunionima, naročito sa onima koji su se zanimali za monetarnu reformu, društvene kredite i radničku kontrolu u industriji. Ti socijalisti mahom nisu odobravali nasilne metode boljševičke revolucuje, ali su odlučno zahtevali korenite društvene reforme u Britaniji i za svoje ideje lako dobijali podršku intelektualaca i obrazovanih srednjih građanskih krugova. U svojim socijalnim i reformističkim poduhvatima, projektujući čak utopijsku socijalističku Britaniju kao nosioca evropske integracije, Mitrinović je u svoj krug doveo priznate radničke vođe Toma Mana i Bena Titeta. Njegova glavna deviza: “Treba promeniti sebe da bi se promenio svet”, podrazumevala je istovremenu promenu individualne i socijalne svesti. Obe te akcije on je vodio uporedo, ne prekidajući ni za časak zamah svojih velikih mesijanskih poduhvata.
       Nekoliko godina posle prekinute saradnje u listu “Novo doba” Mitrinović je u Londonu 1926. osnovao “Grupu Nova Evropa”, a potom englesku sekciju Adlerovog Međunarodnog udruženja za individualnu psihologiju. Odatle se najpre izdvojila mala sociološko-politička “Čendos Grupa”, na koju se potom nadovezao široki socijalni i politički “Pokret Nova Britanija”. U programu toga pokreta lako se mogu prepoznati Mitrinovićeve misli, mada su ih potpisali njegovi saradnici. Među njima i pukovnik Dž. V. Delahej, koji je tih dana napisao: “Ono što je nama potrebno, to je sveopšta revolucionarna promena. Mi smo bolesni, i kulturno, i politički, i ekonomski. Naše vođe se bave simptomima, dok treba napasti samu bolest. Mora se izgraditi novi put života i rada. Svaki pojedinac mora nastojati da promeni sopstvene poglede, umesto da nagovara druge da oni načine prvi korak. I pošto je ujedinjenje sveta naša konačna vizija, naš neposredni cilj je Nova Britanija, a Nova Evropa je stvarnost koja će se morati prihvatiti.”
       Za vođu “Grupe Nova Evropa” Mitrinović je pridobio uglednog engleskog hemičara, člana Kraljevskog društva, profesora Frederika Sodija, dobitnika Nobelove nagrade za hemiju 1921. godine, sa kojim je u nepomućenom prijateljstvu ostao do kraja svog života. Na čelu “Pokreta Nova Britanija”, po Mitrinovićevom pozivu, bio je proslavljeni naučnik Patrik Gedis, socijalni antropolog i istoričar kulture, jedan od prvih istraživača urbane kulture i gradske civilizacije. Jedan za drugim, pod Mitrinovićevim staranjem pokretani su kratkovečni časopisi i raskošne publikacije: “Nova Britanija” (1932-1933, druga serija 1934), “Nova Atlantida” (1933-1934), “Novi Albion” (1934), “Nova Evropa” (1934), “Poslednji čas” (1934), kao i neobjavljeni almanah “Novi poredak čoveka” (1936) koji je sačuvan u slogu i na probnim tabacima. Mitrinović se u tim listovima retko sam oglašavao, ali su sadržaj i oblik publikacija imali njegov izrazit i jak pečat. Format časopisa bio je neuobičajeno veliki folio, nepraktičan, izazovno avangardan i drsko nametljiv; grafika napadna, slova velika, izmešana, u maniru dadaista i zenitista; slog razbarušen, ilustracije često neprikladne: usred praktičnih i krepkih socijalnih britanskih i atlantskih tema - mamutske Meštrovićeve mitske figure, rađene po motivima srpskog nacionalnog epa.
       U jednom od tih časopisa, koji je imao naziv “Nova Atlantida. Revija za obnovu Zapada i svetski socijalizam”, Mitrinović je oktobra 1933. godine istupio sa svojim znamenitim “Hitnim obraćanjem” Adolfu Hitleru, koji je upravo te godine došao na vlast u Nemačkoj i krenuo u opasno ostvarivanje nacističkog Novog poretka. Shvativši da se obe strane služe istim pojmovima i sloganima - Novi poredak, Arijska Evropa, kultura rase itd. - Mitrinović je svojim hermetičnim, teškim, podignutim i dvosmislenim proročkim stilom rekao stvari koje su se kasnije pokazale tačnim: da se Hitler ponaša kao “zli natčovek”, da je bez “logičkog i etičkog integriteta” i bez, za novu Evropu nužnog, civilizacijskog oslonca u “atlantskom savezu”; da nacistički “krvavi put nasilja”, ako se ne zaustavi ili ne promeni, Evropu sigurno vodi do njenoga “samouništenja”. Dejvid Dejvis, jedan od bliskih Mitrinovićevih saradnika toga doba, u svojoj autobiografiji napisao je da je otvoreno pismo Hitleru iz 1933. godine bilo tipičan primer Mitrinovićeve “fatalne i temeljne slabosti: zadrte upornosti i bujne fantazije”, ali istovremeno i dokaz njegovog “istinskog smisla za političke analize”.
       U nedeljniku “Nova Britanija” Mitrinović je u leto te iste godine obnovio i rubriku “Svetska zbivanja”, koju je ranije vodio u listu “Novo doba”. Mada je ovoga puta bio ozračen i politički neposredno motivisan jednim nacionalnim pokretom, koji je trebalo da doprinese vodećoj britanskoj inicijativi na čelu nove evropske kulture i atlantske civilizacije, on je ipak parcijalnim zahtevima za preporod klonulog Albiona pretpostavio globalnu viziju planetarne celine. Pristup mu je doduše bio nešto drukčiji nego nekada u listu “Novo doba”, blaži, manje kritičan i uglavnom načelne prirode. Možda i zato što Mitrinović, makar i pod svojim prepoznatljivim pseudonimom M. M. Cosmoi, ovoga puta nije istupao u lično ime nego kao prorok iz senke, povučeni ideolog razvijenog političkig i socijalnog pokreta za društvene reforme u Velikoj Britaniji.
      
       “NADZOR NAD BOGATSTVOM LJUDSKOG RODA”
       - pisao je on u novim “Svetskim zbivanjima” - “poveren je oholosti nekolicine, a sinteza znanja, staranje o istini, povereni su mnoštvu neukih, onima koji ne poznaju suštinu, sistem, načelo. Čak i u našoj modernoj eri, koja raspolaže divovskim znanjima o pojedinačnim i nebitnim stvarima, neophodni su seme saznanja, sposobnost sintetičkog sagledavanja, i duhovnost. Nacije su od ovoga sveta. Crkve su od ovoga sveta. Masonerija je od ovoga sveta. Kremaljska Internacionala i svetski komunizam pripadaju samo tom instrumentalnom svetu delova i funkcija celine. Istinska celovitost nalazi se jedino u ličnosti. Nacije i internacije, klase, institucije, nemaju svoje središte. Božje središte, i vrednost suština, pripadaju jedino individualnosti. Prema tome, ne treba obožavati narode, ni klase, ni polove, niti ijedno doba ljudskog života. Nijedna zajednica, ni mase ni blokovi, ne treba da budu zakonodavci niti su vredni obožavanja i prave ljubavi. Pojedinci su bitni. U velikoj meri bitna je sloboda. Bitni su sloboda i samoostvarenje pojedinaca. Naš svet je postao istorijski jedan svet. Mi otkrivamo da je ovaj svet naš zajednički dom i da je zaista jednorodan. Naše carstvo postaju zajednica i porodica; republika i zajednička stvar. Za našu duhovnu vrednost i naš materijalni opstanak neophodna je časna i poštena organizacija. Zbog toga patriotizam mora da odumre. Zbog toga moramo prestati da obožavamo ono što je prolazno i instrumentalno: vrhovnu vlast plemenskih duhova. Zar onda prijateljstvo sovjetske Rusije prema Novoj Evropi nije neophodno? Zar Konfederacija Evrope nije imperativna potreba ljudske organizacije? Federacija Evrope je mogućna. Dostojanstvo zapadnog čoveka jeste ugroženo; međutim, Atlantski savez iz i oko jedinstvene Evrope je neophodan i moguć. Glavni problem svetske krize je rađanje Duha celine u našim pojedinačnim dušama. Od Novog rođenja u pojedincima zavisi doba koje je pred nama - vreme svetskog planiranja i planetarne izgradnje, bogato obilje materijalnih dobara i doba zrelosti, uzvišeno vreme pripremanja sveta da iz istorije pređe u Evoluciju.”
       Pokret, iza kojeg je, sa takvim Mitrinovićem u senci, stajala živa levičarska “Nova Britanija”, osnovan je 1933. To je, kaže njegov biograf Endru Rigbi, “bila treća godina velike depresije, a takođe i godina Hitlerovog dolaska na vlast. Pored pretnje novim ratom u Evropi, postojala je mogućnost da se narodi okrenu građanskom razdoru između levih i desnih snaga, fašizma i komunizma. Obe te struje, prema Mitrinoviću, sadržavale su neke elemente istine. Komunizam je propovedao socijalizam i ravnoravnost i bio je sasvim na mestu ako bi se primenio u ekonomskoj sferi. Fašistička opsednutost hijerarhijom moći i superiornošću jednih nad drugima delovala je ispravno samo u sferi kulture, jer nisu svi jednako obdareni kada je reč o kreativnosti ili u odnosu prema kreativnosti. Ali, i fašizam i komunizam bili su opasno pogrešni kad se primene na celinu opštega života”.
       “Nova Britanija” se zalagala za socijalnu državu, javne kredite, zadružni sistem, radničku kontrolu u industriji, administrativnu reformu, izmenu poreskog sistema, demokratizaciju uprave, osnivanje javnih službi, glavnog senata, političke, ekonomske i kulturne komore, itd. Čarls Prudom, koji je kasnije postao jedan od glavnih aktivista Pokreta, bio je od početka zadivljen opsegom Mitrinovićevih ideja i praktičnih predloga. “Uvek prisutan, davao je odmah brze i konačne odgovore na sva pitanja koja sam postavljao i prema tim stavovima mogao sam raditi.” Novcem jedne imućne donatorke iz kruga saradnika, pokrenut je nedeljnik “Nova Britanija” u kojem Mitrinović piše drugu seriju svojih “Svetskih zbivanja”, pokušavajući da političkom radu britanskog nacionalnog pokreta obnove naznači gornju projekciju svečovečanske sinteze i izvuče najviši opšti smisao u jedinstvu sveta.
       Vredi pomenuti da se “Pokret Nova Britanija” razvijao brže nego što je iko očekivao. Za kratko vreme prerastao je u političku snagu koja je imala solidnu podršku među studentima na najuglednijim univerzitetima, kao što su Oksford i Birmingem, dok su se predavanja, debatni skupovi i javne rasprave redovno držali po mnogim gradovima. Za kratko vreme je u Engleskoj bilo osnovano preko 60 ogranaka i grupa “Nove Britanije”, od čega 13 u samom Londonu. Pored omladine, pokretu su najviše prilazile žene, obrazovaniji srednji građanski slojevi, tehnička inteligencija i levi intelektualci, simpatizeri ili članovi Nezavisne laburističke stranke - mahom onakav svet od kakvog se, tih istih tridesetih godina, pred rastućom opasnošću od fašizma u Evropi obrazovao Narodni front. Tiraž listova, kojima je Mitrinović često menjao ime i izgled, početnih 2 000 primeraka mesečno popeo se na 32 000 primeraka nedeljno. Od prve londonske konvecije, kojoj je u jesen 1933. godine prisustvovalo 50 delegata, već u proleće 1934. druga konferencija je okupila više od 300 delegata. Oni su podržali zahteve za radničkom kontrolom i upravljanjem u industriji i tražili da “Pokret Nova Britanija” izgradi novu državu - Socijalističku Britaniju.
      
       PRERASTAJUĆI U POLITIČKU STRANKU, POKRET
       se Mitrinoviću izmakao iz ruku i on se, potisnut užurbanim radom i ambicijama novih aktivista, mirno povukao u stranu. Držao se početnog načela da to bude “duhovni pokret” za novog čoveka i njegovo svečovečansko prosvetljenje, a ne politička partija koja ima svoju hijerarhiju i strogu unutrašnju organizaciju, i koja se uobičajenim parlamentarnim putem bori za vlast. Njegovi biografi smatraju da je to povlačenje iz političkog pokreta “Nova Britanija” bilo posledica Mitrinovićevog većeg utopističkog afiniteta za Bakunjinov konspirativni, nevidljivi, pojedinačni rad u malim grupama posvećenih, nego za Marksov zatalasani masovni i organizovani revolucionarni pokret. S druge strane, na to povlačenje mogla je uticati i činjenica da je u vreme širenja pokreta “Nova Britanija” Mitrinović u Engleskoj bio jugoslovenski državljanin - što je i ostao do kraja života - pa mu nije bilo ni mesto ni priličito da u stranoj zemlji vodi opozicionu političku akciju. Pogotovu što ga nijedna parcijalna i uža nacionalna problematika, jednako ni britanska ni jugoslovenska, u osnovi nije odviše zanimala i privlačila. Bio je obuzet velikim utopijskim programom svečovečanskog preobražaja i ujedinjenja, koje je trebalo da započne u Evropi, a u tome je Velika Britanija, po njegovom sudu, trebalo da odigra presudnu ulogu.
      
       (Nastaviće se)
      
      

Sledeće godine navršava se 50 godina od smrti Dimitrija Mitrinovića (1887-1953), jednog od prvih pokretača srpske književne avangarde. Kao ideolog Mlade Bosne, Mitrinović je u početku bio vatreni zastupnik jugoslovenskog jedinstva; u “Bosanskoj vili” 1913. godine objavio je zapaženi manifest srpskog futurizma. Posle Prvog svetskog rata nije se vratio iz Engleske, gde je proveo blizu četrdeset godina i pokrenuo više javnih inicijativa, među kojima i malo poznati mesijanski projekat za stvaranje nadnacionalne evropske federacije - Sjedinjenih Država Evrope.
       Osvrt na taj deo Mitrinovićevog rada, NIN donosi iz proširenog izdanja knjige Predraga Palavestre “Dogma i utopija Dimitrija Mitrinovića”, koja izlazi u izdanju Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva.


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu