NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Sveto trojstvo

Pijacu “Arizona”, rumunski policijski general Aleksandar Jonas, šef južnoevropskog regionalnog Centra za borbu protiv međunarodnog kriminala, nazvao je mestom na kome se vrši trgovina ljudima kakva nije viđena od kupoprodaje robova u Liverpulu i Bristolu u 18. veku

      Sve je počelo kada je jedna Moldavka, da bi prehranila porodicu, kupila dve krave. Trebalo ih je otplatiti. Ćerka je zato pošla u grad da nađe posao. Javila se preko oglasa agenciji koja je za 98 dolara nudila dobro plaćen posao u inostranstvu, obezbeđena dokumenta i transport. S grupom žena, dece i muškaraca, koji su kao i ona pošli u bolji svet, sigla je u Vojvodinu.
       Tako je počelo, a završilo se na podgoričkom sudu, u aferi o seks-trafikingu, koja trenutno potresa crnogorsko pravosuđe i preti da će se, osim već uhapšenog zamenika javnog tužioca Zorana Piperovića, kao osumnjčeni pojaviti i druge javne ličnosti.
       Moldavka, koja će u ovom slučaju biti ključni svedok, prošla je utabane staze trgovine ženama. Pod dolasku u Vojvodinu, nađen joj je posao kelnerice, kod gazde koji je bio “dobar”, čime se želi reći da je nije maltretirao, ali joj je oduzeo dokumenta, uz obrazloženje da je tako bezbednije, jer će je policija, ako je uhvati, deportovati. Obećanu platu nije primila jer je ubrzo - preprodata.
      
       Više od hiljadu
       Put je dalje vodio na pijacu “Arizona” u Brčkom, odakle je opet preprodata u Crnu Goru. Tri godine bila je zatvorena u bordelima,u kojima je zlostavljana na najrazličitije načine. Jedan pokušaj bekstva završio se tako što se obratila policajcu koji je sarađivao sa njenim gazdom i vratio je nazad. Drugi put je uspelo, pomogao joj je klijent, koji ju je sakrio u svojoj kući, a zatim uputio na policajca koji će joj pomoći. U strahu za sopstvenu bezbednost, nije se pojavio sa njom - dao joj je novac da se taksijem odveze do stanice.
       Devojka se danas ne seća koliko je klijenata imala, zna da ih je bilo više hiljada.
       “Ovo nije prvi put da podnosimo tužbu, ali su do sada uglavnom odbijane, uz obrazloženje da nema dokaza ili da nema adekvatne pravne regulative”, kaže Maja Rakočević iz podgoričke “Sigurne ženske kuće”, koja pruža utočište žrtvama trafikinga. “Prošle godine dvadesetak žena, koje su prošle kroz našu kuću i kojima smo pomogle da ostvare kontakt sa ambasadama, poslato je u Beograd, odakle je trebalo da se vrate kućama. Imale su policijsku pratnju, ali su policajci usput preprodali tri. I tada smo podneli tužbu, ali je to zataškano, a sada je jasno i zašto. Crna Gora je nekada bila zemlja tranzicije, kroz koju su devojke samo prebacivane u druge zemlje, ali je poslednjih godina postala i mesto destinacije.”
       Procenjuje se da se godišnje u zapadnoevropskim zemljama proda oko 500 000 žena. Mnoge od njih prošle su kroz Jugoslaviju, koja je svoje mesto u lancu trgovine našla tokom devedesetih. Za žrtve iz bivšeg istočnog bloka put je često vodio preko Beograda. Prvo su počele da dolaze Ruskinje, a za njima Ukrajinke, Rumunke, Bugarke, Moldavke. Putevi su vremenom postali utabani. Najčešće preko Rumunije, žrtve su dolazile u Beograd, gde su neko vreme zadržavane, a zatim su prebacivane u Bosnu, na Kosovo, u Crnu Goru ili u zemlje Zapadne Evrope: Italiju, Nemačku i Holandiju.
       Prisustvo vojske povećalo je “potražnju” i posao je počeo da se razvija.
       Bordele na Kosovu zajedno vode Albanci i Srbi, a često se spominje i umešanost Kfora, što kao klijenata, što kao trafikanata. Procenjuje se da devojke za noć donose zaradu od oko 600 dolara, a u racijama su otkrivene i četrnaestogodišnje devojčice. Kao žrtve pojavljuju se devojke iz istočnih zemalja, Srpkinje i Albanke, koje se smatraju najugroženijom grupom. Izbeglički kampovi bili su idealno mesto za trafikante.
       U Bosni, u koju su međunarodne snage stigle još 1992. godine, posao trgovine ženama složno su razvijali svi “entiteti”. Pijacu “Arizona”, rumunski policijski general Aleksandar Jonas, šef južnoevropskog regionalnog Centra za borbu protiv međunarodnog kriminala, nazvao je mestom na kome se vrši trgovina ljudima kakva nije viđena od kupoprodaje robova u Liverpulu i Bristolu u 18. veku. “U četiri sata po podne, trgovci dolaze sa nekoliko mladih žena. Penju ih na neku vrstu pozornice i aukcija počinje. Kako se ponude uzvikuju sve više potencijalnih kupaca dolazi da pogleda devojke i ponudi cenu. Lepe devojke mogu biti prodate i za više od 2 000 funti. To je moderna forma stare pijace robova. Ja sam čovek sa velikim životnim iskustvom i potrebno je prilično toga da bih se iznenadio, ali me je ta pijaca šokirala.”
      
       700 dolara za noć
       Prema rečima Medlin Ris, šefa Kancelarije za ljudska prava UN u Sarajevu, u Bosni postoji oko 900 mesta na kojima se pružaju seksualne usluge. O tome kome se te usluge pružaju kruže različiti podaci. Međunarodne organizacije tvrde da su klijenti uglavnom lokalno stanovništvo, dok lokalno stanovništvo postavlja pitanje kako bi ratom osiromašen narod mogao da finansira tako veliki biznis. Sud u Londonu nedavno je presudio u korist Ketrin Bolkovac, koja je radila u Sarajevu kao istraživač i dobila otkaz posle izveštaja da pripadnici snaga UN posećuju barove u kojima se maloletnice prisiljavaju na bavljenje prostitucijom. Prema njenim rečima za noć sa devojkom plaćano je 700 dolara.
       Nedavno oslobađanje 178 žena, koje su bile žrtve seks- trafikinga u Bosni, mnogi su protumačili kao znak da se nešto menja, ali su, s druge strane, došle i informacije da je reč samo o ustupku gazdama. Devojke su se “istrošile”, više nisu znali šta bi sa njima, pa je u dogovoru sa policijom izvršena racija. One su deportovane, da bi na njihovo mesto došle druge.
       Prema podacima Međunarodne organizacije za migracije (IOM) prosečna starost devojaka je 21. godina. I u tome leži delimičan odgovor na pitanje kako su uopšte došle tu, gde su.
       “One žele da pobegnu od siromaštva, da ostvare neku perspektivu za sebe i svoju porodicu. Neko ko im je poznat pruži im tu priliku. Njegova obećanja su da će dobiti posao, da će dobro zaraditi, da će raditi u butiku, kao bebisiterka, na modnoj pisti”, kaže Nadežda Radović, profesorka filozofije i aktivistkinja ženskih pokreta. “Taj prvi u lancu ponaša se veoma pažljivo prema njoj. Sve do trenutka kada pređu granicu i kada joj oduzme pasoš. U tom trenutku njoj se predočava u kakvoj se situaciji nalazi. Tačno joj se kaže šta je čeka ako se bude opirala. Krajnji ishod je smrt višečasovnim, višednevnim seckanjem nožem, vide i filmove na kojima žene završavaju na takav način. Zato su prestravljene i zato ćute.”
       Neke od njih javljale su se na oglase, neke su sklapale usmene dogovore, neke su jednostavno kidnapovane, neke su prodale njihove porodice, a neke su znale da će se baviti prostitucijom, ali nisu znale da će njihov život tako malo vredeti, da će završiti u začaranom krugu gazda i klijenata, zatvorene, maltretirane i, naravno, neplaćene. Prestaršene, bez kontakta sa spoljnim svetom, bez znanja jezika zemlje u kojoj se nalaze (često ne znaju ni u kojoj su zemlji) one se veoma retko obraćaju za pomoć, čak i kada im se pruži prilika.
       “One su često iz ruralnih sredina, recimo iz malih mesta u Ukrajini u kojima su zatvoreni rudarski kopovi koji su zapošljavali muškarce, tako da su oni ostali bez posla, pa su onda žene pokušale da nađu posao”, kaže Sonja Kecmanović iz “Beosupport-a”. Ova nevladina organizacija napravila je terensko istraživanje u kome su žrtve govorile anonimno. “Kada shvate šta im se desilo, najčešće ne znaju kome bi se obratile. Razgovarala sam sa ukrajinskim konzulom i njegovo iskustvo je da one koje policija oslobodi u raciji, obično nisu ni znale da postoji institucija kao što je ambasada, koja bi mogla da im pomogne, obezbedi papire i vrati kućama.”
       Seks-trafikantima sve je išlo naruku: siromaštvo, ratovi, izbeglištvo, pooštren sistem izdavanja viza u zapadnim zemljama, a pre svega - naivnost žrtava. I pored toga što su trafikanti razvijali sve podmuklije metode vrbovanja (mnogi su se oženili žrtvama, predstavljajući se kao “bogati stranci”) i što je ekonomska situacija u zemljama regrutacije bivala sve gora, tolike stotine hiljada žena koje su nestajale bez traga, morale su nekako pobuditi sumnju matičnih država. Procenjuje se da je 130 hiljada Moldavki emigriralo u poslednjoj deceniji, dok je do prošle godine pokrenuto samo 15 krivičnih prijava, ali niko nije odgovarao. Upućeni tvrde da su devojke najveći izvozni artikal ove zemlje, u kojoj je više od polovine stanovništva nezaposleno. Sve češći oglasi za prostituciju, možda samo potvrđuju da trafiking najbolje funkcioniše uz “sveto trojstvo”, kako žrtve često nazivaju spregu trgovaca, policije i vlasti.
       U Jugoslaviji žrtve su donedavno morale da napuste zemlju zbog ilegalnog ulaska, za šta su mogle biti i osuđene na mesec dana zatvora. Osuđeni trafikanti mogu se izbrojati na prste jedne ruke, uglavnom na blaže kazne, često prekršajno “zbog kršenja javnog reda”, a do sada je uhapšen jedan policajac osumnjičen za učešće u trafikingu.
      
       Podrška žrtvama
       Pred saveznim parlamentom je u toku postupak donošenja zakona o izmenama i dopunama krivičnog zakona SRJ, koji predviđa novu definiciju krivičnog dela trgovine ljudskim bićima, u skladu sa Konvencijom UN. Aprila 2001. godine pri Saveznom ministarstvu unutrašnjih poslova osnovan je Jugoslovenski tim za borbu protiv trgovine ljudima, koja se bavi pravnom regulativom, podrškom žrtvama, obukom i istraživanjem problema... Prema rečima Brankice Grupković, predsedavajuće ovog tima, kroz Sklonište za žene do sada je prošlo oko 50 žrtava i neke se pojavljuju kao svedoci u procesima. “Broj prekršajnih mera i mera otkaza boravka, zbog kojih su devojke morale da napuste zemlju sada je drastično smanjen, tako da je omogućeno da one ostanu u Skloništu da bi im se pružila pomoć i da bi eventualno svedočile”, kaže Brankica Grupković. “Vreme je da se kao društvo što pre odradimo o problemu trafikinga i prostitucije. Nadam se da prostituciju nećemo legalizovati, jer mislim da bismo samo povećali broj žena koje se bave tim poslom. Treba imati u vidu da su surovi uslovi života doveli do toga da žrtava bude tako mnogo. One su očekivale ekonomsku stabilnost i imale nerealnu sliku o stranim zemljama.”
       Devojke, na čijim se telima stiče bogatstvo, u najboljem slučaju, ukoliko pobegnu, odlaze kući sa 100 evra, koliko im obezbeđuje IOM. Na pitanje da li zna koliko je zaradila, Moldavka sa početka priče, odgovorila je “Sagradila sam vile u okolini Podgorice.” Podgorička “Sigurna ženska kuća” osnovala je fond za pomoć ovoj devojci. “Neću dozvoliti da se vrati kući sa 100 evra”.
       Imovina trafikanata, svih onih za koje se dokaže da su na bilo koji način podržavali taj lanac i imali koristi od njega, mora biti konfiskovana i žrtve njihovih rabota obeštećene”, iazjavila je Ljiljana Raičević, direktorka “Sigurne ženske kuće”.
      
       IVANA JANKOVIĆ
      
      

Devojke se kupuju za 500 do 3000 evra. Iako prvi gazda saopštava da će biti slobodna kada to otplati, nijedna ne uspeva da kupi svoju slobodu. U trošak se uračunava garderoba, hrana, soba za klijente, piće, a kako je gazda najčešće i snabdevač drogom, troškovi se nikada ne mogu izmiriti. Najzad, one su neiscrpan izvor zarade, sa po desetak klijenata dnevno (cene od 20 do 100 evra) i stalnim daljim preprodajama, svaka devojka donela je trafikantu desetine hiljada evra.


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu